Mislav Ježić: Polazišta za strategiju razvoja hrvatskoga jezika i buduću hrvatsku jezičnu politiku (2) – Posebnost hrvatskoga jezika

„Takva tri izvora svojega kulturnoga ili vrijednosnoga identiteta, slovinski, latinski i tronarječni hrvatski narodni nema nijedan drugi jezik na svijetu. Hrvatski se već po hrvatskoj redakciji staroslovjenskoga (hrvatsko-crkveno-slovjenskome) razlikuje od svih drugih zapadnih južnoslavenskih jezika, a po utjecaju latinizma i humanizma još mnogo korjenitije, dok hrvatsku tronarječnost uopće nijedan drugi jezik nema. Koliko god bilo lingvistički teško, bilo dijalektološki, bilo genetski, bilo tipološki, pouzdano dokazati da se hrvatski dovoljno razlikuje od svih drugih bliskih jezika da se mora smatrati posebnim jezikom, filološki je, eto, moguće u to se zorno uvjeriti u nekoliko časaka, samo treba pomno pogledati tekstove hrvatske kulture i njihov jezik!“ To u drugom dijelu svoga članka o hrvatskom jeziku ističe te svoje tvrdnje obrazlaže akademik Mislav Ježić.[1]

Posebnost hrvatskoga jezika

Da bi se hrvatski jezik u svoj svojoj složenosti jasno odredio, treba razumjeti tri mjerila posebnosti ili identiteta jezika: genetsko ili rodoslovno, tipološko ili ustrojbeno i kulturno ili vrijednosno. Radoslav Katičić je u članku Identitet jezika, objavljenome u zbirci Novi jezikoslovni ogledi (²1992.), predstavio model složenoga identiteta jezika koji obuhvaća ta tri mjerila. Jezični idiomi koji se po svim trima mjerilima podudaraju predstavljaju isti jezik, a oni koji se najmanje po jednome od njih razlikuju, po Katičiću, ne predstavljaju isti jezik. Tako se može činiti da su ruski ili francuski posebni jezici i po genetskom i tipološkom i vrijednosnom mjerilu, različiti od drugih pa bi za njih neki model jedinstvenoga identiteta mogao dostajati. Ipak, odnosi su složeniji kada se pogleda kreolski jezik koji je genetski istovjetan s francuskim, ali tipološki je posve različit jezik. Kada se pak pogleda na odnos između nizozemskoga i njemačkoga, moglo bi se reći da je gornjonjemački genetski toliko različit od donjonjemačkoga da se mogu smatrati dvama jezicima, a da nizozemski pripada donjonjemačkomu. No obično se donjonjemački, usprkos genetskomu kriteriju, ne izdvaja iz njemačkoga jezika čija je standardna varijanta stilizirana prema gornjonjemačkome, a nizozemski se izdvaja ne samo od gornjonjemačkoga, nego i od donjonjemačkoga, ali ne po genetskom mjerilu, nego po vrijednosnom ili kulturnom kriteriju: zbog različite političke, vjerske i kulturne povijesti nizozemski je različit jezik od njemačkoga, odnosno gornjonjemačkoga, a donjonjemački to nije. U tome primjeru se vidi da je za književne i standardne jezike najbitnije ono mjerilo na koje jezikoslovci često najmanje misle: niti genetsko niti tipološko, nego kulturno. A to je mjerilo koje filologija odavna primjenjuje.

Treba pogledati kako tu stoji s hrvatskim jezikom. On je po genetskom mjerilu jedan od indoeuropskih jezika, među njima jedan od balto-slavenskih, a tu jedan od slavenskih jezika, među slavenskim jezicima jedan je od zapadnih južnoslavenskih jezika (Matasović 2008:63). A tu počinju genetske i dijalektološke teškoće. Neki su od vremena Jerneja Kopitara htjeli hrvatske govore kajkavskoga narječja pripisati slovenskomu jeziku, a drugi od vremena Vuka Stefanovića Karadžića hrvatske štokavske govore pripisati srpskomu. Mogli bi se dijalektološki i genetski kriteriji i obrnuti pa da se kaže da slovenski pripada hrvatskomu kajkavskomu narječju, a srpski hrvatskomu štokavskomu narječju. No narodi se, kako su to možda neki mislili u doba romantizma i otkrivanja poredbenoga i povijesnoga jezikoslovlja, a drugi se time htjeli politički okoristiti od onda do danas, ne dijele po rodoslovlju svojih jezika, nego po svojoj kulturnoj, vjerskoj i političkoj pripadnosti. A po tome se vrijednosnome ili kulturnome mjerilu razlikuju slovenski, hrvatski i srpski koji su se standardizirali prije, a danas i bošnjački i crnogorski jezik koji se danas standardiziraju. Nema, međutim, genetski određene skupine zapadnih južnoslavenskih govora koja bi se mogla nazvati hrvatskim jezikom pa stoga neki tvrde da nema hrvatskoga jezika, nego samo srpskohrvatskoga, ili u novije vrijeme bosanskohrvatsko-srpskoga (BHS), ili možda bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskoga. Ali se ni taj zajednički jezik ne da genetski odrediti, ni on nema zajedničkoga prajezika ni skupine govora koji ga nedvosmisleno predstavljaju (Katičić 2013:31). Stoga genetski kriterij, a ni dijalektološki, ne može riješiti pitanje posebnosti ili identiteta bilo posebnih zapadno-južnoslavenskih jezika, bilo zajedničkoga jezika.

Tipološki su zapadno-južnoslavenski jezici također teško razlučivi. U njihovim gramatikama, u njihovu jezičnome ustroju, ima mnogo podudarnosti pa je pitanje mjere, jesu li razlike među njima dostatne da se neki od spomenutih ili svi smatraju posebnim jezicima. A tipološke razlike koje među njima postoje (u sustavu glasova ili naglasaka, u morfologiji – uporaba infinitiva, razlikovanje neodređenih i određenih pridjeva itd., u sintaksi i stilistici) mogu se i različito sagledati ovisno o gramatičkome opisu koji ih može razraditi ili zanemariti. Ako se u gramatici hrvatskoga uza svojstva štokavskoga ni ne spominju posebnosti kajkavskoga i čakavskoga, razlikovnost, pa i tipološka, prema drugim zapadno-južnoslavenskim jezicima izgledat će posve drugačije nego ako se spominju.

No ako pogledamo na kulturno ili vrijednosno mjerilo, dobit ćemo brzo bitno drugačiju sliku. Hrvatski jezik a i hrvatska kultura, koju je on izrazivao i koju danas treba moći izrazivati, iznimno su složeni, ali usprkos tomu kulturno mjerilo daje mnogo jasniju sliku o identitetu hrvatskoga jezika nego genetski ili tipološki kriteriji. U tome sklopu vrijedi razmotriti odnos između njegovih najznačajnih naziva slovinski jezik, lingua Illyrica i hrvatski jezik i onoga što su označivali tijekom povijesti, i načina na koji su se njihove tradicije ispreplele u hrvatskom književnom jeziku. U pisanim dokumentima hrvatski leksikografi i gramatičari svoj jezik zovu od XVI.–XVII. stoljeća nadalje na latinskome lingua Illyrica, a na hrvatskome slovinski jezik. Prvi naziv potječe od hrvatskih humanista, koji su željeli, kao i svi humanisti u XV. stoljeću, razvijati kulturni rad i poticati civilizacijski razvoj nastavljajući se, ne na srednji vijek nad koji su se željeli uzdići, nego na kasnu antiku prije pada Zapadnoga Rimskoga Carstva u V. stoljeću. Stoga su se i nazivali po narodima koji su u antici nastavali njihove zemlje: francuski humanisti po Gallima, portugalski po Lusitancima, njemački po Germanima, a hrvatski po Illyrima. Tako su i svoj jezik zvali lingua Illyrica. Drugi naziv, slovinski, upućuje na staroslovjenski ili crkvenoslovjenski jezik glagoljaške tradicije[2] koji je od prvih sačuvanih spomenika nadalje dobivao osobine hrvatske redakcije i postupno se stapao s narodnim jezikom. Treći naziv, hrvatski, obilježava jezik puka koji se (od vremena grananja na narječja u XII.–XIII. st.) javlja na nekome od narječja, najprvo u pismenosti na čakavskome, a potom na drugima, a nazivak se uglavnom primjenjuje na svjetovnu književnost: pravo, državnost, povijest, svjetovno pjesništvo: Vinodolski zakonik, Poljički statut, humanistički ep Judita, renesansno svjetovno pjesništvo itd.

[…]

Takva tri izvora svojega kulturnoga ili vrijednosnoga identiteta, slovinski, latinski i tronarječni hrvatski narodni nema nijedan drugi jezik na svijetu. Hrvatski se već po hrvatskoj redakciji staroslovjenskoga (hrvatsko-crkveno-slovjenskome) razlikuje od svih drugih zapadnih južnoslavenskih jezika, a po utjecaju latinizma i humanizma još mnogo korjenitije, dok hrvatsku tronarječnost uopće nijedan drugi jezik nema. Koliko god bilo lingvistički teško, bilo dijalektološki, bilo genetski, bilo tipološki, pouzdano dokazati da se hrvatski dovoljno razlikuje od svih drugih bliskih jezika da se mora smatrati posebnim jezikom, filološki je, eto, moguće u to se zorno uvjeriti u nekoliko časaka, samo treba pomno pogledati tekstove hrvatske kulture i njihov jezik!

[1] U časopisu Filologija br. 84, g.1015., akademik Mislav Ježić objavio je znanstveni članak pod naslovom „Polazišta za strategiju razvoja hrvatskoga jezika i buduću hrvatsku jezičnu politiku“. To je zapravo ’okvirni’ tekst za razumijevanje opsega i sadržaja pojma ’hrvatski jezik’ u prostoru i vremenu: u književnosti, javnoj uporabi, dijalektima i jezikoslovlju te u pogledu njegove standardizacije, normizacije, učenja i promicanja. Riječ je o izlaganju na znanstvenom i stručnom skupu Budućnost hrvatske jezične politike održanom u Knjižnici HAZU-a 4. i 5. prosinca 2024. Skup je imao za svrhu osvijetliti ključne vidove hrvatskog jezika i skrbi za nj „u skladu sa zadatcima“, kako se navodi u uvodnom članku, „koje je zacrtao Zakon o hrvatskom jeziku (2024.), i time pomoći novoimenovanomu Vijeću za hrvatski jezik u pripremi Nacionalnoga plana hrvatske jezične politike“. Prenosimo, u nastavcima, nekoliko izvadaka iz Ježićeva članka, koji se čitav može pročitati na ovoj poveznici: https://hrcak.srce.hr/file/490819.

[2] Akademik Mateo Žagar smatra da bi jezik trebalo zvati »crkvenoslavenski« ili »hrvatskocrkvenoslavenski« koji je uvriježen u hrvatskoj filologiji, odnosno paleoslavistici. U ovome tekstu rabim izraz »slovinski« jer se takav javlja u hrvatskih leksikografa i pjesnika, a njemu jekavska varijanta glasi »slovjenski«. Naravno da se je rusizam »slavenski« rano uobičajio, već od 19. st., valjda zbog ugleda ruske filologije, pa akademik Žagar s pravom navodi da »slovjenski« nije više terminus technicus . No moj je profesor Bulcsú László redovito rabio hrvatski glasovni oblik »staroslovjenski«/»crkvenoslovjenski« koji jasno korespondira sa »slovinskim«, pa ga u tome slijedim.

Filologija/Hrvatsko nebo