Ivan Samardžija/Osvrt na Eurosong iliti kako je politika moderne zapadne demokracije (opet) prevarila kršćansku Europu

Putujući iz Zagreba sa Svete Pričesti svoga djeteta u Slavoniju na Svetu Pričest svoga nećaka razmišljao sam o finalu Eurosonga, odnosno Eurovizije, koje je održano u Švedskoj ovoga vikenda. Nikako se nisam mogao oteti dojmu da je riječ o svojevrsnome fenomenu, ali i događaju kojemu još nismo imali priliku svjedočiti u novijoj hrvatskoj povijesti. Hrvatska je ostvarila dosad najbolji plasman na Euroviziji od stjecanja svoje samostalnosti. Prije nego nastavim dalje moram reći da sam prije održavanja finala Eurovizije razgovarao s pojedinim ljudima o ovoj temi i rekao da nam neće dati da pobijedimo, eventualno da budemo drugi ili treći, nikako više od toga. Ispada da sam bio u pravu! Slučajno ili ne, prosudite sami nakon čitanja ovoga teksta.

Donedavno većina nas nije ni znala tko je Marko Purišić, poznatiji kao Baby Lasagna. Hrvatski predstavnik na Euroviziji, odnosno pobjednik na Dori ondje se našao kao zamjena, dakle sasvim slučajno i pomalo neplanirano. O stručnosti žirija koji je umalo zakinuo Hrvatsku za najbolji plasman na Eurosongu u povijesti neću previše pisati. Sama činjenica da su Marka vidjeli tek kao zamjenu govori sama po sebi dovoljno.

Veći mi je problem ono što nastup švicarskog predstavnika predstavlja, što nam točno govori i na koji je način do te pobjede došlo

Obično ljudi kažu da se o glazbenim ukusima ne raspravlja, pa se upravo zbog toga neću previše zadržavati na kvaliteti ovogodišnje švicarske pjesme na Eurosongu… Osobno smatram da je naša bila kvalitetnija, ali to je moje mišljenje s kojim se ne moraju svi složiti. Veći mi je problem ono što nastup švicarskog predstavnika predstavlja, odnosno što nam točno govori i na koji je način do te pobjede došlo. Naime, hrvatski predstavnik izgubio je za neznatan broj bodova (njih četrdesetak, što je uistinu malo s obzirom na sustav glasanja i konačnog zbroja bodova). Činjenica je da je zbog sustava glasanja naš predstavnik bio zakinut za pobjedu koju smatram da je zaslužio. Žiriji 37 zemalja dijelili su ocjene kandidatima, a dvanaestice (najviša ocjena) su uglavnom pripadale švicarskom predstavniku. S druge strane, naš Marko dobio je samo dvije dvanaestice žirija, one Cipra i susjedne nam Srbije. Osim toga, naš predstavnik dobio je najviše glasova publike. I tu počinje cijela priča, odnosno zavrzlama oko ovogodišnje finalne večeri Eurovizije. Sveukupno pobjedu odnio je švicarski predstavnik Nemo te je upravo u tome ključ onoga što se u subotu navečer dogodilo na natjecanju u Švedskoj.

Način glasovanja tijekom natjecanja problematičan je, i to iz najmanje četiri razloga

Način glasanja tijekom natjecanja problematičan je jer postavlja nekoliko pitanja.

Prvo, zašto uopće postoje žiriji 37 zemalja i koja je točno njihova svrha? Nikako se ne mogu oteti dojmu da mnogi žiriji daju ocjene isključivo susjednim zemljama, odnosno onima s kojima njihove države graniče. Tome smo svjedočili više puta u povijesti natjecanja. Nadalje, mnogi od njih dovode nas do razmišljanja da glasove dijele isključivo politički (pod politikom ovdje ne mislim isključivo na guranje u prvi plan pojedinih zemalja u kojima se odvijaju ratovi, već i na guranje u prvi plan LGBTIQA+-porukā (da se tako izrazim).

Drugo, ovo nas dovodi do pitanja što nam takvo glasanje žirija govori? Svjedoci smo da nam se već godinama serviraju pjesme koje propagiraju takve i slične stvari kao novo normalno, dok jednostavnost, skromnost i iskrenost više ne prolaze. Naime, očito je poželjnije pogurati nebinarnog (ne ulazeći dublje u značaj toga pojma) predstavnika Švicarske, nego jednoga skromnoga i jednostavnoga dečka iz male Hrvatske. Naš Marko javno je izrekao nekoliko stvari koje očito smetaju današnjoj modernoj Europi. Naime, osim što zrači skromnošću i poniznošću, ovaj se dečko javno odredio kao vjernik, kršćanin i rimokatolik. No, tu stvar ne staje. Priznao je da često izjutra zna čitati Bibliju, a saznalo se i to da je autor vjerske pjesme. Danas, nažalost, takve poruke često su u sukobu s modernom zapadnom demokracijom.

Treće, znači li ova pobjeda švicarskog predstavnika da moderna Europa više želi nebinarne predstavnike nego kršćane? Osobno smatram da je to istina. Sve češće svjedoci smo tome da oni koji javno svjedoče svoju vjeru budu prozivani, omalovažavani i diskriminirani. Bojim se da je tako bilo i u ovom slučaju, samo možda na malo drugačiji način – sudačkim “pogurancem”.

Četvrto, koliko je na ishod natjecanja utjecalo glasanje žirija? Nažalost, previše. Iako nisam stručnjak za glazbenu scenu, mislim da će se glede ovoga mnogi složiti sa mnom. Glasanje žirija 37 zemalja “poguralo” je švicarskog predstavnika taman onoliko koliko je trebalo… Taman toliko da moderna europska demokracija prevari kršćansku Europu (ili barem ono što je od nje ostalo). Peto, zašto se ne ukinu žiriji koji nas, više nego opravdano, dovode do sumnje da je cijelo natjecanje namješteno? Publika je svakako rekla svoje, a prema njoj je pobjednik – Hrvatska!

Naš Marko pokazao je da je skromnost vrlina koju samo rijetki danas imaju, poštuju i cijene. Ne mogu se nikako oteti dojmu da je zapravo napravio jedno malo čudo. Svojom pjesmom nakratko je ujedinio hrvatsku, ali i nepristranu europsku publiku. Osim toga, zamalo je skromnost pobijedila europske političko-glazbene žirije. I trebala je, jer takva bi poruka bila normalna poruka današnjoj mladeži, nešto što treba cijeniti i pokazati današnjoj mladeži. Nešto što je svakako plodonosnije i kvalitetnije od širenja raznih propagandnih poruka moderne Europe.

Spojio je svoju skromnost i vjeru s hrvatskom tradicijom i sve to prikazao na jedan moderan način…

Dečko koji je ostao potpuno jednostavan u svojim izjavama sa svojim je timom stvorio pjesmu koja je “zapalila” Hrvatsku i Europu. Rim Tim Tagi Dim pjesma je koju su Hrvati prihvatili, unatoč pjevanju na engleskome jeziku (što je proteklih godina kod nas slabije prolazilo). Baby Lasagna, odnosno Marko Purišić, dokazao je da se mogu spojiti neke stvari za koje su mnogi smatrali da su nespojive. Spojio je svoju skromnost i vjeru s hrvatskom tradicijom i sve to prikazao na jedan moderan način, otpjevavši ju, kako je već spomenuto, na engleskome jeziku. Pjesma Rim Tim Tagi Dim svojevrsni je industrial metal, kako je to nedavno opisao jedan glazbeni kritičar u Vijencu Matice hrvatske. S tim se pogledom slažem. Nije ni čudno da je izabrao upravo taj žanr uzmemo li u obzir da je prije koju godinu bio član benda Manntra, koji je usko povezan s tim i sličnim žanrovima. Osobno sam slušao i još uvijek volim poslušati neke od njihovih pjesama, ali to je stvar osobnog ukusa i o tome se ne bi trebalo raspravljati. Proteklih sam dana čuo komentare da nekima pjesma i njezina poruka nisu shvatljive, a isto tako nekima nije pasao stil, odnosno žanr pjesme. Marko se za taj žanr odlučio jer ga jako dobro poznaje, i mogu samo reći – nije pogriješio! Treba reći da je publika vrlo brzo prihvatila tu pjesmu, što je vidljivo iz samih nastupa na kojima publika zdušno u glas s Markom pjeva i pleše.

Velika reklama za Lijepu našu, spoj tradicije i modernih pogleda, odmak o političkih priča…

Cijela ova priča oko Marka velika je reklama za Lijepu Našu uoči nove ljetne turističke sezone u kojoj se očekuje novo pozitivno rušenje rekorda, a ne sumnjam da je upravo taj čin pridonio većoj hrvatskoj popularnosti i prepoznatljivosti. Iako sam, između ostaloga, ekonomist po srednjoj stručnoj spremi, ne znam koliko je lako procijeniti financijsku korist za hrvatski proračun od ove priče, ali ne sumnjam da ovaj događaj može samo pozitivno utjecati na proračun RH. Još jedna njezina pozitivna stvar jest to da nas je ta pjesma, barem nakratko, maknula od političkih priča, odnosno priča o sastavljanju nove saborske većine, o kojoj slušamo već nekoliko tjedana.

Osim što nas je Marko ujedinio pjesmom, ne treba zaboraviti još nešto. Naime, njegov modni stil i modni stil pratećih ljudi na pozornici je nešto sasvim novo kod nas. Uspio je spojiti tradiciju i moderne poglede. Heklane majice i pokrivke za glavu njegovih suradnika na pozornici i u zapozorju (gdje ih je redovito pratila kamera) daju jednu posvema novu dimenziju. Osim toga, mudro je izabrana crvena jakna (ona u kojoj se danima pojavljivao u medijima), koja u spoju s bijelim heklanim detaljima podsjeća na boje hrvatske šahovnice i na hrvatsku tradiciju na jedan drugačiji način od onoga na koji smo navikli. Možda je upravo to još jedan razlog njegove trenutne velike popularnosti. Naravno, dalo bi se još štošta napisati o toj temi, ali kako se ne bavim modnom umjetnošću, prepuštam taj dio stručnjacima. Ovdje sam samo iznio svoje skromno mišljenje glede toga.

Zašto je hrvatski žiri dao visokih osam bodova uznemirujućoj irskoj pjesmi?

Poruka koju šalje pjesma Rim Tim Tagi Dim zapravo je vrlo jednostavna. Poruka je to o mladiću koji napušta svoje selo i odlazi u grad – vjerojatno tražiti bolje sutra, baš onako kako to danas rade mnogi mladi u Hrvatskoj… Odlaze sa sela u veće gradove, a često u gradove drugih država. Osim toga, pjesma govori da nema vremena za tugu, već da treba unatoč svemu ostati pozitivan – upravo onakav kakav je cijelo ovo vrijeme bio naš predstavnik!

Na kraju, treba napomenuti da je Eurosong već duže vrijeme prigoda za promicanje raznih, često i vrlo čudnih poruka, nastupa i slično. Ove godine svakako se, osim pobjednika natjecanja, ističe irska pjesma praćena nastupom koji nijedan kršćanin ne može olako prihvatiti. Ne znam zašto je hrvatski žiri odlučio upravo toj pjesmi dati visokih osam bodova, ali to je svakako zabrinjavajuće kao i činjenica da je upravo ta i takva pjesma (praćena uznemirujućim nastupom) bila vrlo visoko rangirana u konačnom poretku natjecanja. Riječ je o pjesmi i nastupu koji sigurno ne šalju pozitivnu poruku mladima diljem Europe, ali i mnogo šire. Nekad zanimljiva Eurovizija tako je (još jednom) potvrdila da je kič moderne zapadne demokracije.

Zaključno

Zaključno, u inat spomenutoj modernoj zapadnoj demokraciji, odnosno onome što se danas uporno servira kroz masovne medije kao novo normalno, mogu samo reći – Rim Tim Tagi Dim!

Ivan Samardžija/Hrvatsko nebo