Šiljo: HDZ – Domovinski pokret: Ne uredovati po tuđoj kući!

Jedini koji može i ima pravo odlučiti da, recimo, ne kandidira svoga šefa za predsjednika ili potpredsjednika ili člana vlade, ili za predsjednika države, jest samo i jedino dotična stranka, njezina za takvu odluku ovlaštena tijela. Iako dosta rijetko, takvih je situacija bilo i u Hrvatskoj i drugdje po svijetu. No takvo što unutarnja je odluka dotične stranke, pokreta ili saborskog kluba, i nije preporučljivo da se u to miješa itko drugi niti da postavlja takve ultimatume.

Osijek – Tvrđa, 1. srpnja 2020

Može čovjek biti i u Osijeku, globalna povezanost e-mrežom i elektromagnetskim signalima sve mu čini blizim, ako ne i bliskim. Tako se i ovdje doznaje da se je Hrvoje Zekanović, predsjednik fiktivne stranke Hrvatski suverenisti i nositelj liste Domovinskog pokreta MŠ u IX. izbornoj jedinici, danas pridružio Mariju Radiću, političkom tajniku DP MŠ, ovom izjavom:

„Smisao politike je doći u poziciju vlasti. To je pokazao i Most i ne vidim tu ništa sporno. No, ne pod svaku cijenu. Dakle, spremni smo na razgovor i s HDZ-om, ali ne s Plenkovićevim HDZ-om. HDZ će doživjeti katarzu jednog dana, a ako je ne doživi, onda nema razgovora.“

Pitanje koje se odmah nameće jest ovo: Tko je Hrvoje Zekanović, kojom on to biračkom „vojskom“ odnosno mandatima, kakvim „kapacitetima“ i kompetencijama za sastavljanje buduće vlade uopće raspolaže da bi mogao postavljati tako kategoričan uvjet nedvojbeno najjačoj stranci u Hrvatskoj („i šire“)?

Njegova izjava, doduše, samo ukrjepljue izjavu nešto jačeg igrača, Marija Radića, koji je jučer ponešto korigirao, u smjeru zaoštravanja pozicije, predsjednika DP MŠ. Ovako:

„Što se Domovinskog pokreta Miroslava Škore tiče, naš uvjet svih uvjeta jest da Andrej Plenković ne bude predsjednik Vlade.“ 

Portal dragovoljac.com, koji poput Bujice agitira isključivo i pod svaku cijenu za DP MŠ, dodao je pak danas citiranoj izjavi i to da „iz razgovora s još nekoliko jačih ’igrača’ desne koalicije predvođene Domovinskim pokretom, neslužbeno se doznaje kako će – osvoje li 15 do 20 saborskih mandata i budu u prilici s HDZ-om pregovarati o konfiguraciji buduće Vlade – svojim mogućim partnerima u novoj parlamentarnoj većini jasno dati do znanja da ozbiljno razmisle o tome da umjesto Andreja Plenkovića za mandatara nove Vlade predlože nekog drugog.“

U predizbornim razdobljima svašta se izjavljuje, a poslije izbora od koječega se izgovorenoga i odustaje, kao da to što postaje nebranjivo nikad nije ni izrečeno. „Idealan“ je primjer Božo Petrov, koji se 6. studenoga 2015. pojavio pred novinarima na zagrebačkom Jelačićevu trgu s izjavom ovjerenom kod javnog bilježnika u kojoj je decidirano pisalo da MOST nakon izbora neće u koaliciju ni s HDZ-om ni s SDP-om. Što se poslije događalo, svima je više no dobro poznato.

Stoga ni ove izjave isključivosti ne treba apsolutizirati – iako nije upitno to da je mnogima koji su digli ruke od HDZ-a – i mnogima koji to nisu učinili – „Plenkovićev HDZ“ odnosno Andrej Plenković osobno s razlogom „trn u oku“ i uzrok brojnih kritika i nezadovoljstva. Pa i uzrok pokretanja Domovinskog pokreta, a prije toga suverenističkog blokića. No koliko je u politici sve relativno, to pokazuje činjenica da se godinu poslije tog „događaja bez presedana“ s Petrovom, na sljedećim izborima i nakon obaranja Oreškovićeve vlade i posljedičnog pada Tomislava Karamarka, H. Zekanović našao na listi „Plenkovićeva HDZ-a“. I tako ušao u Sabor, kao zamjena Ilčiću, koji mu je iz nekih drugih razloga prepustio mandat.

Tko bi danas na razini Hrvatske znao za g. Zekanovića da se povijest nije tako s njime „poigrala“, da ga „Plenkovićev HDZ“ i Plenković osobno – zaslugom Hrasta čiju su većinsku volju Ilčić i Zekanović izdali (valjda takvu „metodu“ ne će i ovaj put primijeniti) izručivši nju i sebe u naručje HDZ-u – nije učinio zastupnikom?! Dao mu da bude politički „netko“, da ga prenose televizije i drugi mediji. Dao mu podlogu za publicitet. To bi on HDZ-u, ako ćemo pošteno, trebao vratiti korektnošću, a ne tolikom, i nadmenom, isključivošću.

Ono što se zapravo želi reći jest sljedeće: Gospodo iz DP MŠ, ne ponašajte se tako kako se tada i kako se još jednom, kada se pridružio oporbenom SDP-u svrgavanju ministra Zdravka Marića u HDZ-ovoj vladi u kojoj je imao svoje ministre, ponašao Most. Netransparentni vrh Mosta. Budite dosljedni! Neki od vas onda su načelno napadali Petrova i držali „štangu“ Plenkoviću, zato što ponašanje doktora iz Metkovića nije bilo korektno, a sada se ponašaju onako kako se tada ponašao on, čije su postupanje osuđivali.

Ovim se ne želi reći da za nezadovoljstvo Plenkovićem i njegovim HDZ-om ne postoje jaki razlozi. I da je to i razlog znatnog otpadništva biračkoga tijela od HDZ-a. O tom su, uostalom, i o ostalomu, u ponedjeljak/utorak i Šiljo

Šiljo: Plenkovićev HDZ: Skrivanje iza Bernardićeve golotinje

 i Nenad Piskač

Nenad Piskač – Proizvodnja pristanka: Grčevita borba za status quo

na portalu Hrvatsko nebo vrlo određeno i odlučno rekli sve što se imalo reći. No u pluralnoj demokraciji svaka stranka odnosno izabrani zastupnici iz njezinih redova zastupaju određeni postotak hrvatskih birača. Po tom je svaka stranka sa svojim vodstvom po definiciji legitimna i dostojna  poštovanja. I ona i njezino vodstvo. Ne poštujete li vodstvo druge, partnerske stranke, vi iskazujete prijezir i prema glasačima te stranke. A svi su glasači ravnopravni. Zapravo, „ravnopravniji“ su, više ih treba poštovati, oni po čijim glasovima pojedina stranka ostvari razmjerno veći izborni uspjeh.

Općenito, nije ni korektno ni ljudski htjeti „uredovati“ po tuđoj kući. Ureduj po svojoj kući, a s onima iz druge kuće dogovaraj se, ako se hoćeš dogovarati i ako se uopće hoćeš s njima ’spomȉnjati’, tako da poštuješ i sve njih, njihova legitimna prava i njihove prvake odnosno „starješine“! Ako od njih očekuješ da ti nečasno ne preotimaju buduće zastupnike, na što se već drugi put javno požalio M. Škoro, da kriomice ulaze u tvoj „tor“, ne uskači ni ti u njihov!

Nije dakle, s gledišta političkih načela i normi morala, opravdano budućeg partnera „ucjenjivati“ zahtjevima da se on korigira. I to baš tako da „eliminira“ svoga predsjednika! Ili tako da se za g. Škoru traži mjesto predsjednika vlade, kada nigdje u demokratskoj praksi nema toga da mlađa i slabija strana u koaliciji postavlja predsjednika vlade!

Osim toga, takvim nepoštenim pristupom HDZ-u daješ ’moralno’ pravo da on, koji je i mnogo veći i realno jači od tebe (pa te, teoretski, može svojski raspaliti po „gubici“), počne zahtijevati da se i ti korigiraš. Da recimo ultimativno pristane imati posla sa „Škorinim DP-om“, nego s DP-on bez njega, ili bez g. Zekanovića, ili bez g. Prkačina i Bubala, ili bez gđe Zmijanović, ili bez – Maria Radića.

Ozbiljnost sadašnjeg trenutka i politička mudrost (prudentia) iziskuje strogo pridržavanje demokratskih i etičkih načela! Politika je zahtjevna „sportska disciplina“, u kojoj se i timovi i pojedinci natječu i nadmeću, ali se svi moraju držati određenih pravila i načela. U protivnomu, nastaje „dar-mar“. 

U pregovorima svatko ima pravo zastupati svoje programske točke, tražiti pojedina područja u saborskim tijelima i u izvršnoj vlasti za koja je osobito zainteresiran i za koja smatra da ima vrlo kvalitetne kadrove. No inzistirati da je Domovinskom pokretu i sam Plenković neprihvatljiv kao prvi jednako je Petrovljevu inzistiranju da im je za premijera neprihvatljiv Karamarko. Vidjeli smo kakve je razorne posljedice za tadašnji saziv Sabora, za vladu i za ukupnost političkog života u Hrvatskoj to tada i od tada imalo. Bez obzira na razliku što je tada stradao Karamarko kao „desničar“, a danas bi stradao Plenković kao „ljevičar“. Ne ponovilo se! 

Koalicije se sklapaju ili se ne uspiju sklopiti ponajprije po kriteriju usklađivanja programa i općih pravila, a ne po kriteriju osobnih apetita kao glavnom mjerilu. Svatko ima pravo na svoje prioritete, ali nitko nema pravo oduzimati legitimitet vodstvu sugovorničke strane. Dogovaraju se kvote, a personalna veta ne smiju se postavljati, osim samo na eventualno „najslabije karike“, na one koji po objektivnoj procjeni ne udovoljavaju bitnim kriterijima sposobnosti i kvalificiranosti. Politički gledano, svaka stranka ima pravo čuvati svoj identitet i svoju programsku orijentaciju. Samo na toj osnovi može se pokušati postignuti održiv koalicijski sporazum. Inače će se samo dangubiti i procjepe koji su ionako duboki činiti još dubljima.

Za nekoliko dana, kada pregovori počnu, tih će i takvih načela, kriterija i ’pravila igre’ svi morati biti i te kako svjesni. Ukoliko svjesniji, utoliko i uspješniji!

Još nešto: Jedini koji može i ima pravo odlučiti da, recimo, ne kandidira svoga šefa za predsjednika ili potpredsjednika ili člana vlade, ili za predsjednika države, jest samo i jedino dotična stranka, njezina za takvu odluku ovlaštena tijela. Iako dosta rijetko, takvih je situacija bilo i u Hrvatskoj (već spomenuti Karamarko; navodna Račanova „oporuka“ s bolesničke postelje da šef SDP-a postane Zoran Milanović, a šef vlade Ljubo Jurčić – no Milanović je poslije oboje prigrabio za sebe) i drugdje po svijetu. No takvo što unutarnja je odluka dotične stranke, pokreta ili saborskog kluba, i nije preporučljivo da se u to miješa itko drugi niti da postavlja takve ultimatume.

Ovdje, gdje u staroj Tvrđi vlada spokoj i budi se osjećaj za prohujala stoljeća i naraštaje, dok nedaleko odavde teče, o smiraju dana, smirena i „vječna“ Drava, dobro se spoznaje domet površnih pjenušanja. A tako i neminovna prolaznost svih ljudskih kapriciranja. I svega što u ovom času gledamo misleći da će ovaj trenutak potrajati zauvijek. Ne će!

Šiljo, Hrvatsko nebo