Mislav Ježić: Polazišta za strategiju razvoja hrvatskoga jezika i buduću hrvatsku jezičnu politiku (4) – Vukovci, dijalekti i hrvatsko rječničko bogatstvo

U ovom dijelu svoga članka objavljenoga u časopisu Filologija[1] akademik Ježić ističe, nasuprot tzv. hrvatskim vukovcima, da hrvatski jezik treba razumijevati „kao tronarječan, a kajkavsku i čakavsku stilizaciju hrvatskoga književnoga jezika, kao i štokavsku, kao stilizacije, a ne posebne jezike“. Danas u Republici Hrvatskoj treba „budućim koracima standardizacije, a to znači i jezične politike, biti svrhom, nasuprot dosadašnjoj, okupiti čakavce i kajkavce sa štokavcima u jednu jezičnu zajednicu, ne remeteći sustavnost i skladnost jezične norme, ali bogateći i standardni jezik, a još više književni hrvatski jezik, ukupnim rječničkim i izražajnim bogatstvom svih narječja hrvatskoga jezika“. Jezične priručnike treba nadograditi i dopuniti onim što su hrvatskoj jezičnoj znanosti, kulturi i praksi ograničile i uskratile vukovska tradicija i jugoslavenske jezične politike: cjelovite gramatike, opće rječnike… i objavljivati ih u digitalnim izdanjima.

Zasluge, promašaji i ograničenja tzv. hrvatskih vukovaca

Hrvatski vukovci imaju zasluga za standardizaciju hrvatskoga jezika i bili su za svoje vrijeme dobri jezikoslovci. Ono što je kod njih sporno nije toliko to što su uključili u hrvatski jezik koliko to što su sve iz njega isključili i time ga osiromašili. Osim toga, njihova je standardizacija imala za svrhu »okupiti u cjelinu sav naš narod i jednoga i drugog imena«, ali je ujedno razjedinjavala hrvatsku jezičnu zajednicu. Ako se nasuprot jedinstvu hrvatskoga i srpskoga, a danas i bošnjačkoga i crnogorskoga, zastupa stav da pored hrvatskoga standardnoga jezika postoje i kajkavski i čakavski književni jezik, onda se upravo onako pomaže protuhrvatskoj jezičnoj politici, kao i kada se zastupa stav o »jedinstvenome jeziku«: jedno i drugo nas vraća na jezičnu politiku koja se je počela pokretati u doba Karadžića i Kopitara. Hrvatski jezik treba shvaćati kao tronarječan, a kajkavsku i čakavsku stilizaciju hrvatskoga književnoga jezika, kao i štokavsku, kao stilizacije, a ne posebne jezike. Njihova površinska različitost prikriva dubinsku podudarnost po vrijednosnome ili kulturnome mjerilu identiteta, onako kako je to hrvatska filologija, leksikografija i gramatika, znala implicite oduvijek, a explicite najmanje od Belostenca i Vitezovića do zagrebačke filološke škole, a u hrvatskoj književnosti dobrim dijelom – nasuprot vukovskoj filološkoj školi – i do danas. To ne znači pomiješati dijalekte, no to znači poštovati zajedničke ustrojbene osobine hrvatskih narječja, a ne proskribirati ih narječnim purizmom. Danas u Republici Hrvatskoj treba budućim koracima standardizacije, a to znači i jezične politike, biti svrhom, nasuprot dosadašnjoj, okupiti čakavce i kajkavce sa štokavcima u jednu jezičnu zajednicu, ne remeteći sustavnost i skladnost jezične norme, ali bogateći i standardni jezik, a još više književni hrvatski jezik, ukupnim rječničkim i izražajnim bogatstvom svih narječja hrvatskoga jezika. A takvo shvaćanje hrvatskoga standardnoga i književnoga jezika, bez politički nametnutih ograničenja, kakvo je naznačeno i u novome Zakonu, traži i da promišljamo o novim primjerenim jezičnim priručnicima za hrvatski. Srećom imamo mnoge dobre priručnike, ali ih treba nadograditi.

Obogatiti rječnike riječima iz hrvatske književnosti – nadvladati još prisutna ograničenja vukovske tradicije i jugoslavenske jezične politike!

Hrvatske gramatike, s časnim djelomičnim izuzetcima (poput Težakove i Babićeve, i, osobito, velike Akademijine gramatike hrvatskoga književnog jezika u četirima svescima), ne sadrže ni cjelovitu morfologiju hrvatskoga jezika (niti sve oblike padeža, niti sve glagolske oblike, vremena i načine, jer se ne temelje na primjerenu korpusu), niti sve sintaktičke konstrukcije (s izuzetkom Katičićeve Sintakse). Priručnih cjelovitih gramatika u tome smislu nemamo. Hrvatski rječnici, opet s časnim djelomičnim izuzetcima, iako ih ima na svoj način jako vrijednih, također ne sadrže niti sve potrebne riječi iz hrvatske književnosti (ili neke označuju kao arhaizme, zastarjelice i sl., umjesto da neutralno navedu gdje su potvrđene) niti iz narječja (ili neke označuju kao provincijalizme ili dijalektizme i sl., umjesto da neutralno navedu iz kojega su narječja). S njima se ne može čitati ni hrvatska književnost XIX. (dijelom ni XX.) stoljeća, a kamo li od toga starija, a trebalo bi provjeriti i koliko uključuju nazivlja iz drugih funkcionalnih stilova. Jasno je da opći rječnici ne mogu pokriti sve namjene specijaliziranih rječnika, ali i u opće rječnike pripada mnogo toga što nam još prisutna ograničenja vukovske tradicije i jugoslavenske jezične politike često nisu omogućivala u njih uvrstiti, a često nismo bili takve potrebe ni svjesni. Planiranje promišljene izrade jezičnih priručnika u skladu s izloženim shvaćanjem hrvatskoga jezika velik je, dijelom i dugoročan, a potom i neprjekidan zadatak. To već pripada u zadatke za budućnost jezika. Naravno, u toj budućnosti i jezični će priručnici morati biti sve više objavljivani i u digitalnim izdanjima, a time će biti i mnogo dostupniji i pretražljiviji, ali njihova izrada ne će biti manje jezikoslovno zahtjevna.

[1] U časopisu Filologija br. 84, g.1015., akademik Mislav Ježić objavio je znanstveni članak pod naslovom „Polazišta za strategiju razvoja hrvatskoga jezika i buduću hrvatsku jezičnu politiku“. To je zapravo ’okvirni’ tekst za razumijevanje opsega i sadržaja pojma ’hrvatski jezik’ u prostoru i vremenu: u književnosti, javnoj uporabi, dijalektima i jezikoslovlju te u pogledu njegove standardizacije, normizacije, učenja i promicanja. Riječ je o izlaganju na znanstvenom i stručnom skupu Budućnost hrvatske jezične politike održanom u Knjižnici HAZU-a 4. i 5. prosinca 2024. Skup je imao za svrhu osvijetliti ključne vidove hrvatskog jezika i skrbi za nj „u skladu sa zadatcima“, kako se navodi u uvodnom članku, „koje je zacrtao Zakon o hrvatskom jeziku (2024.), i time pomoći novoimenovanomu Vijeću za hrvatski jezik u pripremi Nacionalnoga plana hrvatske jezične politike“. Prenosimo, u nastavcima, nekoliko izvadaka iz Ježićeva članka, koji se čitav može pročitati na ovoj poveznici: https://hrcak.srce.hr/file/490819.

Prethodno:

Mislav Ježić: Polazišta za strategiju razvoja hrvatskoga jezika i buduću hrvatsku jezičnu politiku (3) – Oslobađanje od hrvatsko-srpske jezične politike

Filologija/Hrvatsko nebo