Nataša Božinović: Hrvatska je gladna nacionalista Matoševa tipa

Vrijeme:7 min, 56 sec

 

 

Navest ću nekoliko citata iz knjižice A. G. Matoš: „Domoljubne misli“ , negdje od godine 1900., pa do 1913. Moji dodaci kao usporedbe s današnjim dobom, kad je Matoš u pitanju, skoro su pa nepotrebni. Opet se nadam da može poslužiti domoljubnim strankama, ma koje one bile.

Kako sam u jednom prethodnome tekstu istaknula: pojam slavosrpstva u doba Matoša i malo ranije u doba Starčevića, uključuje niz svakojakih antihrvatskih kukavičkih strujanja. Danas ga usmjeravamo ponajviše na hrvatske sluge Velike Srbije. U tome smislu ide podjela i aktualizacija izabranih citata.

O kulturi:

• „Domovina nije samo program moralni i politički nego velik kulturni zadatak“
• „Divljak ima osjećanje plemensko (ilirsko, slavjansko, jugoslavjansko). Tek kulturan čovjek ima osjećanje narodno           (nacionalno), državno…“. Kratim duži citat. Završava da sve drugo: „znači ići unatrag među troglodite“.

Znate li za neke kulturne programe današnjih domoljubnih stranaka? Kulturni programi stranke su zanemareni ili su ograničeni kao kod „slavosrpskih štrebera“. Samo kod njih na „region“ i mržnju spram Hrvata, a kod nas na janjetinu, lakoglazbene domoljubne note (koje se u dosta slučajeva ne razlikuju od srbijanskih cajki), i isključivost na jedinu duhovnost, često lažnu, ali bitno da je na sva zvona, katoličku.

Zgodan primjer protekcije i plemenskoga okupljanja jugoslavjanskoga plemena je nedavno slavljenje pokojnika Igora Mandića u Bajamontijevoj kavani. Igoru su se „gadila plemena“ (ustvari Hrvati), hvalila se tom prigodom plemenska bratija. Matoš jasno govori koji su koraci nazadni; kulturološki ka plemenu, a koji napredni; prema modernome pojmu, naciji. Tko može objasniti današnjim Jugoslavenima koji misle da su napredni da su ustvari trogloditi?!

O pupovcima svoga doba:

• „Hrvatske socijaliste vodi Srbin, hrvatskim saborom ravna Srbin, hrvatskom knjigom vladaju Srbi, hrvatskim novcem tjera se usred Zagreba srpska politika i trgovina.“

• „Neoboriva je činjenica da (Srbi) i sad živu usred Zagreba ekskluzivno kao u Turskoj, pomažući samo srpske, a koristeći se svim hrvatskim institucijama.“

• „Misao jugoslavenstva pretvorila je Hrvatsku u filijalu srpskih trgovaca novcem i politikom.“

Dodajem, „vladaju Srbi“ i svim mogućim medijima koji su se tehnološki razmnožili proporcionalno slavosrpskim osvajanjima istih. Tko od budućih političkih vođa ne prepozna i ne promijeni to, nemamo svijetlu budućnost.
Naravno, ne bi bilo toliko srpske političke moći da nije naših Slavosrba koji to omogućuju šireći misao jugoslavenstva. Tako se za HND slobodno može reći da je filijala srbijanskoga novinarstava, ali ni Milanović i njegova sveukupna bratija, izazivači kaosa, nisu daleko od ciljeva beogradske politike.

O Strossmayeru

• „Strossmayer je mogao biti mecena filologa i historika, ali nije mogao pomagati ono što nam je najpreče: duh potpune emancipacije, duh slobodnog istraživanja, duh antikatolički. Zbog toga je Strossmayer postajao sve više smetnja razvitku modernih struja u Hrvatskoj.“

• „Sudjelujući dakle pri podizanju toga spomenika s cijelim narodom dizat ćemo ga Biskupu (Strossmayeru) kao velikom kulturnom čovjeku, a nipošto kao političaru, jer bi to značilo slaviti nagodbu i politički neizvedive, sumnjive slavjanske utopije.“

Ima još citata o Strossmayeru gdje mu Matoš priznaje erudiciju i intelekt, ali u kontekstu modernosti pa i modernoga poimanja nacije, limitiran je svećeničkim pozivom i „sumnjivom slavjanskom utopijom“.

Danas se suočavamo sa sličnim, ali kulturno puno nazadnijim dilemama prilikom podizanja spomenika. Ipak je Biskup potaknuo ostvarenje prve akademije znanosti i umjetnosti u regiji. Ali, nazvaše ju: jugoslavenskom.

Zgodna, ali djelomična analogija bila bi u postavljanju Smojina spomenika danas. Teško da se može reći da se Smoji podiže spomenik „kao velikom kulturnom čovjeku“, jer radi se o lokalnome novinaru i satiričaru s dva scenarija. Ali dio Matoševa citata koji se odnosi na Biskupove „sumnjive slavjanske utopije“ možemo u kontekstu Smoje prevesti kao Miloševićevu Veliku Srbiju. Potom detektirati da je jedini smisao podizanja Smojina spomenika upravo okupljanje oko takvih utopijskih misli.

Treba dodati da je Strossmayer živio u sasvim drugim okolnostima i iznimno je s druge strane značajan za hrvatsku kulturu. Zadužio je time hrvatsku naciju. Smoje, s druge strane, svoje slavosrpstvo nije mogao obuzdati ni u trenucima granatiranja Splita. Sa sličnim dvojakim značenjima većega broja spomenika, susrećemo se i danas. Prevladava slavosrpsko tumačenje. Vidljiv je pad vrijednosti oko točaka okupljanja.

Ne ide baš; Strossmayer-Smoje, logičnija je crta pada; novinar Smoje – pevaljka Severina. Nimalo nije utješno jer se događa i domoljubima. Samo pogledajmo mozgove Starčevića, Matoša tada, i danas neke „panjeve“ koji bi trebali biti točke okupljanja i državotvornoj hrvatskoj misli dati dignitet. Ima mnogo ljudi koji imaju potencijal biti novi Matoš i koji se u nedostatku hrvatskih stranačkih kulturnih programa okupljaju i oko panjeva koje će, nadam se u pravome trenutku znati usmjeriti. I sirova državotvorna misao, ima potencijal biti konstruktivna, a antihrvatska, vazda je uperena na destrukciju i rasturanje. Svjedoci smo takvih destrukcijskih orgija Milanovića i njegove podivljale svite, više nego ikada. Oni ne mare za državu i naciju. Tako bez odgovornosti, pune je lakše djelovati. Lakše je rušiti nego graditi.

O Starčeviću

• „Volim Starčevića od Strossmayera, jer mi je milija inteligencija nezavisna duhom no nezavisna novcem.“

• „Besmrtna je Starčevićeva zasluga što je u ilirizmu uskrisio i od slavosrpštine sačuvao ime hrvatsko.“.

Jesmo li danas svjesni koliko je besmrtna Tuđmanova zasluga što je stvorio državu pored sve nazočne slavosrpštine koja danas buja više nego ikada. Tuđman je stvorio demokratsku, modernu i slobodnu Hrvatsku. Tko od današnjih domoljuba filozofira oko toga, nije mu mjesto u visokoj politici i da vodi hrvatski narod. Velim to, jer nam brišu domoljubne simbole okupljanja. Ostaju samo panjevi. Ono što najviše djeluje jest činjenica da je Tuđman zanemaren ili skroz preskočen čak i kod domoljubnih kreacija.

Primjerice, gledam domoljubni grafit u mome naselju. Autor vam nudi nelogičan i nacionalno kontraproduktivan kronološki niz slika od Starčevića, Radića, Stepinca do Jastreba starijeg. Tuđmana nema?! Mijenja ga Jastreb. Što tek možemo očekivati od neprijatelja? Oni idu postupno. U udžbenicima povijesti, Tuđman ima istu količinu grijeha i istu količinu zasluga kao Tito. Ako naši političari ne prepoznaju detuđmanizaciju, uskoro će Tuđman imati samo grijehe, a Tito samo zasluge.

O izdajicama

• „Prvi izbori će pokazati je li Zagreb-Zagreb i hoće li nam usred Zagreba sjesti za vrat narodni izdajice“.

• „Mi danas nemamo ni jedne hrvatske stranke. Jedni rade za Peštu, drugi za Beč, treći za Srbiju… Grozna perspektiva. A svi rade za sebe.“

Od 2000. godine pa na ovamo, stalno izdajice, više ili manje, participiraju u vlasti. Mesić je simbol izdaje nad izdajama, ali i dalje nije prepoznat kao takav. Normalno bi bilo da se u udžbenicima uči o Mesiću kao najvećem izdajniku, ali se on gubi u moru Juda i škuda, u desničarskoj nesuvisloj inkviziciji i multipliciranju izdajica na dnevnoj bazi. Konačno, zar bi pobijedio dva puta da nije bilo i desničara i nazovi domoljuba koji su mu dali glas?

A Bruxelles, kako mnogi to vole protumačiti, ipak nije nova Pešta i Beč. Više globalistička ideologija i Soroš simboliziraju okove Pešte i Beča. Podmuklije i opasnije. Posebno jer idu pod krinkom razno raznih novopečenih ljudskih prava i sloboda. Zanimljivo, Srbija ostaje Srbija. Imamo danas i Moskvu, ali je usporedba s bruxelleskim „okovima“, bar meni, politički nepodnošljiva „grozna perspektiva“, ne stoji danas kao u doba Matoša jer imamo državu, a tada nismo imali. Smatram da kako smo onda imali istinske pravaše, imamo ih i danas. Nažalost uvijek ima lažnih koji nisu tu zbog ideala, nego „rade za sebe“.

O pripadanju zapadnoj kulturi

Matoš se opisuje i ovako:

• „ Osnovna misao mog novinarenja bijaše hrvatski slobodoumni, zapadnom čistom kulturom potencirani, individualistički nacionalizam“.

Gladni smo za nacionalistima ovakvoga tipa. Što više Zapad prizna hrvatsku kulturu i nacionalnu individualnost, manje će je Srbija pustošiti. Treba kao riba u vodi plivati politički u Europi kroz institucije EU, a ne od njih zazirati, a još luđe, Bruxelles uspoređivati s Moskvom. Što ne znači da treba prihvatiti rodnu ideologiju kroz Istanbulsku konvenciju. Potpuno nepotrebno!

Pravašima

• „U časovima kad je Hrvatsku ostavilo toliko sinova, bijaše sasvim naravan psihološki proces da su očajne i utopističke mlade duše, zdvojivši o Hrvatima, našle u jugoslavenstvu nadu spasa. Mi to bolno shvaćamo i zato želimo prije svega dići vjeru u sebe, u hrvatski narod, u naše pravo.“

Zadnji citat u mome izboru na neki način razotkrivajući problem jugoslavenstva nudi i rješenje. Povijesno možemo promatrati koliko je zlo u jugoslavenstvu bilo onda, koliko je danas. Koliko je zavodljivo mladim ljudima bilo tada, koliko je danas. Koliko se bjesomučno forsira, uvaljuje, provocira. Ali zato je naša dužnost: „ dići vjeru u sebe, u hrvatski narod, u naše pravo.“! Činjenice koje žaloste treba jasno i suvislo programski detektirati i rješavati. Zašto mladi u Hrvatskoj danas nalaze u jugoslavenstvu, zahvaljujući neprestanome uzdizanju, romantiziraniju bivše države, „nadu spasa“, točku okupljanja. Barem jednom mjesečno imamo Yu rock po klubovima ili Yu film po kinotekama.

Pitam se; kako se od jedne, istinski, u svakome smislu negativne i primitivne države, od politički nazadnoga antidemokratska totalitarna uređenja i ropstva velikosrpstvu, može medijski stvoriti pozitivna kulturna utopija koja je negacija hrvatstva u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj. Kako se antipod slobodi može nametnuti kao izbor mladim ljudima?

Događa se jer se kroz sve medije lažno prikazuje slobodoumnim, modernim, intelektualnim i superiornim. Klaunski se lože na kombinaciju Titova tijela i glave Jovanke u kipovima ispred Lauba galerije. Treba objasniti mladima da je autor takav kip napravio u Titovo doba, najvjerojatnije bi se glava autorove žene našla na mjestu njegove glave, a njegova na Jakuševcu. I to ne u umjetničkoj izvedbi, nego u stvarnosti. Uporno se nameću laži. Tito je sve suprotno od onoga kako ga danas revitaliziraju; Tito kao promotor ljudskih prava, feminist i LGBT aktivist. Zadaća je domoljubnih stranaka takvim i sličnim lažima suprotstaviti istinu, istinsku slobodu, modernost, intelekt. Istina mora postati superiornijom od laži. U utrci sa slavosrpskim „znanjem“ odnosno neznanjem, hrvatski potencijal je u debeloj prednosti jer ima pregršt toga za ponuditi, samo treba znati kako bogatu ponudu promicati.

 

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo