Nenad Piskač – Proizvodnja pristanka: Grčevita borba za status quo

1

 

 

Hoćemo li svi kolektivno oboljeti od korona virusa ako HDZ ne bude relativan izborni pobjednik? Ne ćemo. Jesmo li se „prerano opustili“ kad smo pomislili da osim HDZ-a i SDP-a na političkom nebu mogu postojati i neke druge opcije? Nismo. Znamo li da je od HDZ-a znatno lošiji SDP? Znamo. Jesmo li zadovoljni s HDZ-om? Nismo.

Pa, ipak, suočeni smo s agresivnom medijskom proizvodnjom pristanka na status quo – dobro je tak kak je, jer drugač nemre biti. Zadnjega tjedna kampanje s upitnikom u naslovu JuL piše o izlaznosti na birališta prvi put manjoj od 50 posto. Valjda su vidoviti ili znaju kako se takva situacija medijsko-političkim zajedničkim pothvatom protiv izravne demokracije može postići. Ljudi obično čitaju samo naslove, pa će mnogi zaključiti da je bolje ostati doma negoli glasovati, jer je neizlazak „in“, u trendu, nešto avangardno i prihvatljivo, progresivno i napredno, pače i domoljubno i socijaldemokratski.

Istoga dana svoj nemjerljiv prinos proizvodnji pristanka dala je jedna dalekovidnica priredivši „duel“. Naravno, Plenkovića i Bernardića, kao da je riječ o drugom krugu izbora za predsjednika države. I doista, da su samo njih dvojica sirotana izborni čimbenik izbornoga procesa za sastav Hrvatskoga sabora, logično bi bilo zaključiti da je bolje ostati doma. Ali, nisu jedini. Izbore za Hrvatski sabor RTL je personalizirao u korist status quo i „duelom“ pridonio razvitku strategije i taktike proizvodnje pristanka. A potpuno je jasno da u toj personaliziranoj igri loš Plenković unaprijed pobjeđuje još lošijega Bernardića, premda se u „duelu“ ponašao kao napuhnuti puran i narušavao dignitet osobe, što nije „demokršćanski“, a ni pristojno. 

I nije ostalo nezamijećeno, pa ni to da su oba priznala pred sudom javnosti da idu na sv. Misu, premda su oba združeno navijala i glasovala za protukršćansku Istanbulsku konvenciju. I oba se grade „europejcima“, a gaze jedan od tri temelja na kojima počiva Europa: grčka kultura, rimsko pravo i kršćanska uljudba. Nisam povraćao tijekom „duela“, ali bilo je jako gusto… A o tome kako je novinarica Damira Gregoret vodila „duel“ ne bih želio trošiti ni jednoga jedinoga slova. Sramota i za struku i za dalekovidnicu i za zdravu pamet jadnih gledatelja.

Epidemiološki intonirani izbori

Traži se, dakle, priželjkuje i proizvodi – prvo, mala izlaznost i drugo, sugerira se da postoje samo dvije izborne opcije. Takav pristup izborima i njihov tretman idu na ruku HDZ-u i SDP-u, dok se ostali omalovažavaju kao nepotrebna prtljaga. Tomu treba dodati i „drugi val“ s kojim smo zapljusnuti čim uključimo tv (bilo koji kanal s nacionalnom koncesijom), prolistamo bilo koje novine ili otvorimo čitanije portale. Uz odvraćanje od izbora i nametanja dvostranačja (više-manje jednoumnoga) istodobno režim nas plaši predizbornom „epidemiološkom situacijom“ bježeći u isto vrijeme od odgovornosti za totalno uništenje turističke sezone u Zadru i zadarskom arhipelagu. Svemu tome treba pridodati i predizborne angažmane i gaže kolumnista, urednika i voditelja utjecajnijih medija. Većinom su svrstani i na berivu. Ali, gotovo nitko objektivan i trijezne glave. U navijačkom zanosu ne znaju objasniti zašto je ovaj bolji od onoga, ili barem tko što zastupa. Prihvatiše se zgoljne propagande, kao i 1945. kad su nas osloboditelji oslobodili od nas samih. A kako i ne bi, kad nijedna opcija nije ponudila prepoznatljiv nacionalni program, pa se u uhodanoj maniri laprdientia croaticae frflja o nebitnom kako bi se prikrila sramota da u sferi bitnoga – nemaju rješenja ni etablirane stranke, ni njihovi sateliti, a niti u dovoljnoj mjeri i njihovi izazivači. Zanima ih samo izborna matematika. I saborski stolac s pripadajućim berivima.

Kampanja je otišla u vjetar. Poslije nje o ozbiljnim pitanjima države i nacije znamo koliko smo znali i bez kampanje. Odnosno, da je stanje za plakati i da nitko ne nudi izlazak iz doline suza. Osim iseljenja, na koje ne smijemo pristati, pa makar jeli travu.

Naime, kaj. Ni u epidemiološki režiranim izborima, kriteriji nisu kriteriji. Kao hrvatskom branitelju zapelo mi za oko i uho kod izbora za Hrvatski sabor nebitno pitanje sudjelovanja u Domovinskom ratu. Jednome se spočitava (Škori) što nije sudjelovao u njemu, dok drugome (Plenkoviću) takvo pitanje uopće nije postavljeno premda ni on nije bio sudionikom „u tom strašnom času“. Treći (Bernardić) koristi situaciju i poentira ističući da je on „sin hrvatskoga branitelja“ i kao takav bi, primjerice, „zabranio za dom spremni“ (malo morgen!) u HOS-ovu grbu koju je njegova Partija svojedobno ozakonila. Inače, Partija je mogla u doba obrane Hrvatske od vanjske agresije sama formirati svoj „prvi partizanski odred“ i staviti u grb svoje jedinice „S Titom naprijed“. Ali nije imala ni jaja, ni mozga za takvo što.

Ili, drugi primjer – o suprugama je riječ. Jednome (Škori) prekapaju nacionalnost supruge, dok drugome (Plenkoviću) tijekom njegova mandata i u predizborju uopće ne spominju bolju polovicu (kao da živi u eurocelibatu!), a za trećega ne znamo ni to je li je oženjen (ženom, dakako), živi li u „registriranom partnerstvu“, izvanbračnoj zajednici ili je samo bohem s političkim ambicijama koje nadilaze sposobnosti i njega i Partije i pridruženih im politobrtnika. Ukratko, zajednička je karakteristika kampanje bez kampanje i kriterija bez kriterija, da najviše nadrapa onaj koji se zalaže za nekakve promjene. On je glavna meta, dok objektivno odgovorni za stanje države i nacije ostaju pošteđeni „vađenju crijeva“. Tako se proizvodi pristanak na postojeće stanje. „Sranje“ (S. Mesić). 

Umjesto toga zamjera se voditelju Budnice s Osječke tv što je bio članom SK! A on, Marko Ljubić, nije ni na jednoj listi. Ne natječe se! Navija za svoje preferencije, kao i Velimir Bujanec za svoje, Ristić za svoje, Dujmović za svoje i tako dalje. Relevantno je predizborno pitanje sljedeće: Tko je od kandidata s aktualnih izbornih lista bio članom Saveza komunista. Ili tko je od izazivača režima HDZ-a i SDP-a bio u SK. Na izborima natječu se kandidati s lista, a ne medijski navijači ovih ili onih… Nije Bago s Nove tv na listi, ali je Bago!

HDZ ne oskudijeva s plenkovićima još od Tuđmanove smrti

I da se razmemo, nisam ni u čijoj kampanji. No, kad su već proizvođači pristanka preko svake mjere personalizirali višestranačke, nepersonalne izbore za Sabor (kojima trebaju dominirati usuglašene politike stranaka i pokreta), onda moram reći da ne navijam za Škoru, ali rado bih dao glas nekim solidnim hrvatskim nacionalistima s njegovih lista, da su u mojoj izbornoj jedinici. Međutim, nisu. Ne navijam ni za Plenkovića i njegovu logiku „HDZ sam ja i kaj mi tko može, samo sa mnom Hrvatska je sigurna“. Evo ti Zajednicu, pa radi kaj hoćeš! Ali glasa dobil ne buš.

Kad je bio objavio sastav svoje vlade, još prije njegovih inkluzivnih igara bez granica i nametanja neprirodnih konvencija i kompakata s istodobnim oduzimanjem narodnih referenduma, odmah sam napisao (na portalu hkv.hr) kako njegov politički pad smatram nacionalnim interesom. To još jedino u HDZ-u ne kuže! Na njegovim ovoizbornim listama sve je manje ljudi kojima bih dao glas, a za smokvino suho lišće i za male obrtnike poput Pupovca, Radina i Kajtazija, te srednje i velike obrtnike poput Vrdoljaka, Divjakove, Štromara, Bandića, Sauchu, Opačićevu… imam ozbiljan prigovor biračke savjesti (drugim riječima – nikad i ni u kojim okolnostima ne mogu dobiti moj glas!). A glas za HDZ=Plenković, povijest njegove vladavine nas uči, glas je i za njih.

Ne navijam ni za Bernardića, to je jasno, zdrava pamet još me nije napustila. Njegova Partija nije se odmakla od Tita, dakle, zaostala je u najkasnije 1980. godini, kad sam već znao kako se restartaju računala. Ni za politobrtništvo ne navijam, štoviše, taj me trend „investicijske klime“ u samoga sebe pomalo zatekao. Pa za koga onda navijam? Za što bržu fermentaciju političkoga prostora, koja će po prirodi stvari donijeti promjene u smislu prosperiteta „jedine nam i vječne“. Za veliku izlaznost. Za dešifriranje poruka iz laboratorija proizvodnje pristanka i suprotno postupanje od onoga što središnji laboratorij duboke plitke države nastoji ostvariti i na ovim izborima. Ne zanima me pritom što o tome misle oni iz redova udboljevice i udbodesnice, udbodemokršćani i udbosuvereni, jugokatolici i jugoslijepci, novinski kruhoborci, medijski „kipočastiteli i černiložderilci“ (M. Krleža), te dugogodišnji brbljavci s različitih strana (smetala hrvatske političke scene zadužena da odozdo kontroliraju i usmjeravaju „promjene“).

Kampanja na hrvatski način… nerazvrstani otpad

U svakom slučaju, „budimo odgovorni“, treba u tom smislu pokušati rezimirati predizborne poruke s početka zadnjega tjedna kampanje. Sve su (s malim nijansama odstupanja) uglavnom u funkciji proizvodnje pristanka na status quo. Stanovita Sandra Benčić iz neke netom sklepane koalicije isluženih „nevladinih udruga“ na obilnoj državnoj sisi (već 20 godina!) koja je zamijenila Sorosevu pipu, tvrdi da je Škorin interes postati novi Vrdoljak, a DP-u postati novi HNS. Ne sumnjam da se s njom slaže i vrh HDZ-a, kojemu je jedan Vrdoljak sasvim dosta, a uz Pupovca ne treba mu neki novi Škorin Grujić. 

Dario Radić (DP MŠ) tvrdi da je za koaliciju s HDZ-om „uvjet svih uvjeta“ – Plenković ne može biti premijer. Vau! (I ne može jer nemamo kancelarski sustav, pa prema tome nemamo ni premijera, već predsjednika Vlade). To je posve neoriginalno, već viđeno, naime, ni Karamarko nije mogao biti šefom vlade u koaliciji s Mostom, pa smo brodolomom te vlade dobili, koga ono? Plenkovića! Zaziva li DP novoga Plenkovića s istom politikom? Znamo kako HDZ s plenkovićima oba spola ne oskudijeva još od Tuđmanove smrti! Stevo Culej (HDZ), Škorin navijač na predsjedničkim izborima, razočarao se Škorom (valjda je zadovoljan Plenkovićem?!). Tisak pak tvrdi da je Porezna uprava nemoralno utjecala na njegovo razočaranje nekim rješenjem o oprostu duga, pa se našao na začelju hadezeove liste koju predvodi ministar financija i Porezne, Zdravko Marić, svojedobna kost u grlu Mosta.

Dosta? Ako nije, idemo dalje po bespućima povijesne zbiljnosti jedne nacionalno i državno uzaludne epidemiološki uvjetovane kampanje. Tu se pojavila i neka kupnja nekog nakita za Inine crpke, a što se povezuje s ministrom Ćorićem (HDZ), odnosno s njegovim pulenom u INI i mjerodavnim odjelom za gospodarski kriminalitet. Svoj predizborni prostor dobio je i Vili Beroš (HDZ, ogranak Stožer CZ RH). Radišan je, u to nema sumnje, ali činjenica da stigne „u borbi s korona virusom“, tim epohalnim ratom s „nevidljivim neprijateljem“, raditi još i kao ministar, pa onda i kao sudski vještak, svrstava ga u supermene „radnika, seljaka i poštene inteligencije“. Ima toga još. Ali nemam volje više nabrajati, ionako sam već prevršio opseg kolumne, zbog čega se iskreno kajem.

Klerikovo stajalište o Posljednjem Hrvatskom Brbljanju

I tako, poštovani čitatelji, možda je sve ovo što pišem „posljednje hrvatsko brbljanje“ (PHB), kako je to napisao jedan klerik na PHB-ovu FB-u. Opravdano sumnjam, jer i kao vjernik moram sve provjeravati, da je šarafić u proizvodnji pristanka. Povukao me za jezik, a imam, Bože oprosti, relativno kratak fitilj i kad sam bezazlen kao golub i kad sam… znate već tu biblijsku frazu. U svom statusu na jedan komentar pehabeova komentatora Šilje (vidi: hrvatskonebo.org) poučio je s nebeskih visina: „Hrvatska se voli DJECOM. Budućnost je samo u životu po receptu MOLI-RADI-RODI. Bez toga i vaša kratica PHB ima značenje – Posljednje Hrvatsko Brbljanje…“ Ako ne vjerujete pogledajte poveznicu 

Inicijativa Pokret za hrvatsku buducnost

Svaka mu čast na dosjetci. Čega se boji? Pa PHB (još) ne izlazi na izbore! Dosjetka je u rangu dosjetaka (s drugim predznakom, ali iste namjere) javne riječi recimo Drage Carlosa Drageca Karleka Preuzvišenoga Pilsela!

Ne znam ima li taj klerik svoju djecu, ali znam da ja, laik, imam ČETVERO (i drugi ljudi iz PHB su roditelji, pa i djedovi) i da se samo zbog njih naprežem(o) preko svojih objektivnih mogućnosti ne bi li pridonio/pridonijeli koliko god mogu/možemo, kao i u Domovinskome ratu (i prije njega), održivosti svoje Domovine i njezine budućnosne perspektive. I pritom i molimo i radimo i podižemo djecu i unučad, ali smatramo da moramo i više od toga, pa onda i pišemo (e, to je opasno za sljedbenike laboratorija proizvodnje neprirodnoga pristanka!), no, pritom ne pričamo priče i ne brbljamo. I držimo se, među ostalim, Stepinčeva puta – javno govorimo u zgodno i nezgodno vrijeme! A ovo je nezgodno.

Ne gudimo, dakle, gudalom režima, niti prihvaćamo kleričke štosove o tome da o vremenitim stvarima znaju više od nas, pa i o tome što je brbljanje, kako se i čime voli Hrvatska, čemu služe djeca, u čemu se sastoji budućnost i što znači kratica PHB. Nadam(o) se da će uvaženi, umjesto dijeljenja etiketa braći laicima, jednakima s klericima u dostojanstvu djeteta Božjega, zadržati se na bogougodnom dijeljenju sakramenata i vjerskoj pouci djeci i unucima hrvatskih laika, te prestati proizvoditi pristanak politikantskim brbljanjem od kojega ni Crkva, ni „DJECA“, niti Domovina nemaju baš nikakve koristi. 

Šteta što nije na nekoj listi, odlično bi se uklopio u „politički spektar desno od centra“. I lijevo, takaj. PHB-u je svejedno, a vjerujemo i njemu. Naš politički prostor opisan je u Apelu hrvatskome narodu. Vrijeme ostvarenja Apela tek dolazi. U međuvremenu PHB prati kako ubrzano spadaju krinke slijeva i zdesna. I radi na podizanju spremnosti za doba kad će doći do stani-pani. A ono dolazi. Tko će tada biti za boj – spreman, i ostati nepotrošen u moralnoj vertikali, to ćemo vidjeti. Ovi izbori samo su katalizator, etapa koju jednostavno moramo proći. Još jedan prirodni lustracijski proces.

 

Nenad Piskač/PHB/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara