Čović, Dodik, Izetbegović – nedodirljivi trojac

Tri najveće političke stranke u trima nacionalnim korpusima u BiH već godinama vode isti ljudi. Kult vođe i osobni interesi, ali i nedostatak demokracije, glavni su razlozi za njihovu vladavinu koja traje već četvrt vijeka – ističe 11. listopada u svom prikazu na portalu DW Dragan Maksimović.

Ono što je zajedničko trojici lidera najvećih političkih stranaka u BiH: Miloradu Dodiku (SNSD), Bakiru Izetbegoviću (SDA) i Draganu Čoviću (HDZ BiH), jest neupitna vladavina. Za neke od njih i četvrt vijeka. Iako su se nazivi stranaka mijenjali u posljednjih 25 godina, Milorad Dodik je u vlasti na entitetskoj ili na državnoj razini punih 20 godina, s manjim prekidima.

Na vlast je došao na poslijeratnom sazivu Narodne skupštine u Bijeljini godine 1998. uz potporu tadašnjeg SDP-a i Koalicije za BiH. Sjednici su kao potpora prisustvovali tadašnji visoki predstavnik u BiH Carlos Westendorp i američki veleposlanik Richard Kauzlarich, koji su zajedno sa svim drugim političkim predstavnicima u Federaciji BiH pozdravili dolazak Dodika na čelo tadašnje vlade umjesto SDS-a. Od g. 2002. na čelu je Saveza nezavisnih socijaldemokrata i do sedmog sabora stranke prošli tjedan nije imao protivnika.

Možda ipak

Oni s malo više staža u novinarstvu kažu da je Dodik, ali i Izetbegović i Čović, naučio omiljenu lekciju svakog „čestitog” autokrata koja kaže da „unutar političke stranke nema demokracije”.

„Milorad Dodik je neupitni lider SNSD-a, što je potvrđeno protekle subote na izbornom saboru u Doboju. Međutim, rezultati prošlogodišnjih izbora na kojima je lista SNSD-a za Parlament BiH u Laktašima i Mrkonjić-gradu kao bastionima te stranke imala više glasova od Dodika, a i činjenica da je Željka Cvijanović za razliku od njega pomela protukandidata, ne idu u prilog tvrdnji da će SNSD bez Dodika doživjeti krah i sudbinu, recimo, DS-a u Srbiji. Ipak, svi su izgledi da bi SNSD u budućnosti mogao onu poznatu misao o Titu parafrazirati u „i poslije Dodika Dodik” i spojiti s „na mlađima svijet ostaje”, kaže novinar iz Banje Luke Darko Momić.

Na zasjedanju Narodne skupštine RS-a tada u Bijeljini bio je i Sulejman Tihić, političar koji će od Alije Izetbegovića preuzeti Stranku demokratske akcije godine 2003. Potpredsjednik SDA i član Glavnog odbora stranke bio je Bakir Izetbegović, koji je nakon očeve smrti dva puta pokušao doći na čelo stranke. To mu je pošlo za rukom tek nakon Tihićeve smrti godine 2015.

„Izetbegović je bio najbliži tome da prekrši sveto autokratsko pravilo i da na izbornom kongresu SDA, koji će se održati za nekoliko dana, ima protukandidata. Ipak, u posljednji čas uspio je statutarnom akrobatikom onemogućiti kandidaturu Šemsudina Mehmedovića”, kaže Momić. I ističe upravo snagu stranke i njezina autokratskog lidera kroz primjer kadrova koji čine „duboku državu”.

Matrica za opstanak

„O tome najbolje svjedoči činjenica da poslije odlaska u opoziciju i na razini FBiH i na razini zajedničkih institucija i dalje dirigira dubinske političke procese, generira ozbiljnu međunacionalnu nesnošljivost i na sve moguće načine ’buši’ vlast Trojke očekujući potporu od partnera – SNSD-a i HDZ-a, čiji lideri na istoj matrici godinama animiraju svoje biračko tijelo i dobivaju izbore”, zaključuje Momić.

Iako nije neuobičajen i za stabilne demokracije, fenomen „srastanja” ljudskog tijela za lidersku poziciju u stranci ipak je izraženiji u nedovršenim demokracijama poput BiH. Izuzetak može biti samo na papiru, poput recimo Srbije, gdje pravi šef stranke nije na njezinu čelu, ali se na taj način stvara lažna percepcija da u neku ruku nije riječ o demokratskom sustavu. Analitičari smatraju da ostali članovi stranaka u tim slučajevima svjesno biraju potporu višegodišnjim liderima kako bi i stranka, ali i oni izvukli korist.

„Članovi stranaka radije će se odlučiti za reizbor lidera nego za ’nemirno more’ slijedom promjena, čime sebi osiguravaju poziciju bez pretjerane odgovornosti, osim prema vođi. Također su svjesni da bi pali u nemilost ako bi doveli u pitanje poziciju lidera”, smatra komunikolog Mladen Bubonjić. On razloge za formiranje „kulta vođe”, vidi i u transgeneracijskom naslijeđu i nedostatku demokratskih kapaciteta društva.

Personifikacija demagogije

„Prisutna je i nostalgija, koja uključuje i žal za čvrstom rukom koja osigurava stabilnost, naravno pod prisilom. Na kraju, demokracija podrazumijeva ne samo, prava nego i odgovornost i obveze, za što je, naravno, potrebna demokratska i politička zrelost, što još nije postignuto u dovoljnoj mjeri da bi se razvila svijest da je promjena na vrhu, ne samo stranke, nego i društva, korisna i potrebna za napredak društva”, zaključuje Bubonjić.

Na kraju, ali po svim mjerilima i definicijama gotovo perfektne vladavine u kojoj su politički eliminirani svi protivnici, nalazi se Dragan Čović, lider HDZ-a BiH. Na čelo Hrvatske demokratske zajednice BiH dolazi godine 2005., a nakon što ga je tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown smijenio s dužnosti člana Predsjedništva BiH zbog sudskog postupka koji se protiv njega vodio, Čović je i 2007. godine dobio potporu da vodi stranku. HDZ 1990, koji je nastao kao odgovor na sukob Čovića i tadašnjeg predsjednika hrvatske vlade Ive Sanadera (HDZ), nije bio dovoljan da razbije snagu Čovićeva HDZ-a BiH. Nakon sudskog postupka g. 2005., u kojem je oslobođen odgovornosti za zloupotrebu položaja, ali i kasnijih nekoliko optužnica koje su isto tako završile, Čović je samo zapečatio svoju političku snagu unutar hrvatskoga političkog korpusa.

„Koliko je nedodirljiv kao lider HDZ-a, pokazuje to što, za razliku od Dodika i Izetbegovića, Čović nema ozbiljnu opoziciju u hrvatskom nacionalnom korpusu, niti se ona nazire. Političari koji su posljednji put predstavljali Hrvate u vlasti, a da ne dolaze iz HDZ-a, ili su iza rešetaka poput Lijanovića, ili na političkom deponiju poput Živka Budimira i Zvonka Jurišića”, zaključuje Momić.

Povezano:

Šiljo: Hrvati u BiH još su manje jednakopravni nego što su bili dosad!

Šiljo: BiH i Hrvati u njoj – premise za razmišljanje

DW/Hrvatsko nebo