TREĆI TJEDAN DOŠAŠĆA – UTORAK

Vrijeme:4 min, 44 sec

Ima misnih čitanja koja razgale dušu, a i onih pomalo neugodnih za slušanje. Čitajući današnje biblijske tekstove, malo sam se stresla. Zašto baš danas, ta ima puno težih tekstova? Samo jedan odgovor je moguć, imam problema s poniznošću, poučljivošću i poslušnošću.

Danas se spominjemo svetice koja s navedenim vrlinama nije imala problema. Pomalo sam zanemarila svetu Luciju zadnjih godina. Valjda su započela vremena okretanja svetom Josipu, jer valja se moliti za dobru smrt. Tu su i životne trke, gužve i rastresenosti koje me ometaju  u radosnim i nježnim razmišljanjima o svim svetim Lucijama (blagdanima svete Lucije) mog života. Danas ću posegnuti za starom bilješkom koja opisuje neke od njih:

DAROVI SVETE LUCIJE

Sveta Lucija je moja. Ne znam baš jesam li prisvojila ja nju ili ona mene. Prisvajanje i posvajanje zbilo  se prije par godina (sada je više od desetljeća u igri). Dan uoči svete Lucije sjedila sam sama, dužna i tužna. Najviše me žalostilo što ne mogu kupiti poklone svojim nećakinjama, čak ni lizalicu. Eto već je i sveti Nikola prošao, doći će Božić, a ja ih nemam čime obradovati. Tako sam sama sa sobom razgovarala i jadikovala. Posve sam sigurna da od svete Lucije nisam tražila nikakvu pomoć. Misli su se vrtjele po glavi, sve nekako jedne te iste, osim što sam se negdje usred sve tuge prisjetila lutke koju sam u djetinjstvu dobila za Luciju. Bila je to mala ćelavica s dodatnim komadima odjeće, sve roza boje, i bočicom za hranjenje.

Dan uoči Lucije prošao je, a u sutrašnji dan ušla sam bez kakvih očekivanja, pomirena sa sudbinom suhopareka.

A taj sutrašnji dan, dan svete Lucije, kakav je to bio dan!!! Kao da se događa nekom drugom. Od ujutro do navečer ljudi su dolazili kupovati slike. Ja sva u čudu, ma u šoku i govorim u sebi:“Sveta Luce šta li ovo radiš, nema ´ko drugi, sigurno si ti. Biće san ti se puno smilila.“
Popodne sam imala pun novčanik, paralizirana od zaprepaštenja, jedva sam disala. Nijemo sam zahvaljivala, odjednom, svojoj Luciji.
Naravno, nećakinjama sam kupila poklone.

Iduće godine opet sam imala problemčić čije se rješavanje rasteglo do prosinca. Nikako, pa nikako to riješiti. Problem se donekle ticao  pasa vodiča za slijepe i ja opet, da kome nego svetoj Luciji:“Sveta Luce, ako mi ti ovo ne riješiš, ne će se riješiti.“ I riješila je. Točno trinaestog prosinca problem je bio riješen. Tako mi je bilo super s mojom Lucijom. Mislim da joj je draže kada je zovem Lucija nego Luca. Nakon ovog događaja nekako sam se, rekli bi mi u Zagori, naumečila na darove, pa sam odmah jedva čekala kad će proći narednih tristo šezdeset i pet dana, sve uzdišući u sebi, puna znatiželje: „Sveta Luce što ćeš mi dogodine dati?“

I tako, što je idući prosinac bio bliže, iščekivanje i znatiželja više su me kopkali. I dođe opet, i te godine, dan svete Lucije. Probudim se s pitanjem: „Što li će danas biti?“
Prođe jutro – ništa.
Mislim ja: „Ma što ti je danas?“
Prođe podne, sve čekam kad će nešto, a ono opet ništa.
„Ma nu!“
Ne samo što Lucija ne donosi dara, nego mi čitav dan sve ide naopako. Svi me za nešto optužuju. Čim zinem netko se naljuti jer me pogrešno shvatio, zaludu mi objašnjavanja i opravdavanja.
Uhvati mene velika žalost, praznina… tako to ide s nerealnim očekivanjima. Pitam se: „Ma što li se ovo događa? Ostavila me moja Lucija, sigurno se naljutila na mene. Bila sam pohlepna, preuzetna i nerealna. I nisam joj trebala govoriti – Luce.“
Taj dan mi nije bilo dosta lekcija, noć se spušta, a ja se još nadam: „Dan još nije gotov, do ponoći ima vremena.“
Bože, jadna li sam bila, malo prije toga obećavala sam da ću se popraviti. Ali s jednim „ako“ se javi.
I tako dođem kući shrvana ulogom dežurnog krivca dana, prilično nevesela uslijed neispunjenih nada i očekivanja. Odjednom privuče mi pažnju vijest na kraju Dnevnika o proslavi svete Lucije u Splitu, a osobito riječi: „…ona je zaštitnica… i krivo optuženih.“

Tako shvatih da me sveta Luca nije napustila. Darivala me od jutra do mraka krivim optužbama. Tugovala sam, mrmljala, napeto iščekivala, tek na kraju shvativši da je ona čitav dan tu, pored mene. Odjednom je nestalo u meni otužne praznine. Osmijeh me ozario, i moj i Lucijin. Nije me zaboravila.

Posve mi je jasno da su zadnji Lucijini darovi kud i kamo bolji od ostalih, i zahvalila sam se na njima ( a možda se zahvalnost više odnosila na svetičinu prisutnost), ali ipak,  u srcu još nemam prave spremnosti za prihvaćanje te vrste poklona. Moguće da je baš ta nespremnost uzrokovala moj odmak od svete Lucije (ne vrijeme i događaji).

Unatoč svemu ono pitanje, „Sveta Luce, što ćeš mi dati ove godine?“ i danas izvire, pa izvire, kopka, ne miruje.

P.S. I da, još nisam spremna za „neugodne“ darove.

Sef 3,1-2.9-13
Teško nepokornom, okaljanom, nasilničkom gradu!
On nikada nije čuo poziva,
nikada nije prihvatio pouku;
Gospodinu on se nikada nije povjerio;
svome Bogu nije se nikada približio.
»Dat ću narodima čiste usne,
da svi mogu zazivati ime Gospodnje
i služiti mu jednodušno.
S druge obale rijeka etiopskih
prinosit će mi žrtvene darove moji štovaoci.«
»U onaj dan
nećeš se sramiti svih svojih nedjela
koja si protiv mene počinio,
jer ću ukloniti iz tebe
tvoje ohole hvalisavce;
i nećeš se više šepiriti
na svetoj gori mojoj,
jer ću pustiti da u tebi opstane
samo skroman i čedan narod,
i u imenu Gospodinovu tražit će okrilje
ostatak Izraelov.
Oni neće više činiti nepravdu,
neće više govoriti laži;
u njihovim ustima neće se više naći
jezik prijevarni.
Moći će pâsti i odmarati se,
i nitko im neće smetati.«

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)