Hrvatstvo se, poput ptice Feniks, svaki put iznova rađa, u ognju, iz vlastita pepela
Vrijeme:4 min, 3 sec
I danas, kada su dominantne i vrlo moćne političke, ideološke, ekonomske, medijske i druge strukture povjerovale da su različitim inženjerinzima i manipulacijama pretvorile hrvatski narod u mnoštvo kontroliranih nemoćnika, masovna crkvena okupljanja, obilježavanja Domovinskog rata i hrvatskih povijesnih pobjeda i junaštva, koncerti kao što su „Progledaj srcem“ i masovni Thompsonovi koncerti, pa hodočašća, tolika vjerska slavlja, neuništive komemoracije hrvatskih žrtava poput bleiburških i vukovarskih, na koje se mnogi odazivaju ili ih iz svega srca prate, športski uspjesi i masovni dočeci svjetski uspješnih hrvatskih športaša, uspjesi talentiranih Hrvata u domaćim i svjetskim razmjerima… sve su to pokazatelji neuništivosti hrvatskog čovjeka i naroda u njegovu etničko-biološkom, jezično-kulturalnom, etičkom, svjetonazorskom, religijskom i političkom identitetu. U samosvijesti i u otporu tolikima koji bi najradije da svega toga nema, da sve izričito hrvatsko i katoličko i tradicijsko bude pretvoreno u pepeo, u prošlost i u povijesni zaborav. Hrvatstvo se, poput besmrtne ptice Feniks, svaki put iznova, u ognju, rađa iz vlastita pepela.
Tomislav je bio knez Primorske Hrvatske od oko davne godine 910. Iako o njemu imamo malo očuvanih povijesnih podataka, smatra ga se kraljem od g. 925. – kada ga je papa Ivan X. u pismu na latinskom jeziku oslovio s „Tamisclao, regi Crouatorum“. Latinska riječ rex, regis, regi… općenito se prevodi kao „kralj“. A sama imenica „kralj“ kao naziv za najvišeg vladara ispod razine cara nastala je po imenu franačkog vladara Karla [karl-kralj] Velikog (747. – 814.).
Za Tomislava se pretpostavlja da dolazi iz vladarske kuće odnosno iz loze Trpimirovića. Povjesničari dugo dvoje je li imao vlast nad dalmatinskim gradovima i je li ih Bizant njemu prepustio kao savezniku koji se odupirao Bugarima. Porfirogenetovo povjesničarsko djelo De administrando imperio [O upravljanju carstvom] ne spominje doduše poimence Tomislava, ali piše o velikoj vojnoj snazi Hrvatske u doba kada je Tomislav vladao. Njegovo krunjenje na Duvanjskom polju legenda je odnosno narodna predaja koja nema utemeljenje u povijesnim dokumentima, ali je nedvojbeno da je negdje na tadašnjem području hrvatskih zemalja kojima je vladao morao biti okrunjen za kralja.
Thompson, pravim imenom Marko Perković, iz Čavoglava, bio je hrvatski branitelj-dragovoljac, koji je četnicima s hrabrom skupinom boraca spriječio da zauzmu njegovo selo. Iz tog razdoblja izrasla je pjesma „Ne ćete u Čavogalve… dok smo živi mi“. Iz Domovinskog rata i iz svijesti o hrvatskoj povijesti, o prihvaćenim vrijednostima domoljublja, čovjekoljublja i bogoljublja te obitelji kao božanske ustanove za obnavljanje i rast ljudskog života izrasle su i mnogobrojne Thompsonove pjesme, toliko popularne među Hrvatima. I ne samo među njima. Pjevaju ih, recimo, i domoljubni Crnogorci, stvarni antifašisti, prkoseći tako pokušajima da ih se posrbi, a Crnu Goru uklopi u proširenu Srbiju. Njima ne smetaju ružne i opake diskreditacije Thompsona u ne-hrvatskim i protu-hrvatskim krugovima u domovini i po dominantnom medijsko-ideološkom carstvu Europe.
I jubileji koje obilježuje Katolička crkva hrvatskoga jezika i identiteta, i jubilarni spomen na prvoga (zabilježenoga) hrvatskog kralja od prije 1100 godina – svjedoštvo tisućgodišnjega državnopravnog kontinuiteta, i suvremeni domoljubno-katolički identitetski naboj kakav je vidljiv u Thompsonovim koncertima i među onima koji ga oduševljeno slušaju…, sve to govori o snazi Hrvatstva kao svojevrsne mitske ptice Feniks, koja oživljava odnosno iznova se rađa iz vlastita pepela.
A da je povijest hrvatskog naroda prepuna tuđinskih osvajanja i pretvaranja hrvatskih obiteljskih ognjišta i domova u pepeo, a lijepe i plodne zemlje u ‘sprženu zemlju’, o tomu nije potrebno nikomu ništa dokazivati. Dosad se toliko puta hrvatski narod nalazio u kritičnim situacijama za vlastiti opstanak, u neslobodi i potlačenosti, ali se unatoč svim nevoljama i desetkovanjima opet nekako dizao. Opet je nekako ustajao. Tako je nastala i riječ “ustaše”: u značenju onih oni koji usta(do)še protiv zlosilja i tuđinske (pre)vlasti da bi se borili i izborili za hrvatsku slobodu i za hrvatsku državu.
I danas, kada su dominantne i vrlo moćne političke, ideološke, ekonomske, medijske i druge strukture povjerovale da su različitim inženjerinzima i manipulacijama pretvorile hrvatski narod u mnoštvo kontroliranih nemoćnika, masovna crkvena okupljanja, obilježavanja Domovinskog rata i hrvatskih povijesnih pobjeda i junaštva, koncerti kao što su „Progledaj srcem“ i masovni Thompsonovi koncerti, pa hodočašća, tolika vjerska slavlja, neuništive komemoracije hrvatskih žrtava poput bleiburških i vukovarskih, na koje se mnogi odazivaju ili ih iz svega srca prate, športski uspjesi i masovni dočeci svjetski uspješnih hrvatskih športaša, uspjesi talentiranih Hrvata u domaćim i svjetskim razmjerima… sve su to pokazatelji neuništivosti hrvatskog čovjeka i naroda u njegovu etničko-biološkom, jezično-kulturalnom, etičkom, svjetonazorskom, religijskom i političkom identitetu. U samosvijesti i u otporu tolikima koji bi najradije da svega toga nema, da sve izričito hrvatsko i katoličko i tradicijsko bude pretvoreno u pepeo, u prošlost i u povijesni zaborav. Hrvatstvo se, poput besmrtne ptice Feniks, svaki put iznova, u ognju, rađa iz vlastita pepela. (zag)
Povezano:
Hrvatsko nebo
