Katica Peročević : Mali sinovi velikih očeva, Predsjednica i nacionalna sigurnost

2

 

 

Mali sinovi velikih očeva, Predsjednica i nacionalna sigurnost

 

Pojma „maloga sina velikoga oca“, kojih je u životu i u povijesti jako puno, sjetila sam se pročitavši kako mali glavašević komentira srpsku čokoladu u darovnim košaricama Predsjednice, uspoređujući s receptom za francusku salatu i porijeklom povrća za istu. Bože moj, da smo imali ovakove političare u ono sudbonosno vrijeme, kada nam je Bog podario Tuđmana, cijela Hrvatska bi bila Ovčara. Svaka čast Predsjednici, ona je uspjela već samom pobjedom na izborima, jer nakon Mesića i Josipovića, sama promjena je veliko postignuće, ali ovo s darovima nikako nije dobar znak.

 

Jasno je da neće Predsjednica pregledavati darove, ali kakove to suradnike ima, koji, ili joj podvaljuju, ili su neodgovorni, kao ona pri njihovu izboru. Neodgovorni u malom, neodgovorni i u velikom! Ne radi se tu o dobroj ili lošoj čokoladi, niti o djeci koja su željna čokolade, vjerujem, uz možda poneku iznimku. Radi se o simbolu. I tu nema popravka. Na Predsjednici je da daje hrvatsko, a ne tuđe. A ovdje se ne radi o običnom tuđem. Ovdje se radi o čokoladi srpskoga podrijetla, koja ima drugu dimenziju. Na dan kada su Srbi ubijali Grad, ljude, životinje, parkove i drugo zelenilo, povijest i umjetnost, život kompletno, kada je na Grad ispaljeno preko dvije tisuće projektila, od čega preko petsto granata, što znači da su „bombali“ višekratno u jednoj minuti, porušili, ubili i spalili sve što im je bilo na dometu, izranjavali ljude i grad, fizički, psihički i duhovno, donijeti im čokolade tih istih bombaša, znači čistu provokaciju. Može Predsjednica u korektivnom postupku svakom djetetu i roditelju dati cijelu tvornicu čokolade, ali ne može popraviti dojam nebrige i šlamperaja.

 

Kakovi su joj drugi suradnici? Još je dobro prošla. Mogli su joj, u općem trendu, u košaricu staviti i svastiku. Imamo mi iskustva s tim stvarima. Ne bi li bilo bolje, i sigurnije da je smatraju autoritarnom, a da nema čokoladnih iznenađenja. Dobro je da je predsjednica svih ljudi, ali ne mora se zato svakom sviđati. Tima, što obožavaju  srpske čokolade neće biti po volji, niti da dopusti da ju zaliju tom čokoladom, od glave do pete.

 

Kakove koristi od stalnih isprika? Neka se ne ispričava, neka se osigura. Državnički postupci bi trebali biti takovi da nikada ne dovode do isprike. Biti državnik znači imati i viziju i kreaciju, i provoditi ju bez obzira na lavež. Jer, kako je netko mudar rekao, ako se osvrćeš na svaki lavež, nikada nećeš doći do cilja.

 

I treba pustiti priče o gospodarskoj suradnji između Hrvatske i Srbije, i tko od koga više kupuje, u odnosu na sve druge države svijeta. To je nešto drugo, i novac ima svoje putove i zakone. Ali u političkom, nacionalnom i običnom ljudskom smislu, Srbija nije obična druga država. To što nam je činila Srbija, nije činila niti jedan druga država. Ubijala nas je, zatirala sve hrvatsko, odnosno, za njih ustaško. I koliko god se mirili i praštali, koliko god se život „normalizira“, to ostaje urezano u našu memoriju, u našu povijest, stavljali je u udžbenike ili ne. Kao što su nas, starije generacije, komunisti obrađivali svojim školskim programom, što su nam roditelji šturo otkrivali istinu tek kada smo odrasli, povijesna istina vrišti i sada nakon sedam desetljeća, jače nego ikada. Da nije bila potisnuta, da nije bilo sve stvoreno na laži, o svemu ovome, vjerojatno ne bismo niti govorili. I zato se prestanite pretvarati da nije važno, ono što je važno, a to je, da Predsjednica nije smjela djeci dijeliti čokolade iz Srbije. I hrvatskim komunistima nije bilo važna 45. Zato smo svi morali ponoviti lekciju 91.

 

Prema tome, i čokoladice su pitanje nacionalne sigurnosti, koja je očito u labavim rukama. Tako su i Predsjednica i Premijer rekli da nisu znali da će hapsiti hrvatske branitelje u Orašju. Isto je rekao i „kompetentni“ glavni policajac Orepić. Njemu vjerujem da nije znao, jer kada je o znanju riječ, on je velika enigma. On ne zna ni svoj status u Vladi, ni status Ustavnog suda, koji trpa u pravosuđe. Ali on nije sigurnosna rupa, jer kao trener fitnessa i karatea, u borbi „prsa u prsa“, on će nas sigurno obraniti. A moderne ugroze, uključivo i terorizam, manifestira kao borba prsa u prsa, zar ne? Udara se nogama i rukama, lete nunčake i ostala ninja oprema. Tamo gdje očekuješ osposobljavanje za sigurnost, dobiješ fitness. Pa je takav fitness utreniran izabran za napadača na Ustavni sud. Kao da je žrtvovan za odstrel. Jer iz aviona je vidljivo da njegov napad nije njegov, i svima je jasno da čovjek koji u novinarske mikrofone već drugu godinu govori to što govori, a uglavnom nema što reći, uostalom ni njegova funkcija ne traži govorenje nego činidbe, i koji u svom političkom CV-u navede da je trener fitnessa, nije osoba koja ima potencijal za rušenje Ustavnog suda. On je dobio broj 10, broj navalnog igrača koji je udario. I jako zabrljao. Zato se odmah javio kapetan momčadi Petrov, koji zna bolje o čemu je Orepić govorio. Ali tko je trener cijele ekipe, još se ne zna!. Mnogi govore kako iza njih stoji Crkva, što je meni malo vjerojatno. Možda prema nekom od njih ima simpatije, ali vjerujem da bi Crkva odabrala kompetentniju ekipu visoko obrazovanih i iskusnih igrača, koji znaju što i kako raditi, a ne amatere, čast rijetkim iznimkama, koji još nisu shvatili da smo potpisali Ugovor o pristupanju EU. Istina, već i putuju u Brisel, ali koje sve direktive moraju poštovati, ne znaju niti za svoj djelokrug, a nekmoli ukupno. Svako malo moraju reterirati od svojih „revolucionarnih“ ideja i zahtjeva, pokrivenih njihovim „poštenjem“ kao zaštitnim plaštem, jer oni su u poštenju alfa i omega.

Jedini koji im u poštenju konkurira je Pupovac. Ni njega se ne propituje, kao ni Petrova. On je pošten po definiciji. Po tom modelu poštenja su i njihovi rođaci, kumovi i prijatelji, koje pokušavaju uhljebiti na razne državne funkcije i državna poduzeća, pošteniji od istih takovih iz drugih stranaka. Niotkuda i od nedefiniranoga materijala izgrađen MOST, kao „čardak ni na nebu ni na zemlji“, već drugu godinu uvelike „štopa“ normalno funkcioniranje države. Ali to ne spada u nacionalnu sigurnost (sic)! Pojavili se i krenuli u akciju, kao da su ih starozavjetni proroci navijestili: Evo nas poštenih da uvedemo red! Sjećate se samo onih vrzinih kola u pregovorima. Pa jesmo, pa nismo. Pa bi pa nebi. Pa nije na nama, pa nije na njima. Pa mislimo, pa ne mislimo. Pa mi znamo, a oni ne znaju. Pa mi pošteni a svi drugi lopovi.

 

I takovi krenuli s udarom na Ustavni sud. Kao da nisu prihvatili sudjelovati u vlasti, i kao da njihovi ministri pripadaju nekoj drugoj vladi.

 

Ima nešto u tom stalnom odmaku od vlasti koji i sami obnašaju i za psihijatrijsku analizu.

 

A sigurnosnom pitanju moramo pridodati i bivšeg prvog policajca Ranka Ostojića, koji je sada predsjednik saborskog odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, koji nije uspio razriješiti slučaj svastike na Poljudu. Čak je rekao da to nije pitanje nacionalne sigurnosti, što je, blago rečeno, vrlo neobično za čovjeka koji je u samom vrhu brige o nacionalnoj sigurnosti. Da je umjesto herbicida na travnjaku posijana neka „pašteta“, ni tada to ne bi bilo pitanje nacionalne sigurnosti?! Čudim se da nisu pronašli nekog beskućnika koji mrzi Mamića i HNS, koji je od svoje socijalne pomoći kupio otrov za travu da im se osveti. I slučaj bi bio zaključen.

 

A što se tiče maloga glavaševića s početka ovoga teksta, on je tipični primjerak maloga sina velikoga oca, kojih je u životu i u povijesti jako puno. I kada on kaže da nikada nije gradio karijeru na ocu, slavnom i velikom Siniši Glavaševiću, to je apsolutno točno. Jer da je nastavio gdje je otac stao, bio bi to križni put kao i brojnih drugih branitelja, od običnih vojnika do generala. Znate li sina nekoga branitelja koji se popeo ovako visoko na političkoj ljestvici kao mali glavašević? Ne, jer se djeca, u pravilu ne odriču oca. Nažalost, u lex Perkovićevoj Hrvatskoj, samo odmak od obrane Hrvatske i hrvatstva uopće, pomaže u karijerama. A njegov mentor je to znao. I tako otac u jami na Ovčari, a ti sinko, barem se zapitaj, bi li zbilja bio ponosan na tebe? Još i danas čujem njegov glas pri izravnom uključivanju u vijesti Radio Zagreba, onih dana u hladnome studenome 1991. Bio je osoba od integriteta, o čemu svjedoče njegove riječi, njegovi tekstovi, njegov ukupni život, a tebe su, sinko, dobili za dukate, ili što se ono pisalo, nosače skija na autu.

 

Katica Amidžić Peročević

U Zagrebu, 13. prosinca 2016.

 Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara