U organizaciji POU-a Imotski i Ogranka Matice hrvatske u Imotskom, predstavljanje knjige Vesne Ujević 24.5. (petak) u 20 sati u Maloj dvorani POU-a Imotski

Knjigu predstavljaju prof. Branka Buljan, književnica Anita Martinac i novinar Mladen Vuković

U programu sudjeluje Ante Šućur, Marijana Pezo, Marko Ćosić i Mateo Grabovac

Nakladnik: Ogranak Matice hrvatske u Imotskom

Urednik
Mladen Vuković

Vesna Ujević
REDDITIO
VESNINI UZDASI

Kada ovakav snažan naslov najavljuje rukopis, koji autorica pojašnjava u uvodnom djelu pod naslovom Kutija iznenađenja, na način da taj dar iz kutije svojim čistim dječjim srcem i vještim rukama stavlja pred nas potpuno iskreno, spremana suočiti s prošlosti, koja je oblikovala njenu sadašnjost, onda je zasigurno riječ o zreloj autorici s duhovnom snagom i mirisnom lirikom, ne obazirući se na formu napisanog.

Njena prošlost je sadašnjost. Povezujući događaje iz prošlosti s trenutcima sadašnjosti, autorica Vesna Ujević u svom novom djelu upućuje čitatelja na pronicanje u bit, postavljajući pitanja o predanju i potpunom značenju spoznaje predaje. Naravno, ne misli samo na značenje materijalnog davanja drugome, nego na predanje pomoću riječi i na onu predaju koja izvire iz tradicijskih i običajnih naslijeđa. Mnogi klasični latinski pisci (Horacije, Livije, Ciceron) njegovali su običaje prenesene od starih, kao spomen budućim naraštajima, te su ostajali vjereni predaji pređa. Također, do današnjih dana, suvremeni pisci vrlo često se osvrću na prošlost tragajući za izvorima, bilo da će napojiti svoju liričnost ili spoznati dugovječnost misli u novom vremenu, te spoznaje prenijeti na naraštaje koji dolaze, oblikujući ih suvremenošću.

Listajući ovaj album uspomena na događaje duboko urezane u srce, autorica Vesna nam otvara svoje rane bez straha od javnih osuda, nego baš čineći to na iskonski način, jača duh, te čitatelja hrabri i suočava sa strahovima, demonima mašte i nerazriješenim snovima. Njezina predaja je potpuna, bez suzdržavanja, što je i čini drugačijom, posebnom i svetijom u izričaju rukopisa, među mnoštvom miljenika pisane riječi.

Naslove prožete u ovom djelu možemo promatrati samo kao cjelinu i to u smislu procesa u obredu predaje, ispovijesti ili suočavanja sa samom riječju.

Pisati o onom što nam je u mislima svojevrsno je čišćenje duše, katarza, jer svoje misli, sumnje, strahove, ali i ljubavi, vrijednosti i vjeru, pisac pisanjem prikazuje u obredu davanja. Zato ovo djelo ima svoju posebnu vrijednost jer izvire iz najveće nutrine. Umotano je u latice duha i miriše na iskrenost.

Knjiga je podijeljena u tri djela, odnosno razdoblja tj. godine 1987., 1995. i 2013., ali uz godine stoje i podnaslovi, te tako uz 1987., kada je autorica imala 26 godina, stoji podnaslov Edipov i ostali kompleksi, godini 1995., kada je autorica imala 35 godina, je podnaslov Lonac i kruh na njemu i u posljednjem djelu s godinom 2013., kada je autorica imala 52 godine života, podnaslov je Epilog.

Edipov i ostali kompleksi su autoričina ostavština iz djetinjstva, s kojom podnosi nepomirenu bol zbog gubitka oca, prema kojem je gajila posebnu ljubav i čiji je autoritet ostavio trajni pečat nedostajanja. I kao što se zauvijek izgubi razbijena porculanska lutka a miris ne iščezne iz sjećanja tako i bol, iako boli, podsjeća na uspomenu, koju autorica njeguje u trenutcima samoće kada joj otac jako nedostaje. U drugom djelu podnaslov Lonac i kruh na njemu je jedna slika koja je obilježje vremena i okolnosti te simboličnog značenja u sačuvanim sjećanjima na trenutak zajedništva. Epilog na samom koncu nije nužno i završna riječ, jer ako promatramo djelo kao dramu, ili čak monolog, koji se vrlo lako može izvesti iz napisanog, onda je to što i jeste, tek završna riječ na kraju komada.
Iako su tri podnaslova podijelila rukopis, opet ih ne mogu razdvojiti jer se radnja uzročno posljedično nastavlja i odzrcaljuje težeći razumijevanje povezivanjem slika. Jesu li uspomene i mirisi dovoljno snažni da nadvladaju emociju koja izvire iz nutrine djevojčice i sjećanja u djevojačkoj dobi, koja s buntovničkom snagom na neki način bježi, ne da bi skrenula pozornost na sebe, nego da bi osjetila slobodu leta?

Autorica je leptir, svjesna kratkotrajne prolaznosti života, pronalazi ono najvrjednije u životu. Preobražaji u prozno liričnom izričaju polaze od danjeg svjetla u mirise života na ruži do mjesečevog svjetla u kojem postaje noćna leptirica, tajanstveno dajući odgovore iako nas pita Propušta li grob kišu? Zarobljeni vrisak u sobi bez zidova, ili u sobi za umiranje, kako autorica naziva svoju osamu, guši je do otežanog disanja, a ona u tom stanju ispisuje najemotivnije esencije duše.

Likovi u ovoj knjizi, ostavljajući trajnu posjekotinu na srcu, mogu biti bilo tko iz naše okoline i svakodnevnog života, nisu okarakterizirani međusobni funkcionalni odnosi, osim evociranih uspomena, nego je jak izričaj autoričine empatije, simpatije, samilosti, milosrđa i čiste ljubavi.

Divim se hrabrosti i slobodi Vesninog izričaja jer, svjesna svojih rana, otvoreno progovara listajući slike djetinjstva, koje joj se, njenim liričnim jezikom, ukradu. Misionarskom snagom, suosjećajući s drugima ali i sa svojom mladošću, pronalazi istovremeno opravdanja i krivice u donesenim odlukama te nas svjesno potiče na osobna promišljanja. I mada je ovo otvaranje škrinje ispovijesti, kroz kontemplaciju autorica upućuje molitvu jer ovako samo duša ispunjena vjerom žeđa i vapi.

Ogledajući se u njenim očima, dotičući rane i spoznajući bol koju nosi na milosrdnom licu i vedrom osmijehu, Vesna uspravna kao svjetionik i jasna kao ogledalo, istrajnom biti ohrabruje nas i potiče u pronalaženje boljeg dijela sebe.

Ovo nije knjiga za brzo čitanje, nego za promišljanje i vraćanje ponovnom čitanju otkrivajuću nanovo njezinu vrijednost i autoričin zanos. Ujevićevski tragovi i ovaj put ostaju duboki i trajni.

Čestitam autorici i pozdravljam objavu novog djela.

Anita Martinac

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.