Mislav Ježić: Polazišta za strategiju razvoja hrvatskoga jezika i buduću hrvatsku jezičnu politiku (3) – Oslobađanje od hrvatsko-srpske jezične politike

Poznato je koliku su štetu posebnosti, bogatstvu, cjelovitosti i samosvojnosti hrvatskoga jezika nanijeli tzv. hrvatski vukovci od druge polovine 19. stoljeća do danas. Sažeto je to izrazio u svom članku akademik Mislav Ježić, koji je u svrhu definiranja suvremene jezične politike istaknuo ovo:  „Hrvatski su vukovci slijedili načela jezične politike koja je služila jedinstvu hrvatskoga i srpskoga normiranoga jezika po cijenu da se hrvatski liši cjelokupne kulturne i književne tradicije. Danas hrvatska jezična politika treba služiti tomu da se ta kulturna i književna tradicija, a time i hrvatski identitet u cijelosti vrati hrvatskomu jeziku. Pri tom nije važno što veće razlikovanje od srpskoga, koje bi moglo gdjekad i dodatno osiromašiti hrvatski, nego što veće vraćanje cjelovitosti i sustavnosti hrvatskomu jeziku, koje će ga silno obogatiti i postaviti na vlastite noge.“[i] Prenosimo iz časopisa Filologija dio članka u kojem se razmatra reduktivna uloga hrvatskih vukovaca i potreba suvremenog oslobađanja od te sputavajuće tradicije „jezičnoga jedinstva“, koju su nametali, provodili i podupirali tuđinski režimi: austrijski, ugarski, jugoslavensko-srpski … i njima odani podanici u hrvatskim zemljama.

[…]

Suvremeni jezik i književnojezična baština

Treba sagledati odnos između suvremenoga jezika i književnojezične baštine. Tu su hrvatski vukovci napravili dubok rez. Za Srbe je Karadžićeva reforma značila uz ostalo socijalnu revoluciju: jezik puka i njegove bogate usmene književnosti potisnuo je slavjanoserbski uskoga kruga obrazovanijih građana u Vojvodini i diaspori i stariji ruskocrkvenoslovjenski, te su odbacivanje tih starijih oblika srpskoga književnog jezika i štokavski narječni purizam, koje je Karadžić zastupao, vjerojatno za srpski jezik i društvo bili blagotvorni. Ujedno su odgovarali i geopolitičkim interesima Habsburške Monarhije da se proširi na istok. Odgovarali su i Karadžićevu bečkomu mentoru Jerneju Kopitaru jer bi Slovenci mogli svojatati cijelo kajkavsko područje, kao što su Srbi »svi i svuda« mogli svojatati cijelo štokavsko. A sve to ima posljedica i do danas. No s druge strane, za razvoj hrvatskoga jezika i za hrvatsku jezičnu zajednicu upravo je suprotno u tima dvama pogledima jedino moglo biti blagotvorno, naime nastavljanje na jezik starije književnosti, a ne prijekid, i harmoničan odnos norme prema tronarječnosti, a ne narječni purizam. Prijekid s tradicijom književnoga jezika za Hrvate nema značenje kao za Srbe, jer je hrvatski jezik odavna postupno dobio stilizaciju narodnoga jezika (bilo kojega narječja), a nije joj ostao stran, kao što je bio slavjanoserbski u Srba. A štokavski narječni purizam čuva srpski od stranoga utjecaja, a hrvatski otcjepljuje od svojih vlastitih narječja i njihova jezičnoga bogatstva. Toga su bile svjesne hrvatske filološke škole, osobito zagrebačka, a u tome se je pogledu standardizacija hrvatskih vukovaca, koja je uslijedila, pokazala štetnom po bogatstvo i razvoj hrvatskoga jezika. Zbog tih suprotnih interesa u putovima standardizacije niti je hrvatski jezik ikada mogao postati jednak srpskomu, a nisu ni hrvatski vukovci, usprkos svoj potpori mađaronske politike i zastupnika jugoslavenstva, ikada mogli potpuno uspjeti u svojoj jezičnoj politici.

Tomo Maretić je svoju gramatiku (1899., 21931.) zasnovao u prvome izdanju na jeziku djela Vuka Stefanovića Karadžića i Đure Daničića (Đorđa Popovića), a u drugome izdanju piše u Predgovoru:

Najznatnija je promjena u ovom izdanju, što su za gramatiku uzimane potvrde i primjeri i iz djela nekolicine pisaca, koji dobro znadu naš jezik i dobro njim pišu, a nijesu upotrebljeni za prvo izdanje. To su ›Životi svetaca‹ od F(ranje) Ivekovića, ›Koran‹ od M(iće) Ljubibratića, neke pripovijetke M(ilana) Miličevića i M(ilorada) Šapčanina i napokon ›historija‹ N(atka) Nodila. Još je upotrebljeno i izdanje narodnih pjesama od (Frana Ivana) Jukića i (Grge) Martića.

Ništo ne umanjujući vrijednosti navedenih pisaca, koji većinom nisu hrvatski pisci i ne znam što komu od nas danas znače, možemo jasno vidjeti da Maretićev korpus za gramatički opis ne obuhvaća – ne samo hrvatsku srednjovjekovnu, renesansnu, baroknu i prosvjetiteljsku književnost, koju velik dio hrvatskih književnih povjesničara u duhu vukovske ideologije naziva starijom književnošću, dakle ni Marulića, ni Držića, ni Gundulića, ni Kačića Miošića – nego ni književnost XIX. stoljeća, dakle ni Vraza, ni Mažuranića, ni Preradovića, ni Kranjčevića, ni Šenou, a naravno ni Matoša koji je upravo počeo objavljivati svoja djela. Drugim riječima, Maretić je iz korpusa za svoju Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika izostavio cijelu hrvatsku književnost! Jedini koji se je na to odmah javio s jasnim stavom bio je Antun Radić koji je u prikazima te gramatike u Obzoru (1899., u četiri nastavka) i Vijencu (1899., u šest nastavaka) napisao: »hrvatski književni jezik nije i ne može biti drugo, nego jezik hrvatske književnosti, jezik hrvatskih književnika od četiri stotine godina natrag, pa do danas«. A Maretić je »zatajio u svojoj gramatici četiristogodišnju književnost hrvatsku«.[ii] I dalje kaže:

Svaki obrazovani Hrvat zna, da nije moguća ni pomisao o ilirskoj, pače o čitavoj današnjoj hrvatskoj književnosti bez stare književnosti hrvatske. Što je današnja hrvatska književnost bez ilirske? Što je ilirska književnost bez Mažuranića? A što je Mažuranić bez Gundulića? Što je? Ništa. Disjecta membra. Bez ove sveze nitko na svijetu ne može kazati razložne riječi ni o hrvatskom književnom jeziku, ni o mislima, ni o duhu u hrvatskoj književnosti.[iii]

Navodim jer to sve kaže. Hrvatski su vukovci slijedili načela jezične politike koja je služila jedinstvu hrvatskoga i srpskoga normiranoga jezika po cijenu da se hrvatski liši cjelokupne kulturne i književne tradicije. Danas hrvatska jezična politika treba služiti tomu da se ta kulturna i književna tradicija, a time i hrvatski identitet u cijelosti vrati hrvatskomu jeziku. Pri tom nije važno što veće razlikovanje od srpskoga, koje bi moglo gdjekad i dodatno osiromašiti hrvatski, nego što veće vraćanje cjelovitosti i sustavnosti hrvatskomu jeziku, koje će ga silno obogatiti i postaviti na vlastite noge.

[i] U časopisu Filologija br. 84, g.1015., akademik Mislav Ježić objavio je znanstveni članak pod naslovom „Polazišta za strategiju razvoja hrvatskoga jezika i buduću hrvatsku jezičnu politiku“. To je zapravo ’okvirni’ tekst za razumijevanje opsega i sadržaja pojma ’hrvatski jezik’ u prostoru i vremenu: u književnosti, javnoj uporabi, dijalektima i jezikoslovlju te u pogledu njegove standardizacije, normizacije, učenja i promicanja. Riječ je o izlaganju na znanstvenom i stručnom skupu Budućnost hrvatske jezične politike održanom u Knjižnici HAZU-a 4. i 5. prosinca 2024. Skup je imao za svrhu osvijetliti ključne vidove hrvatskog jezika i skrbi za nj „u skladu sa zadatcima“, kako se navodi u uvodnom članku, „koje je zacrtao Zakon o hrvatskom jeziku (2024.), i time pomoći novoimenovanomu Vijeću za hrvatski jezik u pripremi Nacionalnoga plana hrvatske jezične politike“. Prenosimo, u nastavcima, nekoliko izvadaka iz Ježićeva članka, koji se čitav može pročitati na ovoj poveznici: https://hrcak.srce.hr/file/490819.

[ii] Suvremeni hrvatski jezikoslovac Krešimir Mićanović u Vijencu 673–674 (19. prosinca 2019.) znalački i pozitivno ocjenjuje Radićeve tekstove, ali ima drugačije mišljenje i kaže »Predodžbe o tome da je književni jezik zapravo jezik književnosti (jezik knjige, jezik književnika) hrvatsko jezikoslovlje oslobodit će se tek u drugoj polovici 20. stoljeća.« Nadam se da će se u 21. stoljeću naše jezikoslovlje vratiti razumijevanju da književnoga jezika bez jezika pjesnika i književnika nema iako njihov jezik obuhvaća samo (najkreativniji, najbogatiji i najizražajniji) dio registara književnoga jezika, i to u književnom funkcionalnom stilu.

[iii] V. Katičić 2009;332–333; 2013:206–207.

Prethodno:

Mislav Ježić: Polazišta za strategiju razvoja hrvatskoga jezika i buduću hrvatsku jezičnu politiku (2) – Posebnost hrvatskoga jezika

Filologija/Hrvatsko nebo