Problem nezaposlenosti mladih/Suficit i deficit na tržištu rada (2.)

Je li doista sve lako kad si mlad? (2./10.): Suficit i deficit na tržištu rada (2.)

Potaknut velikim, sveobuhvatnim i sve očiglednijim problemima kojima su zahvaćeni mladi naraštaji u današnjem društvu (što često rezultira odlascima iz Republike Hrvatske), problemima koji se zbog dugotrajnog nerješavanja prelijevaju već i na naraštaje srednjih godina, a posredno i/ili neposredno utječu na društvo u cjelini, odlučio sam kroz seriju razgovora, u kojima će pored istaknutih stručnjaka iz različitih područja sudjelovati i veći broj mladih osoba i udruga mladih, upozoriti na te probleme, pokušati ih raščlaniti i u razgovorima sa stručnjacima nastojati upozoriti na moguća rješenja za te probleme.

U RH nezaposlenost mladih još uvijek predstavlja velik problem. Međutim, činjenica je da s jedne strane imamo mnoštvo nezaposlenih, a s druge strane deficitarna zanimanja i poslodavce koji ne mogu pronaći radnike. U razgovorima će se nastojati dati pregled postojeće situacije na tržištu rada s posebnim osvrtom na obrazovanje i osposobljenost mladih osoba za zapošljavanje u pojedinim zanimanjima.

U drugom razgovoru iz serijala odgovore smo zatražili od predstavnika mlađega naraštaja.

Poštovani gosp. Banfiću, možete li nam ukratko opisati strukturu Vašega obrazovanja?

Hvala na pozivu, mogu. Nakon završene Gornjogradske odabrao sam Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu kao „liniju manjega otpora“ i nastavka stjecanja kompetencija, s kojima bih ima šanse za zaposlenjem koje bi mi donosilo novca. Imao sam želju za studiranjem povijesti ili politologije. Ekonomija mi se pokazala kao odličan izbor i zadovoljan sam znanjem koje sam stekao i vidicima koje mi je to znanje pružilo. Po struci sam diplomirani ekonomist (mag. oecc.), smjer analiza i poslovno planiranje (APP).

Kakva je tijekom fakultetskoga obrazovanja bila Vaša percepcija o mogućnosti zapošljavanja u Hrvatskoj na temelju obrazovanja koje ćete steći?

Idealistička. Mislio sam ili, bolje rečeno, nisam previše mislio o zapošljavanju. Priče o gomili ekonomista na tržištu rada nisu me dirale. Svoje fakultetsko obrazovanje usmjerio sam ponajprije prema financijskoj i poslovnoj analizi, poslovnom planiranju. Svoju tržišnu nišu vidio sam u zaposlenju u „Big four“ kompanijama – riječ je o četirima velikim (stranim) revizorskim kućama koje posluju u Hrvatskoj.

Kako je tekao postupak pronalaska prvoga posla? Je li bilo teško pronaći prvo zaposlenje?

Velike kompanije imaju i velik broj prijava za otvorene pozicije i nisam prošao dalje od drugoga kruga. Poslao sam stotinjak zamolbi za posao kompanijama  koje su tražile djelatnike ponajprije za područje financija, poslovne prodaje, administracije, knjigovodstva i sl. Slao sam zamolbe u prvom redu bankama i osiguravajućim društvima, trgovcima nekretnina, „hrvatskim“ multinacionalnim kompanijama i srednje velikim poduzećima s računovodstvenim odjelima.

Pretpostavljamo da ste u kontaktu s dijelom kolega s fakulteta. Imate li podatke koliko su oni bili uspješni u pronalaženju prvoga posla?

Zapravo se već dugo nisam čuo s kolegama s faksa. Uglavnom od razdoblja korona-izolacije, a poslije sam se zatrpao poslom i nisam nalazio vremena za ponovno uspostavljanje kontakta. Prema informacijama koje imam s društvenih mreža i povremenih susreta, kolege su uglavnom zaposleni u najrazličitijim sektorima gospodarstva, uključujući privatni sektor, državni sektor i rad za lokalnu upravu.

Kako gledate na usklađenost obrazovanja i tržišta rada u Hrvatskoj?

U potrazi za poslom shvatio sam kako tvrtke većinom traže ljude koji minimalno imaju od dvije do pet godina radnoga iskustva, stručna i tehnička znanja koja fakultet ne pruža, a smatram da ih i ne može pružati te često zahtijevaju i znanje trećega jezika, uz hrvatski i engleski, koji se podrazumijevaju, kao i znanje rada na računalu. Smatram da se u Hrvatskoj previše fetišizira obrazovanje i visoko školstvo kao mjera pripreme mladih za tržište rada. Ako želimo mlade kroz školstvo pripremiti za tržište rada, onda bi proces obrazovanja trebalo skratiti za nekoliko godina i odgoditi visoko obrazovanje nakon što počnu raditi. Učenje jezika i specijaliziranih računalnih vještina može se naučiti kroz više tečajeva u nekoliko godina. Ako želimo kroz školstvo postizati druge ciljeve poput razvoja znanosti ili osobne izgradnje i razvoja, onda ćemo školstvo ocjenjivati drugim metrikama.

Jesu li prema Vašem mišljenju nezaposlenost mladih i prateća socijalna isključenost među ključnim problemima u Hrvatskoj?

Nezaposlenost mladih smatram manjim problemom nego prije nekoliko godina, kada sam započinjao sa studijem, ponajprije zahvaljujući ulasku u EU i otvaranju tržišta rada mladima iz Hrvatske, a zatim i završetku efekta Velike financijske krize iz 2008. godine čije su se posljedice u Hrvatskoj nažalost osjećale mnogo dulje. Mislim da je danas mladima mnogo teže naći stan za samostalni život ili život u dvoje u većim gradovima u Hrvatskoj. Među ključne probleme Hrvatske svakako ubrajam negativni demografski trend koji ima kompleksnu mrežu uzroka i posljedica. Lakoća kojom mladi pronalaze stan (najmom ili kupnjom) i dolaze do posla svakako ima utjecaj na demografski trend, no taj utjecaj nije linearan.

Zanimljivo je da u Hrvatskoj i dalje imamo mnogo nezaposlenih mladih ljudi, a s druge strane deficitarna zanimanja i poslodavce koji ne mogu pronaći radnike. Imate li dojam, na temelju interakcije koju imate sa svojim naraštajem, da se posljednjih godina ponovno pojavio veći interes za obrazovanje za obrtnička zanimanja?

Još dok sam studirao pratio sam rasprave o problemu duga za troškove studiranja s kojim se susreću mladi ljudi u SAD-u i Velikoj Britaniji. Jedno od rješenja izbjegavanja „dužničkoga ropstva“ za studiranje koje je počelo dobivati na popularnosti jest usmjeravanje vlastitoga školovanja prema stručnim i tehničkim zanimanjima. U gospodarstvu postoje ciklusi rasta i recesije, „moda“ traženja tehničkih zanimanja samo je mali pokazatelj kretanje gospodarstva, a s obzirom na to da je riječ o Americi, kretanju globalnoga gospodarstva u dugotrajniju recesiju.

Da se vratimo na Hrvatsku i sadašnjost, cijene usluga građevinskih radova i plaće radnika u građevini te djelatnika u ugostiteljstvu visoke su s obzirom na to kakve su bile prije nekoliko godina, što bi svakako moglo potaknuti veći dio mladih koji to mogu da se bave tim poslom.

Mnogo se mladih ljudi iselilo iz Hrvatske u potrazi za boljim poslom. Jeste li Vi ikada razmišljali o odlasku i koji su prema Vašem mišljenju ključni razlozi egzodusa?

Razmišljao sam i o potencijalnom odlasku iz Hrvatske i zaključio da mi je u Hrvatskoj ceteris paribus najbolje živjeti, zasad. Prijateljima koji su otišli raditi izvan Hrvatske najbitniji razlozi su visina plaće koja je, korigirana za kupovnu moć i troškove života u stranom gradu, i dalje viša nego u Hrvatskoj, a tu je promjena okoline, društva i udaljavanja od (lokalne) hrvatske politike.

Kakve su prema Vašem mišljenju mogućnosti napredovanja u poslu na temelju kompetencije i rezultata? Postoje li problemi negativne selekcije?

One ovise o poslu, radnom mjestu i vlastitoj volji za usavršavanjem. Ako negdje ne postoji mogućnost za napredovanje, uvijek imam mogućnost, pa i obvezu tražiti drugi posao.

Imate li, kao ekonomist po obrazovanju, možda ideju kako bi se mogle stvoriti pretpostavke za bolju klimu za rad i ostanak mladih u Hrvatskoj?

Tamo gdje drugi vide problem, onaj tko ima ideju, vidi mogućnost.

Razgovarao: Davor Dijanović

Tekst je dio niza „Je li doista sve lako kad si mlad?“, a objavljen je na Portalu HKV-a u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2023. godini Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu izvora i autorova imena.

Povezano

Je li doista sve lako kad si mlad? (1./10.): Suficit i deficit na tržištu rada

hkv.hr / Hrvatsko nebo