Zlatko Pinter: Sramotna medijska šutnja o suđenju srpskim krvnicima za bestijalni masakr u Voćinu

Vrijeme:8 min, 57 sec

 

 

 “Ratovi su gotovi”, ali još uvijek tisuće naših građana (roditelja, braće, sestara, djece i unuka diljem Hrvatske) traže kosti svojih najmilijih.”Ratovi su gotovi”, ali su najveći zločinci iz redova agresora ostali nekažnjeni. “Ratovi su gotovi”, a ulicama Vukovara i drugih hrvatskih gradova još uvijek slobodno šeću srpski krvnici koji su mučili, silovali, odsijecali glave, kastrirali, klali, ubijali bez milosti, rušili, pljačkali, palili. “Ratovi su gotovi”, ali priznanja krivnje i pokajanja zločinaca nema. “Ratovi su gotovi” ali ni govora o ratnom obeštećenju koje bi agresor nakon svega morao platiti…ili barem priznati bjelodane povijesne činjenice i otkriti istinu o onima koji se još uvijek vode kao “nestali”.

 Dakako, ratovi su odavno gotovi, pogotovu za one koji rat nisu ni imali, jer su vrijeme od 1991. do 1995. godine proveli u udobnim stanovima i radnim kabinetima – uhljebljeni preko veze u raznim ministarstvima ili diplomaciji, gdje im je jedina briga bila kad i gdje će u koji restoran na večeru, u šoping, na vikend putovanje, ljetovanje ili zimovanje.

 To je ta druga Hrvatska koja ništa od ratnih strahota osjetila nije i kojoj je već navrh glave rata i podsjećanja na prolivenu krv i nepravde koje su se činile i još uvijek čine žrtvama rata kroz posljednjih 30 godina. I mnogi su od tih konformista ne samo bešćutni, arogantni i lišeni minimuma ljudske empatije, nego i poprilično drski, bezobrazni i agresivni – jer nam ultimativno nameću stav kako se sve mora zaboraviti i okrenuti nova stranica.

 Njima smeta čak i naše sjećanje – i htjeli bi nam ga zabraniti. 

“Moramo gledati u budućnost”. “Ne smijemo živjeti u prošlosti”. Koliko smo puta zadnjih 20-ak godina čuli ove floskule iz usta onih koji nikad nisu bili spremni dati mali prst za ovu zemlju, od karijerista i politikanata kojima su “karakter”, “etika” i “moralna načela” sadržani u želucu i novčaniku, a svoja ega hrane trkom za vlastitim karijerama i uvjerenjem kako su baš oni i upravo oni “odabrani” u nezamjenjivi članovi ovog društva.

 I takvi danas upravljaju našim životima, medijima, oni kreiraju javnu i medijsku scenu, oni “vedre i oblače”, oni su naši tutori koji nam iz dana u dan dociraju o tomu kakvi bi mi trebali biti, što bi smjeli a što ne govoriti i misliti, kako se ponašati i osjećati, čega se možemo i smijemo sjećati a čega ne!?

 

Imamo li pravo na informacije o suđenju srpskim zločincima ili ne?

 15. prosinca 2020. godine trebala je biti (po tko zna koji put) u Zagrebu nastavljena sudska trakavica vezano za suđenje zločincima iz jednoga od najgnjusnijih pokolja koji se odigrao 13/14. prosinca 1991. godine u Voćinu i okolici. Optuženo je (navodno) ukupno njih 27, ali gotovo nikakvih informacija o tomu, pa i tijeku sudskog procesa u hrvatskim medijima nema! Ne znamo čak ni to je li tko od njih dostupan ili ne hrvatskom pravosuđu ili ćemo svjedočiti o još jednoj farsi “suđenja u odsutnosti”.

 Je li to naša “demokracija”? To je naše pravo na slobodnu, nepristranu i pravodobnu informaciju?

 Sjetimo se samo s koliko su euforije i poleta naši mediji, političko i obavještajno podzemlje i sva sila njihovih doušnika i slugana vodili harangu protiv Gotovine, Markača, Čermaka, Norca, Glavaša, Hrastova, optuženika iz Lore, kako su medijski godinama “razapinjali” Tomislava Merčepa (i presudili mu prije suđenja), što su sve pisali i govorili za Praljka, Prlića, Petkovića, Kordića i druge uznike iz Herceg Bosne, kako su progonili generala Bobetka (kojem nisu dopustili da umre na miru kao čovjek), a ne smijemo zaboraviti ni to da su oni ubili generala Đuru Brodarca kojeg su ni krivog ni dužnog usred ljetne žege kao teškog srčanog bolesnika strpali u osječki zatvor gdje je ubrzo i umro. 

 I to je, nažalost, samo dio beščašća kojem smo svjedočili i svjedočimo – a jedan od posljednjih događaja bili su orkestrirani protesti (koji su dolazili iz istog miljea) zbog pomilovanja i puštanja na slobodu organizatora obrane Vukovara i heroja Domovinskog rata, Tomislava Merčepa koji je bio u tako teškom zdravstvenom stanju da je bilo sasvim očito kako neće dugo živjeti. Nisu mogli podnijeti čak ni to da ga se onako polumrtvog pusti kako bi mogao umrijeti u krugu obitelji.

 I tek kad sagledamo sve to – cjelokupni odnos ove političke, medijske i obavještajne podzemne klike prema osumnjičenicima koji su branili Hrvatsku svojim životima i na drugoj strani krvnicima koji su izazvali rat i počinili najgore zločine u novijoj povijesti Europe – tada možemo donekle dobiti uvid u ovo jadno, žalosno i sramotno stanje u kojem naša nacija živi danas.

 

Nema opravdanja za nekažnjavanje masakra u Voćinu i okolnim selima – to je sramota hrvatskog pravosuđa!

 U nizu bestijalnih zločina što ih je srpski agresor počinio u Hrvatskoj u jesen i zimu 1991. godine, jedan je od najbrutalnijih onaj koji se dogodio u malom istočnoslavonskom selu Voćin. U samo dva dana (13/14. prosinca 1991.) ubijeno je 47 hrvatskih civila i 3 pripadnika ZNG-a i MUP-a RH od kojih su neki pogubljeni na posebno surov, zvjerski način. Dio je žrtava zaklan i raskomadan, dio strijeljan, a neki su od leševa i spaljeni. Masakr su počinile srpske paravojne postrojbe u čijim redovima su bili pored domaćih zločinaca i pripadnici Šešeljevih “Belih orlova”.

 Prije nego je počinjen ovaj masovni zločin, domicilno hrvatsko stanovništvo na tom području je sustavno mučeno, terorizirano, izgladnjivano. Taj je dio istočne Slavonije kao i brojni drugi krajevi i cijela Baranja bio pretvoren u logor na otvorenom.

 Prema izvješću međunarodne organizacije Amnesty International iz ožujka 1992. godine, neposredno poslije masakra (i povlačenja agresorskih snaga s tog područja) utvrđeno je i dokumentirano (prema međunarodnim standardima) da su domaći četnici i njihova subraća iz Srbije ubili najmanje 42 Hrvata iz Voćina u Huma, te u noći 13/14. prosinca 1991. uništili veći broj kuća, razorili do temelja mjesnu katoličku crkvu (staru preko 500 godina – koja im je služila kao skladište oružja i streljiva) i potom ubili još 20-ak mještana u okolnim mjestima (Zvečevo, Krašković, Bokane, Miokovićevo).

 Budući da su poslije zločina četnici pobjegli pred hrvatskim postrojbama, inozemni forenzičari su se ubrzo pojavili i započeli svoj rad na mjestima gdje su izvršeni pokolji. Video zapisi koje su napravili pripadnici HV prigodom ulaska na to područje svjedoče o brutalnosti i okrutnosti zločinaca i oni su korišteni u kasnijim sudskim postupcima (koji nikad nisu okončani).

 Obdukcija tijela 43 žrtve obavljena je neposredno poslije masakra u Zagrebu od specijalista sudske medicine dr. Davora Strinovića i njegovo je stručno izvješće također korišteno na suđenju počiniteljima (u odsutnosti).

 Forenzički je nalaz (objavljen 19. prosinca 1991. u Zagrebu) potvrdio kako je pronađeno ukupno 43 leša i to 15 žena (u životnoj dobi od 57 do 76 godina) dok su ostalo bili muškarci (njih 11 u starosti između 60 i 84 godine), a najstarija žrtva imala je preko 90 godina. Većina je ubijena vatrenim oružjem dok je 11 tijela spaljeno. Jedna je žrtva imala ozljede koje su (vjerojatno) bile nanesene sjekirom. Ubili su i 77-godišnjeg Srbina (S. N.), koji je (prema riječima mjesnog svećenika) pokušao stati u zaštitu svojih susjeda – Hrvata.

 Zločini u Voćinu i okolnim selima samo su djelomično procesuirani kroz postupke koji su vođeni pred županijskim sudovima u Virovitici i Bjelovaru, nakon što je 1992. godine ŽDO u Osijeku podiglo optužnice u raspisalo tjeralice za osumnjičenima (njih ukupno 32).

 U srpnju 2004. godine izrečene su oslobađajuće presude za osumnjičene pred Županijskim sudom u Virovitici, a kasnije je spis prebačen u Zagreb, gdje je 2016. godine podignuta optužnica protiv Borivoja Radosavljevića (ratnog “komandanta štaba” tzv. TO Podravska Slatina) koji je bio nedostupan našim vlastima.

 Nešto je po tom pitanju (formalno) poduzimao i MKSJ u Den Haagu, ali činjenica je da su ti zločini do danas ostali nekažnjeni.

 

Tko su bili krvnici i kako pravdaju svoja zvjerstva

 Kako je već spomenuto, na čelnom mjestu “Štaba TO Podravska Slatina” bio je “komandant” Borivoj Radosavljević koji je svoj zločinački angažman u srpskoj paravojsci pred istražnim tijelima Republike Hrvatske pravdao “samoroganiziranjem srpskog naroda”, budući da je “došlo do zatvaranja tog područja i odvajanja od dijela kojeg je kontrolirala Hrvatska policija” uz tvrdnje kako je on bio “samo član ‘TO Podravska Slatina'”. Nadalje, optuženi je navodio sljedeće: “Organizirali smo se da obranimo živote i imovinu jer smo ostali u prvih 30-35 dana potpuno okruženi teritorijem što ga je kontrolirala Republika Hrvatska” – baš kao da su hrvatska vlast i policija bile okupacijska sila na vlastitom teritoriju!?

 Radosavljević je kao prvooptuženi tvrdio kako je za vojnu organizaciju bio zadužen Borivoj Lukić (zapovjednik tzv. Zvečevskog odreda) koji je ranije već bio optužen, ali je u međuvremenu umro. Naveo je da je “u prvo vrijeme” Veljko Vuković bio “nadležan za ‘Štab TO Zapadne Slavonije'” i ustvrdio da on osobno “nije znao za ubojstva u Voćinu jer je u to vrijeme bio u Srbiji”.

 Drugooptuženi, Rajko Bojčić, koji je prema tvrdnjama Tužiteljstva bio zapovjednik “vojnog Štaba” u Voćinu, potvrdio je kako je upravo Radosavljević obnašao dužnost zapovjednika “Štaba TO Podravska Slatina”, dok on (Bojčić) kao njegov “pomoćnik za operativno-nastavne poslove” nije imao nikakvih zapovjednih ovlasti. On je također negirao krivnju za počinjene zločine.

 Marinko Ergarac (prema optužnici zapovjednik “milicije” u mjestu Hum), tvrdio je da je bio “običan stražar koji je čuvao selo od ustaša”!?

 Okrivljeni su dali svoje iskaze u Beogradu jer nisu željeli doći u Zagreb na suđenje, a jedan od njih, Mile Crnobrnja, konstatirao je u svojoj izjavi kako je “život u zapadnoj Slavoniji bio normalan sve do dolaska na vlast HDZ-a”. U svojoj je izjavi rekao da je bio “običan vojnik u ‘Ćeralijskoj četi’ i jedno vrijeme na lageru Sekulinci, ali negira svoju odgovornost.

 Na popisu optuženih se našao i Ljubiško Novaković, u vrijeme tih događanja čelni čovjek “Mjesne zajednice” u Voćinu. On je u svojoj obrani iznio tvrdnju kako su “u selo došli dobrovoljci u bijelom” i pobili ljude. I on je odbio doći na suđenje u Zagreb.

 Jednom riječju: nitko nije kriv i nitko od njih “ne zna” tko i kako je pobio 70 ljudi u vrijeme dok su se nalazili na tom području.

 Ni danas, u trećem desetljeću od krvavog masakra, hrvatska javnost ne zna tko su optuženici (njih 27), kako teče postupak i što sve sadrže optužnice, jer vodeći hrvatski mediji o tomu šute. 

 Svako novo suđenje nova je viktimizacija naših stradalnika, pogotovu obitelji i rodbine žrtava koji nisu dočekali zadovoljštinu i tko zna hoće li je ikad dočekati.

 Na sramotu svih nas i naše “pravne države”. I posebno onih koji su za sve to odgovorni, a uporno nam cinično i bez srama govore o tomu kako su “ratovi gotovi” i pozivaju nas da se “okrenemo budućnosti”.

 Samo pravda i istina mogu biti temelj na kojem se gradi budućnost i međunacionalno povjerenje – a toga kod nas u Hrvatskoj nema.

 

VIDEO Masakr u Voćinu:

 

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo