J. Sabol: „Biti drukčiji“ i potreba za nacionalnim konsenzusom

Homoseksualnost je činjenica, a ne pravo

Na prvi pogled princip „biti drukčiji“ odgovara bitnosti pluralizma, koji predviđa legitimno postojanje „biti drukčiji ili različiti“, ali koji smatra nelegitimnim da „biti drukčiji ili različiti“ ostvaruje svoju partikularnu „različitost“ u proturječju sa sustavom vrednota političke zajednice. „Biti drukčiji“ može se biti samo unutar zajednice, koja je u sebi jedinstvena u temeljnim vrednotama i koja hoće i može živjeti u jedinstvu različitosti. Kada bismo svi bili samo „drukčiji“, zajednice ne bi moglo biti. Temelj zajedništva je sustav vrjednota zapisan u Ustavu. Temelj zajedništva je u kulturnoj baštini duboko ucijepljenoj u nacionalnom biću. „Biti drukčiji“ smije postojati samo u skladu sa svim vrjednotama Ustava i kulturne baštine nacije. Primjerice: institut imenom brak može postojati samo kao zajednica muškog i ženskog čovjeka. To je po Ustavu; to je po uvjerenju hrvatskog katoličkog naroda.

Treba naglasiti da je netočno govoriti da postoji „pravo“ na „biti drukčiji“ u bilo kojem pogledu. Biti drukčiji je najprije činjenica. Svaki od nas je na neki način „drukčiji“ od drugoga antropološki, ontološki htio li on to ili ne. Apsurdno je propagirati stajalište da svatko može odrediti hoće li će biti kao muško ili žensko jer je tobože spol nešto što se određuje kulturološki pa se može po volji mijenjati. Pitanje prava na „biti drukčiji“ se postavlja tek onda kada dotična osoba želi biti sa svojim „biti drukčiji“ integrirana u konkretnu kulturno-političku zajednicu. Tada zajednica ima pravo vrednovati sadržaj tog osobnog „biti drukčiji“ i odlučiti koji pravni status će dodijeliti dotičnoj osobi: prihvatiti ju kao člana zajednice potpuno ili uvjetno, ili je odbiti. Naslućujemo da baš ovdje dotičemo čitavu problematiku migracije, a posebno današnje migracije sa žalosnim zbivanjima. Ovdje ne odlučuju osobne želje živjeti gdje hoću i živjeti kako hoću. Pravo na azil jest pravo, ali ne temeljno i bezuvjetno kao primjerice pravo na život.

Da se razumijemo: moralno-etički gledano postoji obveza primiti svaku osobu s njezinim „biti drukčiji“. Konkretno zbog aktualnosti: „Biti drukčiji“ silom homoseksualnosti nije pravo nego je to najprije činjenica. (Pustimo debatu je li homoseksualnost prirođena ili stečena, izlječiva ili ne). Činjenicu da je jedna osoba homoseksualnog usmjerenja mora zajednica prihvatiti, a ne samo tolerirati. Budući da se radi o ljudskoj osobi kao nositelju tog „biti drukčiji“, zajednica toj osobi pravno mora osigurati sva ljudska prava: pravo na život, pravo na humani razvoj obrazovanjem, pravo na rad, pravo na slobodu savjesti i religije, pravo na zalaganje za zajedničko dobro… Jedna takva osoba uživa ista temeljna prava čovjeka jer je čovjek. Drukčiji nego drugi, ali čovjek. Sva ova prava ne mora homoseksualna osoba tražiti od zajednice jer ih ona ima kao osoba, kao čovjek.

Neprihvatljivo je da homoseksualna osoba traži ostvarenje prava koje ona zbog svog „biti drukčiji“ nema i ne može imati po naravi stvari: primjerice pravo na brak. Državna zajednica joj ne može pravno osiguravati onaj način života za koji nema pretpostavke. Konkretno: „brak“ je naravno, antropološko ostvarenje čovjeka kao muškog i ženskog bića sa svrhom međusobnog upotpunjenja i služenja rađanju novog života, stvaranju obitelji i time održanju ljudskog roda.

Pravo na brak, dakle, mora državna zajednica osiguravati osobama muškog i ženskog spola, jer one imaju to pravo po naravi i jer su po naravi osposobljene za međusobno upotpunjavanje u sreći, za rađanje novog života, za stvaranje obitelji i za održanje ljudskog roda. To pravo im ne daje država. Ona im ga ne smije oduzeti, ona ga ne smije nametnuti onima koji neće ili ne mogu ostvarivati zajednicu muškarca i žene. Kada već govorimo o pravu na brak, moramo spomenuti i obvezu u braku. Obveza na održanje ljudskog roda je evidentna jer proizlazi iz moralne odgovornosti svakog od nas, bilo muškog bilo ženskog, i jer smo stvoreni kao muško i žensko. To proizlazi također iz evidentne spoznaje da nitko od nas nema život od sebe nego da ga je primio kao dar. Dar života ima dimenziju obveze koja glasi: život ti je darovan da ga umnožavaš, da ga usavršavaš, da ga oplemenjuješ, da ga usrećuješ. Naša odgovornost glasi: trebaš stvarati kulturu života. Negativno rečeno: život mi nije darovan da ga koristiš isključivo za vlastite interese. Život mi nije darovan da ga trošim u traženju uvijek novih izvora uživanja i zabave. Nama kršćanima katolicima ne trebaju tolike riječi da dokažemo našu obvezu prema životu. Prva stranica Svete knjige nam kaže: Muško i žensko ih stvori. I reče Bog: razmnažajte se, rastite, obrađujte, usavršavajte sebe i svijet, radujte se životu. Tko ima još barem nešto plemenitog u svojoj duši, reći će sa zahvalnošću kako je divna ova Božanska zapovijed. Kako je plemenita i humana vjera/religija koja naviješta ovu istinu. To je kršćanska katolička vjera.

U čemu postoji konsenzus većine hrvatskog društva?

Već sam spomenuo da je za pluralističko društvo vrlo važno da postoji suglasnost u temeljnim vrednotama, normama i pravilima za odvijanje života i za međusobne odnose. Kod toga je važno naglasiti da nije dovoljno da u Ustavu Republike postoje zapisane sve bitne vrednote. Važno je da političke snage, prije svega vladajuća većina, donosi zakone u skladu i u duhu ustavnih zahtjeva i u skladu kulture većinskog naroda.

Pokušajmo najprije odrediti one strane ili aktere u našem društvu, između kojih bi trebalo doći do konsenzusa. Nakon referenduma o braku, o Istanbulskoj konvenciji, o izbornom sistemu je to nužno potrebno budući da su referendumi i sva događanja oko njih omogućili da si stvorimo jednu prilično točnu i aktualnu sliku društva u nas. Naslućivali smo već dulje vremena da je hrvatsko društvo homogenije nego se doživljavalo, prije svega što se tiče svjetonazorsko-religioznog pluraliteta. Mislim da referendumi to potvrđuju. Jednom riječju: Hrvatska nije podijeljena na dva ili više blokova nego postoji jedan kulturno-religiozni korpus i oko njega postoji veći broj kulturnih i političkih grupacija s manjinskim karakterom. Pokazatelj, ne dokaz, za ovu tvrdnju su statistički podaci: 88% pučanstva se deklarira katoličkim vjernicima, oko 3% su ateisti, agnostici, i oko 4% su sekularističko-liberalno-ljevičarski usmjerene političke grupacije… Iz rezultata referenduma možemo opravdano iščitati da je na jednoj strani većinski korpus tradicionalno-konzervativnog usmjerenja (66%) i na drugoj strani manjinski korpus (34%) sekularističko-ljevičarskog usmjerenja. Stoga je pluralizam na svjetonazorsko-političkom području vrlo tanak. Hrvatska nije podijeljena. Hrvatska danas demonstrira svoj jaki tradicionalno-konzervativni identitet braneći brak i obitelj kao one svetinje, kao one temeljne vrednote bez kojih jedna nacija tisućljetne kulturne baštine, kakva je Hrvatska, nema šanse da preživi u današnjem globalnom vjetrovitom procesu stvaranja nove civilizacije birokrata, tehnokrata, političko-ekonomskih kalkulatora i centara kapitala, anacionalnih globalista.

U čemu dakle postoji konsenzus kod hrvatske nacije? U tome da demokracija nije samo sistem procedura nego uređenje na temeljnim ljudskim vrednotama. U tome da su brak i obitelj bitni oblik zajedničkog života u svrhu oblikovanja kulture emocionalne blizine između roditelja i djece; da su brak i obitelj stvaratelj nove generacije i osiguravatelj najužih rodbinskih odnosa i sigurnih veza između generacija; da je obitelj idealno mjesto za odgoj vlastite djece u smjeru jake ličnosti sa sviješću kritičkog duha, samosvojnosti i odgovornosti pred Bogom. Postoji nadalje konsenzus da je religiozna svijest, napajana na izvorima kršćanske vjere i katoličke tradicije, nužno potrebna za izgradnju „civilizacije ljubavi, solidarnosti i nade“. Postoji konsenzus da bez vjere u Stvoritelja sviju ljudi izgradnja „kulture bez nasilja i strahopoštovanja svega što je živo“ nailazi na gotovo nesavladive prepreke. Postoji konsenzus da pluralizam u moralu i etici vodi nužno u radikalni moralni konflikt. Naime, tvrditi da može postojati više istina o tome što je moralno dobro i što je moralno zlo, protivi se teoretskom i praktičnom razumu i time se stvara u društvu emocionalno i intelektualno negodovanje. Postoji konsenzus da sekularističko-ateistički svjetonazor nema niti moralne niti intelektualne snage zadovoljiti u čovjeku izvorne naravne čežnje za srećom, za smislom, za istinom. Sekularističko-ateistički svjetonazor veže na sebe mnoge ljude obećanjem i nuđenjem apsolutne slobode premda znade da je to fraza bez sadržaja. Najdublje u ljudskoj naravi je postavljen „zakon“ koji određuje da je „istina“ ona, koja čini čovjeka slobodnim. To ne može promijeniti tvrdnja post-moderne filozofije da je „sloboda ono što čini čovjeka istinskim“. To je velika i opasna zabluda današnjeg duha vremena u zapadnom svijetu. Toj sofističkoj tvrdnji političke ljevice protive se vehementno ljudi, istinski mislioci, ljudi intelektualnog poštenja drugih kultura: mislioci u islamskom svijetu, mislioci budističke i hinduističke religije. Toj zavodljivoj „filozofiji“ fraza i iz nje proizašloj gender-rodnoj-ideologiji, koja se svim mogućim dopustivim i nedopustivim metodama širi u svijetu, nakon što je stekla prilični uspjeh u zapadnom svijetu, protive se danas sve više i sve jače ljudi u Europi i Americi. Referendum „U ime obitelji“ i veliki njegov uspjeh pokazuje da većina ljudi, recimo, da hrvatska nacija prepoznaje sadržajnu plitkoću sekularističko-ateističkog usmjerenja života i stoga želi očuvati one temeljne vrednote svoje kulture i svoje vjere – zajedno s drugim kršćanskim zajednicama; zajedno sa sugrađanima muslimanima, zajedno s humanistima tradicionalno-klasičnog duha – koje osiguravaju osjećaj dostojanstva čovjeka i omogućuju održavati odnose topline, prijateljstva, razumijevanja, međusobnog pomaganja i poštivanja među svim ljudima ovog društva i građana hrvatske države.

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo