Elia Pekica Pagon/Mudrost pješčanog sata

Ratovi su oduvijek bili osmišljeni samo za ratne profitere. Zato ih ne želim razumjeti, ne zanimaju me. Mrzim ratove. Nemaju nikakva smisla. Oni su nakupine negativne energije koja truje čovječanstvo i smanjuje populaciju na Zemlji, dok trgovci oružjem trljaju ruke, kao i farmaceuti kada je netko bolestan, piše uz ostalo u svojoj proturatnoj kolumni, a u ime življenja svakog trenutka Života u miru i radosti, Elia Pekica Pagon na portalu epoha.

Sutra je još daleko. Jako, jako daleko. Volim tako razmišljati. Iz te perspektive daleke sutrašnjice još više volim svaki današnji dan. Pješčani sat na mom radnom stolu svojom me protočnom preciznošću podsjeća kako je svako zrnce pijeska jedan trenutak koji zauvijek odlazi u nepovrat. Ne uzimajmo zdravo za gotovo poruke pješčanog sata. Možemo se praviti kako vrijeme ne postoji, onako, iz zabave, kako bismo se svako malo izgubili u životnim radostima. Ali, ono je tu, u nama i oko nas. Ono je rijeka života koja neumorno teče. Tecimo s njom svim svojim bićem bez imalo straha.

Znajmo odvojiti bitno od nebitnog. Znajmo što je ljekovito za nas, a što nas truje. Znajmo što nam bistri um, a što ga zamagljuje. Znajmo prepoznati energetske vampire i one ljude koji su vrijedni svake sekunde našega života. Znajmo kako ćemo napuniti naše baterije i klonimo se svega i svakog tko ih prazni. Razgrnimo oblake, uhvatimo zraku sunca i ne puštajmo je. Svaka je od njih jedan jedini jedinstveni poklon života koji se neće ponoviti nikada više. Svaka je od njih neponovljiva. Neka takvi budu i svi trenuci naših dana. Svježi. Uvijek novi. Puni vitamina. Zdravi i veseli. Da. Autentični. Visoke energetske vrijednosti. Vrijedni življenja.

Živimo opušteno. Prepustimo se rijeci života i shvatit ćemo da smo kod kuće doista tamo gdje nam srce stanuje. Naše srce je naš jedini dom, gdje god bili. Ne zaboravimo to. Dozvolimo našem srcu da bira. Imamo pravo na izbor. Imamo pravo odlučiti što ćemo primiti u naš svijet, a što odbaciti.

Da. Za sreću je potrebno tako malo. Jako malo. Velika očekivanja ne vode nas nikamo. Uživajmo u svakom danu s mišlju kako je sutra daleko. To će nam pomoći da uživamo u sadašnjosti od koje je satkan život. Prolazno trajan. I samo naš. Jedan jedini. Živimo za svaki trenutak sreće. Ne očekujmo puno od života. Samo mu dajmo sebe u cijelosti. To će biti sasvim dovoljno. Za sve ostalo on će se pobrinuti sam.

Jesen je divna. Ona je krik prirode. Ona je carstvo gorućih, plamenih boja životne prolaznosti koje nas zovu u život, u trajanje. Sve izgara u plamenovima iznova se rađajući.

Jesen je najbolji prikaz prolazne trajnosti Prirode i njezine bolno ugodne i gorko slatke protočnosti. I brojke su dio te prolazne trajnosti. One prolaze i traju istodobno. I, da, ponavljaju se, ali uvijek na neki nov način. Volimo brojke i bojimo ih se istodobno. Datume i volimo i ne volimo. Volimo ih kada su to sretni datumi, rođendani, sretne obljetnice, a ne volimo ih kada obilježavaju nešto tužno i za nas bolno.

Sjetimo se načas početka tisućljeća. Sjetimo se našeg boravka u uskom grlu pješčanog sata, između dvije brojčanim zidom razdvojene epohe. Dobro se sjećam, naša su očekivanja na početku tisućljeća bila doista optimistična. Bolji svijet bio je na vidiku… No, eto, nikako da dočekamo taj bolji svijet. Naprotiv, čini se kao da postaje sve luđi i gori.

Jesmo li se ikada upitali zašto glad još uvijek postoji ako znamo da ima dovoljno hrane za sve ljude na svijetu? Koliko se samo hrane svaki dan baca, jer se nije mogla prodati?

Jesmo li se ikada upitali zašto je stalno neki novi rat na pomolu? Tko se to bavi osmišljavanjem tih ratova? Je li ikada na cijelom svijetu bio mir? Čini se – nikada. Uvijek se negdje ratuje. Baš uvijek. Nije li to čudno? Kao da se mora stalno ratovati. Pitajmo se zbog čega i uime koga i čega? Ne zanimaju me ratovi, jer iza njihovih kulisa stoje profiteri kojih nije briga za civilne žrtve. Ratovi nikome ne trebaju. Ovaj život je prekratak da bismo ga proveli u očaju.

Opaki režiseri kazališne pozornice svijeta oduvijek se brinu da nas zapljuskuju novim lošim vijestima koje nas truju, podsjećajući nas koliko je zla na ovome svijetu, utjerujući nam strah u kosti. Jer, zašto bi sve bilo lijepo, mirno, sigurno i dobro kada može biti ružno, nemirno, nesigurno i loše, tako razmišljaju oni koji se bave režijom sveopće panike. Žele ljude slomiti do te mjere da im smrt postane draža od ostanka na životu. Nije li to sramotno?

I sve te prirodne katastrofe. I njih treba uzeti s rezervom. Nisu ni one neka bezazlena tema. Ponekad se čini kao da netko u nekom skrivenom bunkeru pritišće neke gumbe kojima aktivira te iste prirodne katastrofe, čas na jednom, čas na drugom kraju svijeta. U sve danas možemo sumnjati. Teško da bi nas Priroda na taj način tretirala bez pomoći neke skrivene ruke.

Ovih dana ratovi su postali goruća tema. No, zapitajmo se malo – kome trebaju ratovi? Kojem normalnom čovjeku svjesnom prolaznosti i osviještenom mudrosti pješčanog sata koji samo želi normalan život treba suludi rat? Nijednom normalnom čovjeku na ovome svijetu. Za ratove nema opravdanja. Za stradavanje ljudi nema i ne može biti nikakva opravdanja. Ni nekakav teritorij, ni povijest, ni ideologije, ni religije ne mogu biti opravdanja za nova stradavanja ljudi i novu krv.

Ratovi su oduvijek bili osmišljeni samo za ratne profitere. Zato ih ne želim razumjeti, ne zanimaju me. Mrzim ratove. Nemaju nikakva smisla. Oni su nakupine negativne energije koja truje čovječanstvo i smanjuje populaciju na Zemlji, dok trgovci oružjem trljaju ruke, kao i farmaceuti kada je netko bolestan.

Režiseri ratova presretni su kada im uspije plan zavaditi ljudi na temelju boje kože, nacionalnosti, religije i tome slično. Čim počnu sukobi među ljudima, njihov je plan uspio. Sjetimo se da su razlike među ljudima sasvim prirodna stvar. One doprinose raznolikosti svijeta. Ne moramo svi misliti isto, niti vidjeti nešto sveto na istim mjestima i na isti način. Svatko od nas je potpuno slobodan čovjek i ima pravo živjeti na način na koji živi.

Zašto sve to govorim? Zato što trebamo unatoč lošim vijestima koje nam serviraju loši režiseri zadržati vjeru u sebe, jedni u druge i bolji svijet. Tim režiserima je u opisu posla kreirati loš svijet i lošu klimu kako bi oni na kraju ispali nekakvi spasitelji. Sve je to kazališna predstava osmišljena za pokoravanje i psihičko slamanje ljudi. Ne nasjedajmo na njihove priče.

Vjera u bolje dane neka nas nikada ne napusti, a svaki novi današnji dan neka nam svima bude ispunjen radošću. Zaslužujemo biti sretni. Svako je novo danas jedan vrijedan poklon Prirode svakome od nas. Svaki otkucaj našeg srca, otkucaj je sata, trenutak Života. Ne uzimajmo te otkucaje zdravo za gotovo. Jednoga će dana utihnuti…

Počnimo od sebe. Mi smo kreatori svijeta oko nas. Svatko od nas svakoga trenutku donosi neku odluku. Stoga, riješimo se sukoba unutar sebe samih kako bi naše odluke bile plodonosne. Pročistimo naš um od svega čime nas moćnici truju. Pomirimo se sa samima sobom i sa svima oko sebe. Budimo jedni drugima prijatelji, radost, sreća. Putovanje zvano Život jednom će biti gotovo. Sada smo tu, jedni kraj drugih, budimo tu i jedni za druge kada je to potrebno. Svaki je novi trenutak nova prigoda za jedno dobro djelo, za osmijeh, za lijepu riječ koju ćemo nekome uputiti.

Svaki je životni trenutak jedno zrnce pijeska pješčanog sata koje zauvijek odlazi u nepovrat. Učinimo to zrnce dragocjenim i vrijednim sjećanja. Dajmo svoj doprinos miru, slozi i ljubavi. Ne dajmo se uvući u rasprave o ratovima koje ne vode nikamo. To su stranputice koje će nas odvesti na krivi put, daleko od onoga što život jest. Ratovi su neprijatelji putovanja zvanog Život. A mi budimo prijatelji tog istog putovanja i pobrinimo se da nas na tom putovanju bude što više i da nam svima u podjednakoj mjeri bude lijepo i ugodno, a ne samo nekima.

U jednom su danu skrivena sva tisućljeća. Budimo zahvalni na svakome od njih. Na svakom otkucaju sata. Jedan od njih bio je prvi kojega smo čuli. Jedan od njih bit će i zadnji. A život neka zato bude onakav kakav želi biti i neka slavi svaki novi otkucaj našeg srca. Jer naše srce je naša vječnost. Naše nebo. Naš vodič. Naš najbolji savjetnik. Naš dom kojega nikada ne napuštamo. Naš pješčani sat ispunjen zvjezdanom prašinom duha. Radujmo se što smo tu i što smo upoznali putovanje zvano Život. Pokažimo zahvalnost na tom divnom daru.

Razmišljam o svemu što je bilo i što će biti, dok mi pogled kreće prema nebu. Ne želim prestati gledati to nebo. Ono čuva sve nas i naše uspomene. Dok mi se oči stapaju s nebom, plavetnilo neba govori mi: Vječnost je još uvijek tu. I nada u meni još je uvijek tu. Osjećam je. I bolji svijet je nadohvat ruke. U nama je. Ključ koji ga otključava – ključ je našeg duha. Nije opipljiv. Pronaći ćemo ga samo ako ga možemo osjetiti u sebi. Dobro je. Srce mi je ispunjeno radošću. Sada mogu dalje, pomislim… Krećem proživjeti preostale sate ovog dana, želim ga zagrliti svim svojim bićem i ljepotom života pozlatiti preostala zrnca pijeska mog pješčanog sata.

Epoha/Hrvatsko nebo