Nenad Piskač: Apel za masovni izlazak na birališta

Preduvjet bilo kakvih i bilo kojih promjena jest masovni izlazak na birališta. Bez toga prvoga koraka, ništa se ne će promijeniti ni u sljedećem mandatu, ostat ćemo „vjerodostojni“, „stabilizirani“, „inkluzivni“, „sigurni“, neprestano u „restartu“, za vožnju u rikverc spremni i više-manje u položaju „glavu dolje, ruke na leđa“, kao i dosad. Ni na nebu, ni na zemlji. Masovni izlazak na birališta, ako ništa drugo, sigurno bi pobrkao lončiće genijalcima u izbornim stožerima, anketarskim kućama, medijima, kalkulantima, izbornim inženjerima, crnim labudima, labudicama srednjega prsta i ostalim čimbenicima proizvodnje pristanka.

Ako izađemo masovno na birališta 5. srpnja pokazat ćemo da na izbore ne idu samo uhljebničke baze i da kao odgovorno biračko tijelo predstavljamo ozbiljnoga crnog labuda. Pokazali bismo tim činom da nam je stalo do Hrvatske, da hoćemo sami odlučivati o svojoj sudbini, da nismo pali u inkluzivno-restartajuće malodušje, da još možemo i hoćemo misliti svojom glavom, da ne pristajemo na postizborne politike srednjega prsta i da nam je dosta garnitura koje prigibaju glavu Bruxellesu, Beogradu i Berlinu, a onda i Istanbulu i Marakešu. I, bude li potrebno, da ćemo masovno izaći i na eventualne prijevremene buduće izbore. I još jedne, kako bi se s grbače skinuli oni koji misle da sve znaju ili obećavaju da znaju iznova pokrenuti (koga i što?) dok ih njihovi dosadašnji rezultati istodobno demantiraju uvidom u stanje države i nacije.

Naime, kaj. Nema te stranke ili koalicije koja koristi kampanju da bi pozvala birače na što veći izlazak na birališta. Kao da nitko ne želi veliku izlaznost. Svi računaju na uhodanu šprancu, matematiku i logiku izbornoga sustava s dvanaest izbornih jedinica u kojima se režim odlično snalazio, zahvaljujući, među ostalim, i maloj izlaznosti.

U ovim vrlo važnim izborima nažalost ne možemo ni ovaj put računati na veću izbornu potporu hrvatskih državljana s pravom glasa koji žive po svijetu. Učinjeno je sve da im se oteža glasovanje. Pogledajmo izbornu muku (politička prava) Hrvata u Kanadi. Najprije se moraju registrirati pri hrvatskim predstavništvima, ako žele izaći na izbore. Registracija se može obaviti on line do određenoga nadnevka prije izbora. Osoblje u predstavništvima već odavno doživljavaju kao i nekadašnju yugoudbu, više im, kažu, odmažu negoli pomažu. Postoje dva izborna mjesta u Kanadi. To znači da Hrvat iz Vancuvera mora letjeti u Ottawu ili Mississuagu. Riječ je otprilike o udaljenosti od Stockholma do Madrida, ili od Istanbula do Pariza. I natrag. S druge strane Hrvati s kanadskim državljanstvom u Kanadi mogu glasovati, kao i svi drugi državljani, elektroničkim putem. I uvjeravaju me da uvođenje glasovanja elektroničkim putem nije nikakva svemirska mudrost, već je u pitanju samo politička volja. A tu volju ne pokazuju ni HDZ, ni SDP. Oni se pouzdaju u nepouzdani birački popis i u pouzdani Apis. Dakle, elektroničko prebrojavanje glasova može se provesti, ali elektroničko glasovanje ne može.

Budući da će u svijetu glasovati samo oni najuporniji Hrvati, koji preskoče sve zapreke i zamke uspostavljenoga režima glasovanja, odgovornost za promjene ponajviše je spala na leđa tuzemnim hrvatskim državljanima s pravom glasa. Nadam se da postoji vjerodostojan i siguran popis birača, premda je i on u neprestanom restartu u uključivo-isključivoj situaciji. Najveća je dakle odgovornost na biračima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Odgovoran državljanin (svjestan stanja i željan promjena) izaći će na izbore, taman da nema nijedne izborne liste. A ima ih. Puno loših, puno za status-quo. Vrlo malo za promjene orijentiranih. Ja sam pronašao samo dvije! I one su pune mana, ali su za promjene. A za ostale držim da su u funkciji gospode D’Hondta i Apisa (suvremenog Dimitrijevića). I statusa quo.

Kampanje su, međutim, usmjerene na mobilizaciju već uhodanih uhljeb-bazena iz kojih (zbog negativne selekcije) raste korov, umjesto na cjelovit hrvatski birački korpus. Sudeći po vođenoj kampanji HDZ-u bi više odgovaralo da na izborima propadnu DP i Most, negoli SDP. Što je i logično s obzirom na to da provodi ono što SDP (s)misli. Istodobno SDP plaši narod navodnim povratkom ekstremne desnice, dajući tako prigodu HDZ-u da poentira kako on nudi stabilnost i sigurnost „od centra na desno“, jer je jedina brana od (nepostojeće) ekstremne desnice. Iz moje perspektive vidi se da su obje stranke izvršile svoju povijesnu misiju i da su postale same sebi svrha. Nude navodna rješenja, a ne kuže, ili još gore – kuže, da su upravo one uzrok problema.

U taj prostor polaganoga raspadanja navodno lijevoga i navodno desnoga plućnoga krila ubacuje se jedan novi tip političara i političarki – koje bih svrstao pod zajednički nazivnik – politobrtnici. Ima ih, kao i u realnom obrtništvu, malih, srednjih i velikih. Njihov je cilj doći na izbornu listu i preko nje steći demokratski legitimitet. I potom bez stručnoga ispita s pripadajućom obrtnicom, otvoriti vlastiti obrt u Hrvatskom saboru. Od poslovnih knjiga morat će voditi samo Imovinsku karticu. Moja je osnovna primjedba tim obrtnicima za koje ne znamo hoće li proizvoditi samo lijeve ili samo desne cipele (ili će se baviti uobičajenom sitnom trgovinom – prodavati žnirance, biks i kefe za glancanje), da je vrijeme manufaktura minulo i da će bez okrupnjavanja ostati mali trgovci (doduše, s velikom plaćom i odličnom mirovinom).

Pa i ti obrtnici ne pozivaju na izlazak na birališta. Što to znači? Na čije glasove računaju? Na nezadovoljne birače? Ili su svjesni da im njihov politobrt ništa osobito ne nudi, niti jamči, pa ih je sram pozivati ljude da glasuju za njih? Uostalom, što će im birači? Političko obrtništvo samozapošljava se u predizborno, izborno i postizborno doba. Politobrtnici su majstori samozapošljavanja. Skužili su kako sustav funkcionira, pa po njemu šarafe nebitne šarafiće. Loš sustav ne mijenja se tako. Mogao bi se jedino promijeniti da svi politobrtnici odustanu od „sitnosopstveničkih“ interesa, ujedine se u jednu političku opciju, izrade programsku deklaraciju i na temelju nje osnove nove nacionalne politike i stranačku infrastrukturu od Iloka do Dubrovnika i od Kanade do Australije. Sustav je tako programiran da automatski usisava parcijalne politike.

Kako je ujedinjenje politobrtnika u našim okolnostima prepunih objektivnih i još više subjektivnih slabosti, pusti sanak, možemo slobodno zaključiti da je politobrtništvo na hrvatski način (kao i mediji) sluga režima. Ono služi tome da se u ime promjena ništa ne promijeni, da politobrtništvo „zapiša“ neki teren (npr. demokršćanski) ili neki pojam (npr. suverenizam) do te mjere da na tom terenu, ili pojmu, ne može ništa istinski novo niknuti. I da tinja lažna nada. Kad se shvati da je i politobrtništvo slijepa ulica potrebnih promjena – ode u nepovrat još četiri izgubljene godine. U Saboru imamo nekoliko doajena političkoga obrtništva koji su si tako priskrbili nekoliko mandata, počevši od nezamjenjivih manjinaca, pa do onih koji su služili svima i svakome, a ove izborne godine pojavili su se i neki novi kandidati za otvaranje obrta u Hrvatskom saboru. Nekad državnom. Sada sajmu malih obrta. 

Ipak, unatoč svemu, na izbore treba izaći. U što većem broju. „Budimo odgovorni“, uostalom više ne vrijedi preporuka Stožera CZ – „ostanimo doma“. Izađimo na izbore makar na izborno mjesto morali doći s brnjicom, kako bismo se zaštitili od mutirajućih političkih virusa za koje na dosadašnjim izborima nismo pronašli efikasno cjepivo.

Nenad Piskač/PHB/Hrvatsko nebo