Romeo Matić : Da barem oni šire glas svijetom kad već mi sami to ne činimo…..

A ja pomislim u sebi… neka trče, neka bezbrojni Korejanci fotografiraju, neka Poljaci i drugi prehrabro pokušavaju vlastitim autom savladati nezgodnu cesticu do vrha.
Neka.
Pa za to su junaci u ovoj priči i gubili dijelove tijela, za to su ginuli. To su sanjali.

Da sve bude normalno, da sve bude kao prije. Da se djeca bezbrižno naganjaju oko križa i da turisti imaju pravo biti neuki i prehrabri. I nitko im ništa neće i ne smije.
Jer su im to hrabri momci omogućili.

Istovremeno me nehotično prođe malko šakljiva misao.
Na putu prema Srđu prođoh pokraj onog ranča Medena Dolina oko kojeg je bilo načičkano nekih 30-ak auta.

Ljudi doveli djecu da pomaze magarad i koze, da vide životinje uživo i valjda proslave rođendane.

A gdje su djeca/učenici na Srđu? Gdje su čitave škole da odaju počast i poduče djecu ?

Sjetih se nebrojenih partizanskih grobova, zemunica, sojenica, spomenika na mjestima gdje je neka Anđa nosila ranjenicima i tifusarima vodu, gdje je neki malodobni bombaš navodno pobio bataljun SS-ovaca i pola Handžar divizije, koje bijah prisiljen obići tijekom školovanja.

Ovdje ništa.

Nema kolona autobusa sa djecom i učiteljima, nema političara lokalnih i državnih da se danima muvaju tuda, nema veleposlanika dalekih i egzotičnih, ali prijateljskih zemalja da polože vijence, ne slijeću helikopteri puni generala sa odorama betežnim od odlikovanja, nema počasne straže u ispeglanim uniformama i bijelim rukavicama.

Nema. Da barem ima neka spomen ploča na desetak jezika pa da turisti ne gataju čemu ti vijenci sa trakama na nerazumljivom jeziku.

Da barem oni šire glas svijetom kad već mi sami to ne činimo.

Ohh da.
Ako poživim još 2 mjeseca, ostvariti će mi se želja od prije 25 godina.
Tada sam kao 25 i po godišnjak poželio da u slobodnoj Hrvatskoj poživim barem onoliko koliko sam živio u mrskoj Jugoslaviji.

Do Božića smo i to apsolvirali.