Tragedija u Bleiburgu i Viktringu – Partizanski pokolj Austrijanaca, Hrvata i Slovenaca kod Bleiburga (Koruška) 1945.

Osvrt na knjigu Tragedija u Bleiburgu i Viktringu – Partizanski pokolj Austrijanaca, Hrvata i Slovenaca kod Bleiburga (Koruška) 1945., autor dr. Florian Thomas Rulitz, drugo prošireno izdanje iz 2022., izdavač Naklada Benedikta (Hrvatska) i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini (Švicarska)

Ova knjiga mladog austrijskog povjesničara doktora Rulitza tiskana je prvi put 2012. u nakladi Počasnog bleiburškog voda (za nakladnika Nedjeljka Batinović), a prijevodi knjige za ovo drugo izdanje napravljeni su prema njemačkom iz 2012. (Mohorjeva Založba – Austrija) i engleskom izdanju iz 2016. (Northern Illinois University Press – SAD). Knjiga je tiskana i na slovenskom jeziku 2013. u Celovcu (Klagenfurtu) u Austriji. Knjigu su s njemačkog, slovenskog i engleskog preveli Ivo Pomper, Mijo Jurić, Rade Lukić, Josip Stjepandić, Ferdinand Ninaus, Rok Jarc i Andreas Niedermayer. Drugo izdanje knjige je 2022. odobrio doktor D. Heinz Dieter Pohl sa Sveučilišta Alpen-Adria iz Klagenfurta (Austrija).

Autor knjige se posebno zahvaljuje uredniku knjige doktoru Stjepandiću, nedavno preminulom prevoditelju Pomperu i recenzentu doktoru Pohlu te Ivanu Olipu župniku općine Bleiburg.

O tragediji Hrvata na Bleiburgu sam prvi put čuo nakon završenog fakulteta, no to je bilo sve u ‘jasenovačkom stilu rekla-kazala’, tako da bit te nevjerojatne tragedije jednog malobrojnog i starog europskog naroda bogate kulture nisam mogao ispravno razumjeti. Tek kad je objavljena knjiga grofa Tolstoja Ministar i pokolji u hrvatskom izdanju 1991. koja me je tada potpuno šokirala, počeo sam shvaćati dimenzije zlodjela ‘antifašista – komunista – partizana’ i koju ideologiju oni zastupaju, a kojoj su i dalje skloni. Zatim je došao Sedlarov film Četverored iz 1999., pa Jurčevićeve knjige i konačno Leljakovi dokumentarni filmovi. Bilo je još osoba koje bi u ovom kontekstu trebalo istaknuti poput vrijednog Damira Borovčaka, no do sad spomenuto bilo mi je sasvim dovoljno da shvatim tu najveću tragediju hrvatskog naroda u njegovoj povijesti i posljedice tog zločina i nepravde učinjene jednom narodu koji je samo želio potvrdu svog identiteta vlastitom državom.

Da bih objektivno komentirao ovu hvalevrijednu knjigu morao sam ostaviti emocije po strani, jer ako ste preosjetljivi, do istine nećete doći.

Prije čitanja knjige bilo bi dobro pogledati dokumentarne filmovi, na primjer dokumentarni film Bleiburška tragedija američkog patriota i hrvatskog domoljuba Michaela Palaicha u kojemu se možete podsjetiti tko su Vam bili predsjednici RH i Magnum Crimen 1945. – Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, dokumentarni film TV Laudato iz 2015., redateljice i scenaristice Nade Prkačin.

Ako niste još čitali neku od ozbiljnih literatura koje se bave s hrvatskom tragedijom na Bleiburgu onda bih Vam prije potpunog čitanja Rulitzove knjige preporučio pročitati poglavlje 18. No ako Vam engleski jezik nije jača strana tada svakako treba pročitati poglavlje 20, koje daje recenziju Rulitzove knjige na hrvatskom jeziku slovenske doktorice Helene Jaklitsch.

Zanimljivo je spomenuti da je proslov i predgovor u knjizi napisao austrijski diplomat, visoki predstavnik za BiH (2009.-2021.) Valentin Inzko, kojemu je jasno da su hrvatski jezik i srpski jezik dva različita jezika.

Zemljovide u knjizi je izradio Hrvat iz Los Angelesa, Jeffrey Bačić, a bilo bi poželjno pogledati na Google maps-u gdje se u Austriji nalazi Bleiburg (slovenski Pliberk), a gdje Viktring (slovenski Vetrinj). Što u Hrvatskoj zovu Bleiburška tragedija, to u Sloveniji zovu Vetrinjska tragedija. Riječ je o neviđenom nasilju jugoslavenskih partizana nad uglavnom hrvatskim i slovenskim civilima i vojnim zarobljenicima. Među ostalima spominju se i Kozaci, koji mogu biti ruskog ili ukrajinskog podrijetla (na stranici 400 spominje se jednom precizno Ukrajinac). U bijegu pred ‘komunistima-antifašistima-partizanima’ bili su i pripadnici drugih naroda, no u ovom osvrtu hrvatske i slovenske žrtve imaju prioritet zbog njihove brojnosti.

Sloveniju sam dobro upoznao u mladosti i kad god sam se vozio ili pješačio područjima partizanskih zločina nakon službenog kraja Drugog svjetskog rata u Europi (u noći s 8. na 9. svibnja 1945.) uvijek sam osjećao neku tjeskobu. Je li to bilo zbog slovenskih starosjedioca koji su u strahu šaputali ‘Ovdje govori Tito’ ili zbog nekog psihološkog ili parapsihološkog fenomena meni nije jasno. Treba reći da u to vrijeme nisam znao ništa o poslijeratnim zločinima tako da tu tjeskobu nisam znao objasniti. Ne bi bilo loše kad bi naši slovenski prijatelji izvršili znanstveno istraživanje glede ovog što sam rekao s ljudima koji žive u području masovnih grobnica u kojima leže tisuće bezimenih Hrvata i Slovenaca željnih istine i pravde, kako bi se došlo do neke nove spoznaje. Možda su ljudi iznad prosječno sretni što žive gdje žive ili pak ne. Možda i oni primjećuju fenomene koje ne mogu objasniti. Možda statistički gledano bolesti ili sudbine stanovnika tog područja značajno odstupaju od očekivanih vrijednosti, itd. Kad imate stotinu tisuća pobijenih osoba iz osvete (toliko Slovenci procjenjuju partizanski ‘uradak’ na području Slovenije) ta nadnaravna sila vapijućih za pravdom, koju se ne smije podcijeniti, Vam ne da mira, kako pojedincu tako i narodu. Slična je situacija i u Hrvatskoj. Danas su Slovenija i Hrvatska u Europskoj uniji, no duhom post-komunističke vlade obiju država još uvijek se ne žele suočiti s tragičnom prošlošću za koju su odgovorni njihovi djedovi i očevi i tako sami sebi zagorčavaju život, a svojoj djeci ostavljaju breme s kojim se ona neće znati nositi.

I Slovenci i Hrvati su nakon osamostaljenja značajno rasvijetlili zločine partizana počinjene nakon kraja Drugog svjetskog rata, no Hrvati nisu bili velike sreće jer se Račanova komunistička vlada nakon smrti doktora Franje Tuđmana pobrinula da se razapnu hrvatski heroji iz Hrvatskog obrambenog rata (1991.-1995.), a partizanski zločini zaborave. S drugim riječima, Račan i njegovi, tj. preživjeli još uvijek brane ‘tekovine komunističke Jugoslavije’ i one koji su se borili protiv Hrvatske, a proganjaju one koji su svojom krvlju stvarali RH, što znači da ‘antifašistima-neokomunistima-partizanima’ Hrvatska je sredstvo za postizanje njihovih ciljeva, gdje se istina neuspješno osporava ili pak uporno ignorira. Problemi proizišli s odavanjem počasti žrtvama Bleiburga i križnog puta uz mizernu podršku (ili bez podrške) ‘antifašističkih’ vlada RH su posebna priča.

Vrijednost Rulitzove knjige je ogromna s hrvatske i slovenske točke gledišta. Naime, knjigu je napisao Austrijanac, a ne Hrvat ili Slovenac, koji je dobro upućen u problem o kojem piše (vidi poglavlje 10). Meni, a vjerojatno i drugima, rasvijetlio je problem koji opterećuje stanovnike Koruške (Koroške), a koji u najvećoj mjeri proizlazi iz svibnja 1945. i kasnije, kao i iz događaja nakon Prvog svjetskog rata. Osobno se ne bih zadržavao na brojnim činjenicama koje doktor Rulitz obrađuje (to bih ostavio drugima), već bih iz knjige izdvojio dvije važne činjenice. Prva je uloga Britanaca u ‘isporuci’ Hrvata i Slovenaca, tj. civila i vojske koja je bježala pred pomahnitalom bandom Titovih partizana. A druga je utjecaj komunističke Jugoslavije na suverenost Austrije.

Često se zna čuti ili pročitati da su Englezi glavni krivci za pokolje Hrvata i Slovenaca koji su uslijedili nakon kraja Drugog svjetskog rata. To nije točno, a što ću objasniti. U vrijeme kad su hrvatske i slovenske izbjeglice tražile spas kod saveznika (pobjednika Drugog svjetskog rata) austrijsko područje (Carinthia i Styria) u kojem su se izbjeglice zatekle bilo je pod kontrolom Britanaca (ne Engleza, a u knjizi se spominje 38. irska pješačka brigada i Velšani u sastavu britanskih trupa). Doktor Rulitz navodi razloge zašto su hrvatske i slovenske izbjeglice predane ‘antifašistima-komunistima-partizanima’, no objasnit ću taj čin na način kako ga ja razumijem.

Dogovori se moraju poštovati, a pobjednici rata su između sebe podijelili područja njihove odgovornosti, u ovom slučaju Austrije. Britanci su dobili jug Austrije, Rusi istok i veliki dio sjevera, Amerikanci preostali dio sjevera, a zapad Austrije pripao je Francuzima. Prema britanskim izvorima broj izbjeglica koji se kretao prema njihovoj zoni odgovornosti u Austriji iz smjera Dravograda iznosio je 700 tisuća (500 tisuća civila i 200 tisuća vojnika – vidi stranicu 363). Titove postrojbe su htjele tu masu ljudi zadržati za sebe, no kako nisu bili u tom trenutku brojčano ni oružjem sposobni to učiniti, nastojali su spriječiti tu masu ljudi da dođe što dublje u unutrašnjost Austrije. U lov na Hrvate je poslana Treća jugoslavenska armija sastavljena pretežito od srpskih partizana, tzv. ‘prekvalificiranih četnika’. S obzirom na to da su u to vrijeme postojale indicije da bi moglo doći do sukoba između Zapada i Istoka (sovjetskog komunizma, znači i Kine), partizani su bili spremni i na sukob s malobrojnim Britancima jer su im u neposrednoj blizini bili njihovi najvažniji sovjetski saveznici (Rusi). Tko je točno naredio britanskom časniku brigadiru Thomasu Scottu u Austriji predaju izbjeglica ‘antifašistima-komunistima-partizanima’ nije posve jasno ni danas. U knjizi se spominje izraz ‘cattle trade’ ili ‘horse trading’ što se da tumačiti kao ‘ja tebi stoku, a ti meni zemlju’, jedna sasvim normalna kupoprodaja kad je riječ o životinjama i zemlji, no ne i o ljudima. Upravo se ta ‘kupoprodaja’ dogodila u Bleiburgu. Da bi izbjegli sukob s Rusima i da bi se partizanska vojska povukla iz Austrije i da bi izbjegli moguću glad i bolesti koje bi tako velik broj izbjeglica prouzročio, Britanci su ispunili Titovu želju i predali stotine tisuća izbjeglica (većinom civila) u ruke vraga, govoreći im da idu prema Italiji (slobodi) kako bi izbjegli paniku među izbjeglicama. Britanci (ne Englezi) su bili u ulozi Pilata (a da se ne zaboravi, NDH je 1941. objavila rat Velikoj Britaniji), a krivci za kasnije barbarske zločine su jugoslavenski ‘antifašisti-komunisti-partizani’. Da bi ovo shvatili morate imati zapovjedničko iskustvo i ne gledati samo u jednom smjeru, već motriti cijeli obzor (horizont), jer vaša je odgovornost golema, gdje za spasiti većinu ponekad morate žrtvovati manjinu. Meni je u suzama žao što smo upravo mi bili ta manjina koja je spasila, na primjer Austriju, jer je zahvaljujući slovenskoj i hrvatskoj žrtvi Austrija zadržala cjelovitost što doktor Rulitz objektivno tumači (The Slav refugees thus paid a death toll for the continuance of Southern Carinthia as a part of Austria – stranica 420). Volio bih kad bi naši austrijski prijatelji cijenili to i barem bili mekog srca glede komemoracije na Bleiburgu svakog svibnja. Treba znati da je Hrvatska danas u boljem položaju od Austrije, tj. da Austriji Hrvatska može više pomoći nego Austrija Hrvatskoj, i Austrija može uvijek računati na pomoć Hrvatske. No to je druga tema koja nije dio knjige. Želim reći da se ponekad sažalim nad sudbinom Austrijskog Carstva kad vidim na što je danas spalo.

Važno je naglasiti sljedeću činjenicu: Da su izbjeglice imale vodstvo (državnika ili vojskovođu) do tragedije nevjerojatnih razmjera vjerojatno ne bi bilo došlo. Kao što već znamo, Ante Pavelić je pobjegao ostavivši svoju vojsku i narod u nemilosti okrutnog neprijatelja, a da je bilo pravog vojskovođe među nepobijeđenom vojskom na Bleiburgu, Hrvati i Slovenci bi svoju slobodu izborili oružjem, pogotovo kad se znalo da je partizanska vojska bila nesposobna sama osloboditi područje buduće SFRJ. Predajom su na svojoj koži okusili nemilosrdnost međunarodne politike i dogovora među velikima, iskustvo koje se ne smije zaboraviti (danas na znanje Ukrajincima). Zbog toga Britance u ovom kontekstu ne treba kriviti, već se upitati ‘Zar su pored Hrvata i Slovenaca, i Poljaci, Česi, Slovaci, Mađari, itd. morali biti pod sovjetskom, tj. ‘antifašističkom’ čizmom sljedećih 45 godina?’ Ako Britanci nisu znali što će se dogoditi Hrvatima i Slovencima kad padnu u ruke ‘antifašista-komunista-partizana’, nakon pokolja su to saznali, pa ne postoji nikakvo opravdanje Zapada što je bezrezervno desetljećima tolerirao nečovječnost komunističke Jugoslavije sve do njenog krvavog raspada.

Britanska politika, kao i politika SAD-a 1991. nisu bile deklarativno za priznanje RH, no kad su Britanci, kao i Amerikanci shvatili da su Hrvati spremni poginuti za svoju državu (što nije bio slučaj na Bleiburgu), i nakon nazovimo to britanskog i američkog ‘nesnalaženja’ tijekom 1991.-1995. na području gdje žive Hrvati, situacija se promijenila (tako je moglo biti i na Bleiburgu 1945.), te stoga danas RH uvažavaju, kako Britanci tako i Amerikanci. Prema tome, nema razloga da nas povijest razdvaja, već nas budućnost mora zbližavati, pogotovo danas kad imamo istog ‘antifašističkog’ neprijatelja kojeg smo imali i 1945. Ako je točno da je žrtva Hrvata i Slovenaca s Bleiburga spriječila mogući novi svjetski sukob, onda hrvatske i slovenske žrtve zaslužuju dostojanstven pogreb, spomenik i trajnu uspomenu u svijetu. I u tome nam naši britanski prijatelji mogu puno pomoći.

Zanimljiva je usporedba britanskog recenzenta knjige doktora Rulitza, gospodina Daniela Longa, potonuća broda Cap Arcona 3. svibnja 1945. s tragedijom na Bleiburgu. Američki recenzent knjige doktora Rulitza, profesor Paul Gottfried, upozorava na nepouzdanost Wikipedia izvora, a nedavno preminuli austrijski recenzent knjige poštovani doktor Malte Olschewski podsjeća na odgovorne za zločine iz mračne prošlosti komunističke Jugoslavije (Edvard Kardelj, Boris Kidrić, Ivan Maček, general Kosta Nađ, Simo Dubajić, Milan Basta, itd.). Koliko je ‘antifašistički-komunistički-partizanski’ korov postojan kako u Sloveniji, tako i u Hrvatskoj, znaju najbolje upravo istraživači njihovih zločina. Primjera radi, Roman Leljak je pronašao protuotrov za ‘antifašizam’, koji se zove istina u obliku na primjer Barbarinog rova – dijela rudnika Huda jama, pa ga ‘antifašistički’ uređivači kontroverzne Wikipediji ne štede (tome se može stati na kraj). Ne znam je li itko u Sloveniji ili Hrvatskoj odgovarao za te najmonstruoznije zločine u dugoj povijesti starih i kulturnih naroda Hrvata i Slovenaca. Slovenija, a ni Hrvatska nisu smjele ući u EU bez konkretne (ne samo deklarativne) osude zločinaca i totalitarnog komunističkog režima bivše Jugoslavije. U Hrvatskoj su pobili gotovo 700 svećenika i redovnika (vidi u knjizi Predgovor Hrvatskog svjetskog kongresa – Vinko Sabljo). ‘Antifašisti’ ne štede ni autora ove knjige doktora Rulitza, a slovenski povjesničar Jože Dežman bi mogao štošta reći na tu temu. U trećem predgovoru knjige profesor Gerald Grimm nas obavještava da je austrijsko državno odvjetništvo 2011. pokrenulo istragu zbog ‘sumnje na zločin protiv čovječnosti’ u Koruškoj, no nisu mi poznati rezultati te istrage. Ne smije se nikad zaboraviti da ‘Onaj tko prešućuje žrtve, ponovo ih ubija’ (vidi Peti predgovor doktora Josipa Jurčevića). Od ostalih recenzenata knjige doktora Rulitza potrebno je spomenuti i slovensku povjesničarku doktoricu Tamaru Griesser-Pečar, austrijskog povjesničara doktora Ulfried Burza, hrvatskog intelektualca s američkim iskustvom doktora Tomislava Sunića i tajnika Počasnog bleiburškog voda gospodina Bože Vukušića.

Iz knjige doktora Rulitza sam saznao da su tajne jugoslavenske službe godinama nakon kraja Drugog svjetskog rata koristile Austriju kao ‘samoposlugu’, gdje su artikli bili ljudi od krvi i mesa. Naime, jugoslavenske tajne službe otimale su u Austriji austrijske državljane i sudili im u ‘antifašističkoj’ Jugoslaviji, pa se pitam koliko je Austrija zaista suverena bila, tj. je li i danas suverena. Kad bi Austrija zaista bila suverena tada bi podignula optužnice protiv preživjelih ‘antifašista-komunista-partizana’ koji su u Austriji nakon kraja Drugog svjetskog rata činili godinama zločine, na sličan način kao što je to učinila Njemačka s dvojicom pripadnika bivše jugoslavenske tajne službe.

Kako ustaše, tako i ‘antifašisti-komunisti-partizani’ imali su povijesnu priliku koju nisu iskoristili, a nama donijeli nesreću i patnju. Dok su se ustaše borili za Hrvatsku, ovi drugi su odabrali totalitarnu Jugoslaviju koja je sve učinila da Hrvatima zagorča život što je više moguće. Dok smo ustaše ostavili u povijesti, ‘antifašiti-komunisti-partizani’, ti mega zločinci, prkose svim civilnim i prirodnim zakonima, a hrvatsko i slovensko pravosuđe ih i dalje ignorira, te stoga treba reći da ‘jedan narod uvijek onoliko vrijedi koliko čast svojih mrtvih slijedi’.

I na kraju bih htio zaključiti osvrt s nekoliko misli. U nemilosrdnom svijetu od kad je svijeta sloboda se ostvarivala borbom i narod koji nije spreman na žrtvu borbom nije zaslužio svoju državu. Političar koji nije spreman boriti se za svoj narod, neće biti nikad državnik. Prema tome, zaslužena se sloboda ostvaruje voljom naroda pomoću motivirane vojske i oružjem, a da se lošom diplomacijom ta sloboda može i izgubiti. Kad imate beskarakternu, poniznu, neinformiranu, nedomoljubnu, neuvjerljivu diplomaciju, onda imate hrvatsku diplomaciju koja je zakazala u mnogim segmentima, a posebno u borbi za istinom Bleiburga i Križnog puta. S drugim riječima, s bogatim povijesnim iskustvom Hrvati oružju moraju vjerovati, nečijoj riječi ili potpisu ne.

Ovom bih prilikom izdvojio Australku hrvatskih korijena gospođu Inu Vukić koja na engleskom jeziku upoznaje svijet s hrvatskom sadašnjošću i poviješću. To je put kojeg trebaju i drugi slijediti, posebno oni koje je svijet uvažio, a imaju što za reći. Od laži se ne može dugo živjeti, a ni sretno. Nadam se da to vide naši susjedi.

Knjiga Tragedija u Bleiburgu i Viktringu – Partizanski pokolj Austrijanaca, Hrvata i Slovenaca kod Bleiburga (Koruška) 1945., autora dr. Floriana Thomasa Rulitza je izuzetna knjiga koju se mora pročitati zbog novih spoznaja i poštovanja prema onima koji iz grobova i dalje vape za istinom i pravdom. Hvala doktore Rulitz u ime austrijskog, hrvatskog i slovenskog naroda. Hvala u ime istine i vjerujem da Vaše vrijeme tek dolazi.

dr. Ivica Tijardović

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo