Plenkovićev HDZ: Skrivanje iza Bernardićeve golotinje

1

 

Plenkovićevo (nespretno) poentiranje s riječju „diktator“ na račun Bernardićeva „Tita“ kao vrhovnog i neprijepornog autoriteta – za razliku od očito prijepornog Tuđmana! – može se razumjeti samo kao još jedno spretno prenemaganje. Kao predizborno bacanje hrvatske demokratske prašine u oči ionako slabovidnom hadezeovskom i glasačkom puku. Kao gluma koja po glumčevoj sposobnosti prekrivanja nepovoljnoga, zaobilaženja bitnoga, zabašurivanjaneugodnih činjenica i izokretanja istine,sebi u korist,ima crtu dijabolično lažnog („vjerodostojnog“) predstavljanja.

 

Zagreb – Vidikovac, 30. lipnja 2020.

 

Suočavanje dvojice  korifeja lijeve i kvazi-desne političke scene održano je na RTL-u u ponedjeljak navečer, ali je većina reakcija i komentara objavljena u medijima danas. Učeni politolozi, sociolozi, analitičari, plaćenici i nezaobilazni je..vjetri javljali su se sa svojim ocjenama, koje su osim kod rijetkih ovisile o njihovim ideološkim agendama i skrivenim motivima. Formalna ljevica s nelagodom se je meškoljila, a hadezeovska (inače potušena) nacionalna desnica prodisala i oduševila se s pokazane nadmoći i nadljudske veličine svoga (ne)voljenog vođe.

Jedan detalj – iako čak i na stenogramskom prikazu na RTL-u i, naravno, u Hininu prikazu preskočen, prešućen! – osobito je dobro sjeo braniteljima poslijetuđmanovskog i svakog zamislivog i nezamislivog HDZ-a odnosno svakog zamislivog i nezamislivog vođe.

(I što bi,  uostalom, HDZ bio bez vođe? Može li si to itko od njih zamisliti? Može li ikomu više pasti na pamet da u toj nekoć slavnoj i hrabroj stranci-pokretu danas pokaže da misli svojom glavom o ičemu imalo drukčije od impozantnog vođe? Ili da se o vlastitim politikama javno i demokratski raspravlja i polemizira? Da se iznose kritička mišljenja, ne samo o vođi, nego o bilo kojoj točki toga kako HDZ-ova vlada vlada? Ili što je dosad učinila? Ima li ijedna slobodna glava koju bi tko znao imenovati – a da se ne zove vječito ’slobodnomisleći’ i ujedno bezuvjetno odani hadezeovacdr. A. H?)

Detalj dakle koji ih je silno razveselio bila je Plenkovićeva reakcija na nevjerojatno pitanje voditeljice namijenjeno lijevom izazivaču: „Tuđman ili Tito?

U kojem to vremenu, neka čitatelji oproste na ovoj digresiji, no u kojem vremenu ili dobu ili eonu ta voditeljica, njezini šefovi, direktori i vlasnici – i sami gledatelji – žive? Kakva je to idiotska dvojba s kojom ona suočava wannabe budućeg šefa vlade? „Tuđman ili Tito?“ Što to uopće znači? Ne bi li trebalo o tomu raspisati referendum? I što onda s rezultatima? Upisati u preambulu Ustava da je samostalna hrvatska država uspostavljena na leđima Tita kako kakve stare kornjače. Na leđima i po zaslugama „maršala“ koji je uništio jednu hrvatsku državu (kakvu-takvu, s prohitlerovskim režimom, ali hrvatsku državu!), stvorio već omrznutu, sada „drugu Jugoslaviju“, bio odgovoran za masovne zločine i svakovrsna zla i represije. Na leđima i po zaslugama komunističkog čelnika koji je 35 godina svim sredstvima održavao jugoslavensku državu injezin totalitarni sustav i koji je otvoreno prijetio da će prije Sava poteći uzvodno nego što će Hrvatska postati samostalnom? I na taj način pokazivao koliko drži do slobodne i suverene volje hrvatskog naroda.

Zamislite da u SAD-u voditelj predizborne emisije postavi pitanje protukandidatu Bidenu: Washington ili Đuro (George) III.!!! Onaj Đuro III. koji je vladao britanskom monarhijom u godinama u kojima je oslobodilačka vojska pod vodstvom Đure (Georgea) Wahingtona mukotrpno, krvavo i uz velike žrtve, ali i uz veliko vojno umijeće tog vođe pokreta za samostalnost, izborila nezavisnost novoproglašenog SAD-a od prekoatlantskog kolonijalnog gospodara i međunarodno priznanje.

Što bi u Americi učinili s takvim novinarom i takvom televizijom? Kako bi svaki  normalan Amerikanac i domoljub na to reagirao? Nezamislivo je i pomisliti na takvo što. Bio bi to luđački (lunatic’s) anakronizam.

Priložena ilustracija pokazuje trenutak u kojem Njujorčani obaraju dotad ondje stojeću statuu britanskoga kralja Đure III. Koju nitko više nije štitio niti mu je ikada palo da ju vrati natrag gdje je prethodno stajala.

No kod nas bi obarati spomenike Đuri, pardon: Titu,bilo okvalificirano kao „barbarski“, „fašistički“ i „bogohulni“ čin. Zašto „bogohulni“? Zato što svaki čovjek mora vjerovati u neko božanstvo, tako i narodi, pa ako nema pravog ili makar nekog nebeskog božanstva, moraju, jadni, od ljudi praviti božanstva i štovati ih. Ateistički vladajući marksizam ’poskidao’ je s nebesa sva božanstva, čak i anđele čuvare. A kako bez božanstva nije mogao sam sebe zadržati na okupu, nanizao je kolonu zemaljskih „bogova“: Marxa, Engelsa, Lenjina, Staljina, Tita.  I s Titom se stalo. Na njemu se ostalo. Nakon njegove smrti on nije smio imati nasljednika. Kakvo bi to bilo božanstvo kada bi imalo nasljednika? Pih, prolazno, lažno božanstva. E, ne! „I nakon Tita – Tito!“ bio je adoratorski zaziv otada pa nadalje. Izgovarali su ga i članovi „kolektivnog predsjedništva“, koje je kao blijeda, ljudska sjena nadljudskog božanstva preuzelo vrhovnu vlast u državi. Pod kontrolom Titove, i jedine dopuštene, komunističke partije.

I tako, eto, gospođa Gregoret upita Bernardića ne trepnuvši: „Gospodine Bernardiću, Tuđman ili Tito, što biste odabrali?

Takav idiotizam već odavno nismo čuli: naime taj „što“. Za nju su i Tuđman i Tito „što“, a ne „tko“! I kako bi to uopće Bernardić trebao to jedno ili drugo „što“ – „odabrati“? No on – za Partiju i Maršala spremno –kao iz topa ispali: „Tito!“ Nije ga zasmetalo ono „što“. Očito, ni on ne razlikuje „tko“ od „čega“. I ne pita se kao se zapravo može „odabrati“ jednoga od dvojice preminulih ljudi pretvorenih u „što“. Velika pamet, izrasla iz „svijetlih tradicija“, nema što!

U tom trenutku uskače iznenadnom prigodom silno obradovani Plenković. Njega voditeljica pita: „Gospodine Plenkoviću, Vaš izbor: Hajduk ili Dinamo?“

Eh, kojeg li samo logičkog slijeda u tim kratkim završnim pitanjima: Bernardića pita za dva povijesna velikana pretvorena u „što“, a drugoga pita za nogometne klubove. Ne pita ga npr. „Bruxelles ili Zagreb“! Ne pita ga za koga navija. Nego ga pita koji je njegov „izbor“ između dvaju klubova. Možda politički, možda poslovni, možda za subvencioniranje, možda za dosađivanje. Ili za preuzimanje. A možda je htjela čuti koga bi podupro kada bi se na sljedećim predsjedničkim izborima (nadajmo se: prijevremenim) kandidirala ta dva kluba. (U Hrvatskoj je koješta postalo moguće.)

Dosjetljivi Plenković oglušuje se o to pitanje. Radije će, unatoč voditeljčinom ometanju, prokomentirati suparnikovu netom danu izjavu: „Nevjerojatno da gospodin Bernardić može kazati ovo što je sada kazao, dakle umjesto diktatora predsjednik Tuđman, a što se tiče sporta, ja navijam za hrvatsku reprezentaciju.“

Kada bi Šiljo sada ušao u lingvostilističku analizu, otkrio bi tešku sintaktičko-semantičku pogrješku u Plenkovićevu iskazu, i kada bi bio dovoljno dosljedan, otkrio bi opasnu dubinu jezične omaške (u freudovskom smislu pojma „omaška“) koju je počinio. No Šiljo nije toliko „zločest“, pa će iskaz razumjeti samo kao običnu nespretnost. No mora primijetiti da je Plenković doslovce rekao prepričavajući što je Bernardić kazao: „umjesto diktatora predsjednik Tuđman“!

Što taj izraz uopće znači? To je upravo onoliko nejasno koliko i prethodno lapidarno pitanje novinarke Gregoret, na koje je ona dobila  još lapidarniji odgovor. U kontekstu i sudeći po intonaciji, i po izjavi o istoj temi danoj koji časak  nakon toga, očekivalo bi se naime da je rekao kako Bernardić „umjesto predsjednika Tuđmana odabire diktatora Tita“. Ali on nije to tako rekao. Ne, rekao je nešto posve drugo, nešto doduše nesuvislo, no što se može razumjeti i tako kao da je Bernardić „umjesto diktatora“ odabrao „predsjednika Tuđmana“. Ili tako kao da se Tuđmana ubicira na nenaznačeno mjesto (u povijesti i vrjednovanju) „umjesto diktatora“.

Ne budimo, ipak, toliko „sumnjičavi“ ni „sitničavi“ i povjerujmo da je Plenković zapravo htio reći ono što su manje-više svi i razumjeli: da on osobno (demokratskom) predsjedniku Tuđmanu daje prednost pred „diktatorom Titom“. Iako to nije tako rekao.

Tako razumljenim iskazom fanatični „obožavatelji“ Plenkovića i njegove, nekoć Tuđmanove, stranke bili su, dakle, ushićeni. U riječi „diktator“ za koju se razumjelo da se odnosi na Tita hadezeovsko je stado doživjelo satisfakciju za svu Plenkovićevu dosadašnju šutnju. O Titu. Eto, vidite vi nevjerni i sumnjičavi da Plenković nije nikakav titoist! Nego upravo suprotno: da je antititoist. I da nas on, dapače, brani i štiti od toga groznog Bernardića i od svih njegovih crvenih i žutih vragova.

Plenković i HDZ tako su se najednom ukazali kao protivnici Jugoslavije i kao pravi i kočoperni tuđmanisti.

Daljnja razmatranja svega toga iziskivala bi da se napiše nešto poput Krležina (komunističkog) romana „Na rubu pameti“. No za to ovdje nema prostora. Stoga će se – po skraćenom postupku, bez optužbe, dokaznog postupka i presude! – samo postaviti nekoliko pitanja svima njima i svim Plenkovićem fasciniranim biračima i apologetima, počevši od K. M. pa do M. LJ. i N. P.:

1) Zašto Plenković nije Tita nikada okvalificirao kao komunističkog zločinca, koji je po zapovjednoj odgovornosti kriv za mnogo zlodjela, a napose za genocid nad hrvatskim narodom, zašto ga nikada nije nazvao diktatorom i totalitarnim vođom ili makar objasnio javnosti u čemu je s Titom uopće problem?

2) Zašto Plenković nije ništa učinio da se ozakoni zaštita hrvatskih nacionalnih simbola i velikana te ujedno zabrana veličanja neprijateljskih simbola i velikana, kako bi policija istog trenutka kada novinarka postavi takvo pitanje i kada Bernardić na nj onako odgovori imala pravo upasti u studio, privesti ih i pokrenuti prekršajni ili kazneni postupak za ’podrivanje ustavnog poretka’?

3) Zašto Plenković nije ništa učinio da se zakonom zabrani uporaba komunističkih i četničkih simbola, a ni to da se zaštiti legitimni poklič iz Domovinskog rata „Za dom spremni“ i da ga se ne dopusti kvalificirati kao ustaški ili fašistički, zato što on u Domovinskom ratu (ni poslije njega) nije bio (osim od provokatora) upotrebljavan u smislu ustaškog, nego nacionalno-osloboditeljskog pokliča u doba kada su hrvatske postrojbe branile svoju zemlju od notornog velikosrpsko-četničkog fašizma?

4) Zašto se Plenković oglušio na sve rezolucije i deklaracije Vijeća Europe i Europske unije u kojima se poziva države da se jasno odrede proti svim totalitarizmima, dakle i komunističkomu, da organiziraju istraživanje svih zločina i kršenja ljudskih i skupnih prava, da uspostave posebne institute za njihovo izučavanje, da jačaju memoriju i svijest o svim takvim zločinima, da podignu spomen-obilježja, da u udžbenicima i na drugim mjestima poučavaju mlade naraštaje o zločinačkoj naravi svih totalitarizama?

5) Zašto je Plenkovićeva vlada politički podupirala i izobilno financirala kulturne projekte u kojima se veličalo jugoslavenskog, kako on sada reče, „diktatora“, zvijezdu petokraku i širilo neistine o Domovinskom ratu, o Jasenovcu, „ustanku“ u Srbu, izmišljenim pokoljima nad Srbima i slično?

6) Zašto Plenković skupa sa svojom vladom i svojim HDZ-om nije prstom maknuo da bi se na teritoriju slobodne i suverene Hrvatske odredilo središnje mjesto, izgradilo spomen-obilježje i održavalo godišnji spomen na sve žrtve Križnoga puta g. 1945. i svih drugih komunističkih masovnih zločina te logora kao što su Stara Gradiška i Goli otok?

7) Zašto sve pobrojeno i nepobrojeno nikomu u HDZ-u ne smeta niti u tomu vidi ikakav problem?

Zbog toga, a i zbog čitava asortimana onoga što nije povezano s prošlošću, Plenkovićevo (nespretno) poentiranje s riječju „diktator“ na račun Bernardićeva „Tita“ kao vrhovnog i neprijepornog autoriteta – za razliku od očito prijepornog Tuđmana! – može se razumjeti samo kao još jedno spretno prenemaganje. Kao predizborno bacanje hrvatske demokratske prašine u oči ionako slabovidnom hadezeovskom i glasačkom puku. Kao gluma koja po glumčevoj sposobnosti prekrivanja nepovoljnoga, zaobilaženja bitnoga, zabašurivanja neugodnih činjenica i izokretanja istine, sebi u korist, ima crtu dijabolično lažnog („vjerodostojnog“) predstavljanja.

 

 

Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara