Nataša Božinović: Miješani brak iz kužine beogradske politike

Urednička politika svih mainstream medija ide na zaglupljivanje čitatelja. Tekstovi su sve gluplji, a naslovi još gluplji. Broj čitatelja knjiga je svake godine u padu, ali zato je broj čitatelja slova nikad veći u povijesti. Svi danas čitaju slova koja spoje u riječi i po koju rečenicu iz naslova, pa tako dnevno naslov po naslov, ispadne količinski knjiga poezije. Samo što je sadržaj intelektualno obrnuto proporcionalan poeziji.

Tako da Hrvati čitaju. Nije da ne čitaju. Nema veze što su sadržaji većinom gluposti. Nekima su nedužni bombardirani, a neki dragovoljno žude za takvim sadržajima. Bolje bi bilo da kopaju. Sva sreća dolaze Nepalci i ostali migranti koji će kopati dok će se Hrvati „intelektualno“ uzdizati. Osim što se u Hrvatskoj reklamira netrpeljiva atmosfera bivstvovanja, pa nam ljudi bježe glavom bez obzira, zbog čega smo prisiljeni uvoziti stranu radnu snagu, novine, portali i svekoliki mediji omogućuju da svi budemo doktori znanosti iz svih mogućih područja. A kao takvi, ne možemo ići ispod svoga „obrazovanja“ i kopati. Što si veći „doktor znanosti“ to više možeš pljuvati po stvarnim doktorima znanosti.

U posebnu skupinu spadaju projugoslavenski, probeogradski, protitoistički naslovi… Kako je sve više takvih naslova sve je veći broj jugoslavenskih „doktora znanosti“ koji stječu neformalne diplome čitanjem takvih sadržaja. Čudno, ljudi iz Slobodanke vele da im nije cilj povećanje broja „doktora znanosti“ kako se ja zlonamjerno sprdam, nego da se ljudi isprovociraju, pa da otvore, da klikaju…, a što je veći broj klikanja veća je lova itd. Pa je ustvari novinar za kojega mislim da je najgluplji Jugoslaven u biti nevini najbiznismen. Tomić, Dežulović, Ivančić, ne teže oni jugoslavenstvu nego klikanju. Zanimljivo. Problem je u meni!? Donkihotovski! Koje god puce, zaslon pipnem, kliknem, otvorim, povirim, zavirim, gore, dolje, desno, livo…, jugoslavenske vjetrenjače me zaskoče.

O niskostima i maksimalnome dometu novinarstva kao što je strašenje turista cijenama sladoleda, morskim psima, rijetkim otrovnim ribama, biljkama, komarcima…, neću ni govoriti. Marketinški pikiraju na najnižu klasu Jugoslavena. Da se razumijemo, među Jugoslavenima, nema baš puno intelektualne razlike između klasa. Između proletera, obična radnika i građanina. Svi teže i većina participira u najvišu klasu: jugoslavensku malograđansku klasu. A čitanje slova i naslova, to im svesrdno omogućuje.

Zato će vam se predstava Mačka na vrućem limenom krovu, koja je pohodila splitski HNK uoči Marulićevih dana, predstaviti u najboljemu jugo malograđanskome štihu.

Naslovi glede predstave ne vrište činjenicom da je dramu napisao slavni američki pisac Tennesse Williams. Da je za nju dobio još slavniju nagradu; Pulitzera. Ono što je za hrvatsku kulturu kojom drmaju spomenuti malograđanski primitivci najvažnije, ono što vam javlja svaka opančarska novina, jest da je redatelj drame, premijerno prikazane u splitskome HNK početkom travnja, Srbijanac Jug Đorđević slavodobitnik Sterijine nagrade???!!!

Inače, Sterijina nagrada je obilježila travanj splitskoga HNK. Kakav bre Pulitzer, a da ne govorim, Marul ili Marin Držić nagrada, malograđanska simulirana Jugoslavija treba samo znati za nagradu Sterijina pozorja. U istome štihu završavaju dani oca hrvatske književnosti. Uspavanka za Aleksiju Rajčić, predstava, s plakatom na ćirilici, zatvorila je Marulićeve 34. dane. A Uspavanka za A. R., ne samo da ima istoga ovjenčanoga redatelja, Juga Đorđevića, nego i čitava predstava ima pet nagrada Sterijina pozorja. Za malograđane, gdje ćeš bolje najave i reklame od te! Sterijine!

Par riječi o Đorđevićevoj Mački na vrućem limenome krovu. S obzirom na najavu i „glamuroznu“ Sterijinu nagradu, očekivala sam svemirski brod. Kad ono, ništa posebno. Neki dijelovi drame, više zahvaljujući klasiku, nisu loši, ali moglo je kud i kamo bolje. U slugama naratorima suvišno se ubacuje anti patrijarhalna, anti klasna, Woke prizemna filozofija. To je za „najmodernije“ malograđane, da im se lakše približi djelo. Da ga bolje shvate. U nedovoljnoj hrabrosti da klasik ispreplete suvremenošću izvedbe, odnosno nespretnim kalemljenjem beživotne woke filozofije, dobivamo prosječan uradak kao i kod većine naših redatelja upravo iz navedenih razloga. Zato, pitam se, dovraga i bestraga, treba li za ovo dovesti Sterijca? Ako već uvozimo strance, moraju biti bolji od hrvatskih redatelja, a ne jednako osrednji, loši ili lošiji. Međutim, ono u čemu je Srbijanac zaslužio ovo režirati više od većine naših redatelja, jest činjenica da je predstava bila „okrnjena“ za promidžbu bratstva, jedinstva i jugoslavenstva. A vjerujte mi, golema količina predstava hrvatskih redatelja i kada se radi o djelu gdje po nikakvim prirodnim zakonima ne možeš ubaciti titologiju, oni je nekako nešesno, frankensteinski nakaleme. Bitno da je tu.

Da ćemo mi kod naših redatelja, pripadnika Yu malograđanske klase, doživjeti nešto slično pokojnome Slovencu, Tomažu Panduru, redatelju suvremenoga kazališta, kad se već busaju u svekoliku građansku modernost i suvremenost, teško. U Splitu smo dobili još jednu konzervativnu kazališnu izvedbu, dramu Crvena voda, redatelja Ivice Buljana. Preko noći postade hit i dio kurikula. Srednjoškolci se masovno vode na nju. Bila je nezaobilazna i na Marulićevim danima. Obiteljsko kriminalistička drama zasnovana je na potrazi za nestalom djevojkom. Da bi ju se ideološki moglo jugoslavenizirati, smještena je netom prije rata u Hrvatskoj i odvija se slijedećih par desetljeća. Navest ću, ali iskustvo će vam bez da pogledate dramu reći i prije mene kako ide karakterizacija likova. Negativac: zločesti diler, mafijaš prije rata, u ratu je branitelj, a poslije je velika politička faca, desničar i domoljub. Pozitivac: milicajac koji je vodio slučaj ubijene djevojke prije rata. Mlatio je osumnjičenike pri ispitivanju, onako reda radi, jer su tako svi radili, ali to je s obzirom da je titoist, opravdano. U mirovini je jer pripada Jugo ideološkome spektru. Kao tobože nije poželjan iako je vrlo stručan. Jugo malograđanski kreatori nam simuliraju da je takvo što pravilo. Po njima, sve je puno desničarskoga nestručnoga kadra, a nigdje bivših stručnih titoista. U stvarnosti je obrnuto. Sve je puno primitivnih nestručnih Jugo malograđana. U predstavi, naravno vlada jugoslavenska lažna simulacija. Gledatelj saznaje da je titoistički milicajac ustvari uvijek bio emotivac i onda kada je mlatio osumnjičenike. Vazda je on imao srca i interesa za pronalaženje djevojčina ubojice da bi donio mir nesretnoj obitelji. I u mirovini, taj simulirani pozitivac, opsesivno radi na slučaju izgubljene djevojke.

Ah ta nesretna ideologija ukaki svaku hrvatsku dramu. I bolju, i lošiju, i prosječnu. Oni sami, malograđanska klasa redatelja, scenarista, ovih ili onih, od hrvatske drame prave u umjetničkome smislu, močvaru. Institucionalno zaštićenu močvaru. Kroz teme koje nemaju direktnu vezu s politikom, tutnu svoju ideologiju. Odgajaju djecu, dovode srednjoškolce i lukavo im proturaju da je sve kod jugoslavenskih likova pozitivno, a ako je negativno onda je opravdano. Dok je svaki lik koji predstavlja domoljuba i desničara, vazda, već u majčinoj utrobi, negativac. Crni vrag!

Virtualne simulacije bivše države često počivaju na mitologiji miješanog braka. Ne mislim na konkretni brak kao zajednicu muškarca Srbina i majke Hrvatice ili obrnuto, nego na miješani brak bilo kakvoga proizvoda. Ne mora uvijek biti drama ili film. Destrukcija jugoslavenskom malograđanštinom hrvatskoga društva ide, kako sam rekla, od cijene kugle sladoleda do kulture kao najvećega stupnja mogućnosti rastakanja nacionalnoga identiteta gdje je miješani brak odličan instrument.

Za oko mi je zapela jedna reklama za koncert orkestra klasične glazbe koja je modernizirana izvedbom i popratnim vizualnim efektima koji prate glazbu. Cijelu glazbeno scensku izvedbu prati i narator. Solist je harmonikaš iz Omiša. Dirigent i ilustratorica iz Srbije. Narator Hrvat…tako nekako, uglavnom pola-pola. Nastali proizvod, bez obzira na stvarnu vrijednost, a priori ima karakteristiku “bogatstva“ miješanoga braka. Takvih „rođenih“ iz miješanih brakova u Hrvatskoj, doima se zbog simulacije, ima više negoli stanovnika.

Ideološki proizvod koji nastane u takvu braku rođen je iz temelja mitskoga miješanog braka: čovjeka Hrvata i božice Srbijanke. Ahileji „s ovih prostora“ „zajednički“ poput zajedničkoga jezika, iz „socijalizma po mjeri čovjeka“, iz šezdesetih ili mitskih osamdesetih, iz rajske utopije SFRJ, realno su Frankesteinske rugobe, posve antipatična skupina klonova beogradske politike, ali malograđani ih vide kao Brada Pitta, Ahileja u filmu Troja. Koliko god u mitologizaciji ima umjetničkoga, u slučaju Ahila „s ovih prostora“ gubi se sve u preferiranju ideološkoga. Umjetničko djelo, predstava, knjiga, film, koncert…, mogu im biti totalno sranje(sve više i jesu), ali ako je zadovoljen mit bar jednim začinom po mjeri recepta iz beogradske kužine(zrncem božanskoga praha), autor i djelo bez obzira na umjetničku (bez)vrijednost, poprimaju mitološku važnost Ahileja. Njihova ranjivost nije u peti koliko u pameti. Ali ni ta golema ranjivost, nije dovoljna da se nađe Paris koji će ju naciljati. Jednostavno rečeno; ni kod najlošijih proizvoda miješanoga braka nema političke pameti s naše strane da ih svlada.

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo