Romeo Matić : Da barem oni šire glas svijetom kad već mi sami to ne činimo…..

Vrijeme:2 min, 6 sec

 

 

Jučer, na 25-tu godišnjicu divljačkog, krvoločnog napada na Dubrovnik nađem se na Srđu.

Naslonim se na improvizirani, kameni oltar da minutom šutnje odam počast lučkim radnicima, konobarima, zidarima pa i golobradim učenicima koji su na toj vjetrometini sa liticom iza leđa, a 13 000 krvoločnih mrzitelja ispred sebe preko noći postali vojnici, odlučni da ne dozvole klanja, strijeljanja i silovanja koja bi uslijedila po eventualnom ulasku JNA i pratećih falangi u Grad.

Između oltara i križa pod kojim su netom postavljeni vijenci, u igri se naganja troje njemačke djece.
Majka im prekorno dovikuje da ne trče tuda, oko oltara i križa.

A ja pomislim u sebi… neka trče, neka bezbrojni Korejanci fotografiraju, neka Poljaci i drugi prehrabro pokušavaju vlastitim autom savladati nezgodnu cesticu do vrha.
Neka.
Pa za to su junaci u ovoj priči i gubili dijelove tijela, za to su ginuli. To su sanjali.

Da sve bude normalno, da sve bude kao prije. Da se djeca bezbrižno naganjaju oko križa i da turisti imaju pravo biti neuki i prehrabri. I nitko im ništa neće i ne smije.
Jer su im to hrabri momci omogućili.

Istovremeno me nehotično prođe malko šakljiva misao.
Na putu prema Srđu prođoh pokraj onog ranča Medena Dolina oko kojeg je bilo načičkano nekih 30-ak auta.

Ljudi doveli djecu da pomaze magarad i koze, da vide životinje uživo i valjda proslave rođendane.

A gdje su djeca/učenici na Srđu? Gdje su čitave škole da odaju počast i poduče djecu ?

Sjetih se nebrojenih partizanskih grobova, zemunica, sojenica, spomenika na mjestima gdje je neka Anđa nosila ranjenicima i tifusarima vodu, gdje je neki malodobni bombaš navodno pobio bataljun SS-ovaca i pola Handžar divizije, koje bijah prisiljen obići tijekom školovanja.

Ovdje ništa.

Nema kolona autobusa sa djecom i učiteljima, nema političara lokalnih i državnih da se danima muvaju tuda, nema veleposlanika dalekih i egzotičnih, ali prijateljskih zemalja da polože vijence, ne slijeću helikopteri puni generala sa odorama betežnim od odlikovanja, nema počasne straže u ispeglanim uniformama i bijelim rukavicama.

Nema. Da barem ima neka spomen ploča na desetak jezika pa da turisti ne gataju čemu ti vijenci sa trakama na nerazumljivom jeziku.

Da barem oni šire glas svijetom kad već mi sami to ne činimo.

Ohh da.
Ako poživim još 2 mjeseca, ostvariti će mi se želja od prije 25 godina.
Tada sam kao 25 i po godišnjak poželio da u slobodnoj Hrvatskoj poživim barem onoliko koliko sam živio u mrskoj Jugoslaviji.

Do Božića smo i to apsolvirali.

 

Romeo Matić/Hrvatsko nebo 

Facebook komentari

komentara

4 thoughts on “Romeo Matić : Da barem oni šire glas svijetom kad već mi sami to ne činimo…..

  1. Nema nikoga, da, nikoga, zaboravljeni su oni koji su omogućili paradne konzultacije po hrvatskim Parnasima… dirljivo…

  2. Odlicno,ipak je ono najbolje-‘kad malodobni bombas pobije bataljun SSovaca’—bravo.Kad Dubrovnik dobije pravog gradonacelnika?-tek onda i to bude po zelji.

  3. Upravo zbog tih ljudi nije moguće napustiti ovu krvlju natopljenu i obranjenu grudu…
    A ne mogu se ne sjetiti zadnjih rečenica iz “Junaka Pavlove ulice”…

  4. zar ocekujemo da neprijatelji slave nase pobijede?
    tko ne zna upravljati svojim magarcem dobit ce druga za pomoc u navigaciji.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.