Prof. dr. sc. Sanja Nikčević najavljuje novu rubriku na Portalu HKV-a

Na dan zakonskoga utemeljenja HNK-a pokrećemo novu rubriku: Drame koje podižu, osnažuju i hrabre

Na Portalu HKV-a u rubrici HKVpedija, svojevrsnoj enciklopediji koja, među ostalim, govori i o vrijednim djelima iz raznih područja umjetnosti, otvaramo zasebnu (pod)rubriku Drama u kojoj ćemo objavljivati drame u izboru prof. dr. sc. Sanje Nikčević. Ta nova rubrika, drame koje će se objavljivati, kao i stanje u suvremenoj umjetnosti, povodi su ovomu razgovoru.

Poštovana dr. Nikčević, kako je i zašto došlo do Vašega prijedloga za rubriku Drama na Portalu HKV-a, koji su njezini ciljevi i svrha?

Jednostavno, zbog stanja u suvremenoj umjetnosti. Kazalište je danas u takvom stanju da je publika pobjegla. I ja sama, kao istinski zaljubljenik kazališta, imam sve manje predstava na koje želim otići. Suvremena umjetnost u svojoj je glavnoj struji (ona kazališta koja imaju sve medije, sav novac, međunarodni uspjeh) zapala u slijepu ulicu pa tako ono što se igra publiku ili vrijeđa ili sablažnjava ili je prazno, ali je u svakom slučaju mračno i destruktivno.

Kazalištem se bavim cijeloga života: kao profesorica, kritičarka, teatrologinja, urednica, izdavačica, autorica 11 knjiga i stotina članka… U početku sam se bavila suvremenom dramom i kazalištem i mnogo putovala po svijetu, a posljednjih sam 25 godina predavala i intenzivno proučavala povijesti kazališta. Nakon svega odgovorno tvrdim da postoje odlične drame koje smo izbacili, ne samo iz kazališta glavne struje nego i iz kanona kao „nekvalitetne“ i to isključivo zbog njihove poruke.

Kanon je, kako učimo u školi, popis najvrjednijih djela naše kulture koja smatramo uzorima pisanja i koja bi trebala biti uvrštena isključivo zbog kvalitete, ali da to nije tako detaljno sam dokazala u knjizi „Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti“, o kojoj se vrlo lijepo pisalo na Portalu HKV-a (v. OVDJE). Svjetonazor je nadosobna kategorija koja određuje naš odnos prema onomu iznad nas (Bogu i smislu svijeta), onomu oko nas (društvu) i nama samima (tko smo i komu pripadamo).

Nakon Drugoga svjetskoga rata u cijeloj je Europi zavladao sekularistički svjetonazor koji je kao kvalitetnu proglasio samo kritiku društva, ali onu koja je ateistička i koja zapravo ruši kršćansku hijerarhiju vrijednosti. Tako ekspresionizam ruši sliku milosrdnoga Boga, realizam ruši sliku pravednoga kralja, odnosno društva kao prostora pravednosti, a modernizam sliku dobroga oca i obitelji kao mjesta ljubavi i snage.

Glavna struja umjetnosti oduvijek u društvu slijedi vladajući svjetonazor pa je tako u kanon ušlo samo to rušenje, a sve što u tu usku cipelu ne paše, okrutno je izbačeno – i razdoblja (pa nam je srednji vijek mračno doba, barok razdoblje debelih žena i nerazumljive poezije, a za građansku dramu nemamo ni periodizacijski naziv), i djela, i autori, i teoretičari…

No zašli smo u slijepu ulicu jer ovo što je ušlo u kanon i smatra se kvalitetnim, što učimo u školi, što podupiru ministarstva i mediji… to samo – kritizira. Ako izbaciš Boga i dušu, dakle transcendentnu dimenziju i samo kritiziraš – nakon 75 godina svedeš se na krik i bijes – ili vrijeđaš ili sablažnjavaš. Ali više nisi umjetnost nego dvodimenzionalni plakat koji vrišti. Odatle i one silne namjerne provokacije, često vezane uz politiku ili vjeru, jer je to jedini način da se postigne makar neki odjek publike i dobije privid da je umjetnost i dalje „hrabra kritika društva“. Nažalost nije.

Većina se ljudi slaže sa mnom oko ocjene situacije u suvremenoj umjetnosti, ali ne mogu doći do tih dobrih drama jer ono što je izbačeno iz kanona kao da je u bunar bačeno, upravo zato da se ne može usporediti. I sama sam imala problema naći izbačeno iz pojedinih razdoblja, i to kako djela, tako i teoriju. Imam jednu sobu punu kanonskih knjiga koje sam skupljala cijeloga život i sad drugu punu ovih izbačenih iz kanona koju skupljam posljednjih desetak godina, pronalazim u knjižnicama nečijih djedova, po antikvarijatima, u arhivima, umnožavam iz knjižnica…

Upravo zato što je ono izbačeno iz kanona tako teško dostupno, radujem se pokretanju ove rubrike. Mene često ljudi pitaju da im preporučim dobre drame. Neko sam vrijeme dijelila drame sa svojega Google Drivea, ali sada će biti javno dostupne i onima koje osobno ne poznajem.

Unatoč dostupnosti, bojite li se teze da je drame teško čitati i da ih malotko čita?

To je pogrješna teza, ali u pravu ste, doista vlada, i zato sam zahvalna Portalu HKV-a što je unatoč toj vladajućoj tezi prihvatio projekt.

Smatra se da je roman lakše čitati jer je sve opisano, a dramu teško jer se mnogo toga mora zamisliti. Istina je da se prilikom čitanja drame mašta mora uključiti na malo jače nego kad se zavališ u fotelju i gledaš film. No i u drami je objašnjeno gdje se drama događa i tko su ti likovi – to je ono što piše u kurzivu i zove se didaskalija. Istina je da je forma pisanja drame malo neuobičajena i da jest manje opisivanja nego u romanu, ali problem nije u formi nego u sadržaju.

Sve ove drame koje igraju u glavnoj struji teško se čitaju jer su ili prazne ili nesuvisle ili mračne ili proste tako da nemaš volje ništa od toga zamišljati. Drame koje će se ovdje objaviti bit će kvalitetne, jasne, prepoznatljivih i živih likova, logične, zanimljive i napete radnje, govorit će o problemima i temama koje razumijemo i koje nas zanimaju. Zato odgovorno tvrdim da će ih vrlo lako čitati svi koje zanima umjetnost, književnost, kazalište.

Možete li nam predočiti kriterije za drame koje će biti objavljivane na Portalu HKV-a, kako ste zamislili nadopunjivati rubriku?

Bit će to različite drame. Prema formi i emocijama koje izazivaju bit će tu i komedije, i satire, i tragedije, i drame. Dakle, bit će i ozbiljnoga sadržaja, i teških problema koji izazivaju suzu, i duhovitih prikaza svijeta oko nas koji izazivaju smijeh. Prema sadržaju bit će i pučke (gdje su glavni likovi seljaci i/ili mjesto događanja selo) i građanske (gdje su glavni likovi osobe iz grada) i povijesne (gdje su likovi iz povijesti).

Osim što će se objaviti cjelovita drama bit će uvijek i kratka autorova biografija, moj kratki tekst o drami u kojem iznosim neke od razloga izbora, njegovoj temi i kvaliteti. Budući da nam je želja da se ti tekstovi ne samo čitaju nego i postave na scenu, za svaku će dramu biti objavljeni podatci za kontakt s autorom za žive pisce, s nasljednikom za one umrle, ili uz napomenu da više nema autorskih prava.

Ako su tako različite, povezuje li ih još što osim kvalitete i Vašega izbora?

Svjetonazor i poruka. Sve su te drame afirmativne prema kršćanskomu svjetonazoru i njegovim vrijednostima i nose kršćansku poruku koja ima četiri elementa: svijetom vlada milosrdni Bog (u antici su bogovi nemilosrdni, a u modernizmu Boga nema); postoji jasno dobro i zlo i svi znaju što je što (u modernizmu je samo zlo i nema dobra); junak ima slobodu izbora (u antici nema izbora zbog sudbine, a u modernizmu ga nema jer se nema što izabrati) te napokon – ako junak izabere pogrješno, postoji izlaz jer, ponavljamo, svijetom vlada milosrdni Bog.

Poruka je autorov izbor, to nije kvaliteta. Međutim, kako rekoh, u kanonu su samo drame koje ruše kršćanske vrijednosti, a ova poruka i svi njezini elementi izbačeni su kao „nekvalitetni“. Uz to se nametnula lažna teza da je „prava“ umjetnost iznad politike, da je svaka poruka „dociranje“ i da je umjetnost odgovorna samo samoj sebi. To nije istina jer svako djelo u sebi nosi svjetonazor, politiku, poetiku i poruke i ja to mogu dokazati od antike do danas. To je autorov izbor i vidi se u djelu, ali to nije i kvaliteta iako svjetonazor određuje koje poruke više voli. Zanimljivo da su u vrijeme građanske drame u 19. i početkom 20. st., dok je vladao kršćanski svjetonazor, igrane i predstave sekularističkih poruka (spomenuti ekspresionizam, modernizam i realizam) jer je kršćanski svjetonazor izrazito liberalan i u stanju je pokazati i one koji ne misle isto. I kritičari su vrlo jasno govorili i o poruci i o kvaliteti. Tako je Ljubomir Maraković rekao za Krležu i Kosora: „Oni su talentirani mladi autori, ali su nešto krivo shvatili. Ne može se pisati o svijetu bez Boga. To nije dobro ni za pisca ni za publiku. Ali mladi su oni, shvatit će.“ Ti „mladi“ bili su manjina manjine, ali je njihov svjetonazor pobijedio nakon Drugoga svjetskoga rata u cijeloj Europi, a Krleža kao predsjednik Suda časti DHK-a izbacio Marakovića, što je tada bila za život opasna situacija. Za Marakovića je to značilo tri godine zatvora bez ikakve krivice osim što je, kako je Krleža rekao, „stvarao pod nenarodnim režimom“.

Danas se djelo koje nosi bilo koji element kršćanske poruke smatra automatski nekvalitetnim jer je lijepo postalo kič, dobro licemjerje, sveto ne postoji, pa se ni sretan kraj ne dopušta u drami, a čak su nam i komedije sve više groteske s tragičnim krajem u kojem pobijedi neko zlo. Poruka sama po sebi nije kvaliteta i ja to želim dokazati tako ću iz drama koje nose tu poruku izabrati one za koje – nakon tisuća pročitanih drama i jedanaest napisanih autorskih knjiga o kazalištu – odgovorno tvrdim da su kvalitetne i koje mogu preporučiti za čitanje i igranje.

Postoji li već određeni zamišljeni redoslijed drama pripremljenih za objavljivanje?

Krenut ćemo sa suvremenim piscima. Drago mi je što rubriku otvaramo dramom kolumnista Portala HKV-a, književnika i odličnoga dramskoga pisca Hrvoja Hitreca. On je napisao duhovitu satiru „Body u Zagrebu“ o dolasku svjetski poznatoga redatelja u Zagreb gdje bi u nacionalnoj kući trebao režirati Šenoino „Zlatarovo zlato“. Njega, naravno, ne zanima ni Šenoa, ni dramski tekst, on je pobornik svega ovoga što se „nosi“ u glavnoj struji – od razaranja teksta do razaranja kršćanskih vrijednosti. Hitrec prikazuje svu ispraznost kazališta glavne struje i slijepe ulice u koju je zapalo, a kako kazalište poznaje iznutra, tako odlično opisuje unutarnje mehanizme njegova djelovanja, igara, nametanja, podmetanja… Hitrec to prikazuje tako duhovito da ćete se, čitajući, smijati naglas. Budući da Hitrec kazalište voli, unatoč oštroj satiri napisano je toplo i s ljubavlju prema kazalištu kao umjetnosti. Satira znači da su likovi koji se prikazuju i čije se mane razotkrivaju vrlo konkretni i mi iz kazališta sve ih prepoznajemo, ali je zanimljivo svima jer su ti likovi zapravo tipovi, a situacija koja se događa kod nas identična je u svim velikim kazalištima širom Europe. Zato mi se čini da je dobro krenuti u ovu rubriku u kojoj želim objavljivati drame izbačene iz kanona sa slikom koja vrlo točno, ali i vrlo satirično prikazuje suvremenu umjetnost glavne struje koja vlada ali ju nitko ne želi gledati. I zapravo ju nitko ne voli, samo poslušno slijedi.

Drama je napisana devedesetih, kad smo se svi ponadali da će se promijeniti svjetonazor i da ćemo se napokon riješiti predstava koje govore da svijet nema smisla i pri tome se ruše kršćanske vrijednosti. No to se nije dogodilo u cijeloj Europi pa ovo što Hitrec opisuje vlada na scenama i danas.

To je velika ansambl predstava koja bi bila izvrsna na daskama bilo kojega HNK-a u Hrvatskoj kada bi se imali snage pogledati u ogledalo, ali odlična bi bila i u „Komediji“ koja sad igra samo „na sigurno“, broadwayske uspješnice, a nekad je stvarala hrvatski mjuzikl, ili u „Histrionima“ koji sad uglavnom rade obrade, a ono što igraju kao satire zapravo je ispod njihove stare razine.

Slijedi sasvim drukčija drama „Vesela novost“ Stjepana Škvorca. To je komorna drama, ima samo pet likova i vrlo se lako čita, a mogla bi biti odlična predstava u manjim kazalištima. Stjepan Škvorc začetnik je pravoga dramskoga vala u Međimurju kada je u osamdesetima napisao svoju prvu dramu. Iako danas u Međimurju piše dvadesetak jako dobrih pisaca Škvorc je najplodniji, najizvođeniji i najnagrađivaniji autor. Odabrana drama, unatoč naslovu, nije komedija nego pučka drama jer se zbiva na selu, a govori o vrlo ozbiljnoj i aktualnoj temi koja se rijetko opisuje u kanonu. Riječ je o trudnoći starije žene i pritiscima na nju da pobaci. Iako je to tzv. afirmativna drama te se na kraju ipak sve sretno završi, na trenutke je doista potresna i vrlo hrabro govori ne samo o trudnoći starije žene iz jednoga drugoga kuta (o želji starije žene da rodi) nego i o seksualnosti starijih ljudi, a sve to na temelju istinite priče. Stjepan Škvorc piše drame na kajkavskom (međimurskom), ali dramu objavljujemo u štokavskoj preradbi radi lakšega razumijevanja.

Što je s dramama duhovne tematike kojima ste se intenzivno bavili? Objavili ste knjigu drama Rajmunda Kuparea „Prebivao je među nama“ i po njima vodili uspješne radionice koje ste nazvali iskustvom čitanja dramskoga teksta.

Te sam radionice napravila također u nastojanju da približim kvalitetne drame duhovne tematike široj publici jer se prikazanja smatraju crkvenom propagandom. Kupareo je napisao tri odlične drame o rođenju, muci i uskrsnuću Isusa Krista. Ove godine za vrijeme Pasionske baštine u punoj dvorani Matice hrvatske držala sam radionice na temu Kupareove „Muke“. Malo sam govorila o drami, ljudi su „na prvu“ čitali po ulogama, a Robert Kurbaša pročitao nam je posljednji dio. U trenutku kada Baraba, koji iz prikrajka prati Kristovu kalvariju ne razumijevajući zašto su pustili njega a razapinju pravednika, na kraju shvati i zavapi: „Sad znam zbog čega si razapet. Zbog mojih si grijeha razapet. Sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje“, svi smo zadrhtali. I svi smo, u toj podrumskoj prostoriji, samo čitajući dramu – doživjeli katarzu. Pročistili svoje emocije tuge, straha, sažaljenja… osnažili se i ohrabrili.

Katarza je u antici značila ritualno očišćenje emocija, prinošenje žrtve bogovima na žrtveniku zbog očišćenja od neke krivice, imala je funkciju sličnu kršćanskomu sakramentu ispovijedi. Aristotel ju je povezao s kazalištem tvrdeći da je upravo to svrha kazališta i da je upravo zbog nje kazalište tako važno. Katarza je ostala svrhom kazališta i za vrijeme vladavine kršćanskoga svjetonazora. Naime, da bi mogao pročistiti emocije koje ti izazove predstava, u svijetu u kojem živiš mora postojati treća dimenzija, mora postojati Bog, smisao svijeta i smisao postojanja. Zato je sekularistički svjetonazor katarzu izbacio – ili se rade hladne redateljske koncepcije ili se izazivaju negativne emocije koje ostaju u publici dugo nakon izlaska iz kazališta. Psiholozi i psihijatri mogu vrlo lako objasniti kako je to štetno za čovjekovu psihu pa nije čudno da je publika pobjegla.

Ove drame koje ću birati za objavu na Portalu HKV-a imat će katarzu pa se nadam da će se čitatelji uvjeriti da ju je moguće doživjeti i danas. Srećom, živi u nekim tekstovima na rubu ili ispod glavne struje jer se bit umjetnosti ne može uništiti.

Ima još jedan projekt gdje će se moći slušati drame duhovne tematike. Na Radiju Marija trebao bi ove godine krenuti ciklus radijskih drama koje će u početku biti monodrame nagrađene na natječaju „Stjepan Kranjčić“ koji u Križevcima godinama organizira Tanja Baran, a poslije se nadam da ćemo snimati i drame s više likova.

Zašto je nastao trend, koji razlažete u svojim knjigama, da na pozornicama, europskim i hrvatskim, prevladava destruktivizam nasuprot afirmativnosti, razaranje u ime napretka, progresivizam nasuprot tradicionalnim vrijednostima? I napose, zašto je umjetnost važna?

Umjetnost je mnogo važnija nego što to izgleda na prvi pogled. Od antike do danas svaka epoha imala je svoj kanon koji je smatrala vrijednim jer je svakomu društvu važno što se čita, gleda, sluša. Umjetnost ima svoju zabavljačku liniju (od pelivana po trgovima do stand up-komedije danas), ali umjetnost glavne struje krenula je iz svetoga – i proza, i glazba, i poezija, i kazalište – od epova i Biblije preko antičkih tragedija i srednjovjekovnih prikazanja. Tako je i u drugim kulturama: katahali u Indiji, kabuki u Kini, no u Japanu – to su nazivi za teatar koji govori o njihovim mitologijama, njihovoj vjeri. Umjetnost je od početka govorila o onom najvažnijem, slici svijeta i čovjekovu mjestu u njemu, poučavala je ljude kako živjeti (bila je didaktična), ali ih je i katarzom pročišćavala, uzdizala i osnaživala. No ta umjetnička slika svijeta nije samo odražavala svijet, ona ga je stvarala jer je mijenjala svijest ljudi. Zato se uvijek pazilo na to što se igra u glavnoj struji – postoji cenzura u mnogim razdobljima pa tako i u antici, u renesansi, u elizabetanskom dobu.

Upravo zbog tog utjecaja umjetnosti na našu svijest, sve promjene u europskoj kulturi idu kroz umjetnost. Moj najdraži primjer. Kad su ilirci odlučili da će štokavski biti jezična norma, krenuli su s novinama, gramatikama, ali i s umjetnošću. Slikale su se slike, pisala proza i poezija, ali su vrlo brzo rekli da „bez kazališta kao narodnog zavoda mi tu zadaću nećemo ostvariti“ i silno su se uprli osnovati hrvatsko kazalište. Kad su krenuli, u Zagrebu su obrazovani govorili latinski i njemački, nešto i mađarski, a kod kuće se govorilo kajkavski i na tim su jezicima igrane i predstave (uz opere na talijanskom). Dakle, Zagreb nije imao ni publiku koja govori štokavski, ni pisce, ni glumce, ni repertoar pa su im zato Novosađani igrali Kukuljevićeva „Jurana i Sofiju“, prvu hrvatsku predstavu na štokavskom. Za trideset godina (ponajviše zahvaljujući Josipu Freudenreichu i Dimitriji Demetru) imali su sve to na štokavskom. Iako su im glumci još dugo na probama govorili njemački, cilj je bio ostvaren. Dakle, trebalo je trideset godina da se promijeni svijest ljudi i uvede novi jezik.

To je snaga umjetnosti. Sve što vidimo utječe na nas, ali umjetnost, a posebice kazalište, koje dotiče sva osjetila, ima poseban utjecaj na nas. Europska kultura ima neke zajedničke nazivnike i to su svjetonazor o kojem sam govorila i njegova hijerarhija vrijednosti, znanja i ideje (npr. sve su europske zemlje imale ideju nacionalne države koju su provele u 18. i/ili 19. st.) i umjetnost (razdoblja i kanon). Različiti su nam politika, ekonomija i jezik. Vrlo je slično bilo i u antici. Dakle, umjetnost je toliko važna da je u temelju jedne kulture. Zato je važno što se igra i cijelo društvo gleda na to pa ne čudi da su sva europska velika kazališta osnivali sabori i ta razina državne vlasti. Tako je u i Hrvatskoj, upravo na današnji dan (24. kolovoza 1861.), Sabor Trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije donio poseban članak zakona (Članak LXXVII) o statusu Hrvatskoga narodnoga kazališta te ga „primio kano imovinu narodnu pod svoju zaštitu“ i, po uzoru na već osnovana slična kazališta (poput pariške Comédie-Française i bečkoga Burgtheatera), osigurao mu trajnu administrativnu i financijsku potporu. Cijeloj zemlji bilo je stalo da ima kazalište, ali i što se u njemu igra. Zato mi je drago da upravo na taj dan kada je HNK službeno utemeljen kao nacionalna ustanova pokrećemo ovu rubriku jer je kazalište osnovano s idejom da se na sceni igraju predstave koje su temelj jedne kulture, kršćanske, građanske. Ovo što igra danas, u našoj svijesti i dalje vrijedi kao temelj kulture, ali je jako daleko od toga.

Žalosti me jer znam da većina ljudi koja kanon ili glavnu struju podržava, financira, hvali, pa i stvara – zapravo to ne voli i osjeća da to nije dobro, ali nemaju snage oduprijeti se ili nemaju snage tražiti i boriti se za ovo izbačeno iz kanona. Istina, ako slijediš kanon, debelo si nagrađen; ako se usudiš pisati iz druge poruke ili svjetonazora ili zagovarati ono izbačeno, odmah si i sam izbačen i kažnjen. I sama sam nekad umorna kad vidim kako je taj kanon snažan i monolitan, ali onda shvatim da baš zato što je tako strog znači da je izbezumljen i da osjeća da je pri kraju. Da se sutra promijeni svjetonazor pa da opet zavlada kršćanski – tvrdim da bi HNK igrao Freudenreichove „Graničare“, Kupareovo „Porođenje“ za došašće, a „Dvije majke“ Henrija Estevea za korizmu i Uskrs. To bi bile uspješnice, a redovi za karte bili bi mnogo veći od ovih za „Orašara“, kojega ljudi idu gledati samo zato jer je jedino lijepo vezano uz Božić u ružnoći suvremenoga repertoara. Što je najbolje, „Orašar“ je bio neuspjeh jer je bio pomodarski, na prvu ruku i najmanje vezan uz Božić. No baš zato je poslije izvučen kao „božićna predstava“ dok su sve druge predstave doista vezane uz Božić izbačene.

Sve ovo što govorim, mogu dokazati, odnosno dokazala sam u tekstovima i knjigama koji su javno izgovoreni objavljivani u struci i nisu pobijeni. O kanonu i svjetonazoru posljednje sam pisala u spomenutoj knjizi „Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti“, o religioznoj drami u uvodu Kupareove knjige „Prebivao je među nama“ i tekstovima po zbornicima, a nadam se da ću i tu temu uskoro objaviti kao zasebnu knjigu.

Ne razumijem, i to me muči, kako je tako silna manjina mogla zavladati nakon Drugoga svjetskoga rata nad većinom jer je do kraja rata 99 posto ljudi bilo među katolicima odnosno kršćanima. I kako je moguće da to i dalje tako vlada? Dokaz da je svjetonazor jača kategorija od politike jest pad komunizma nakon kojega su sve zemlje istočne Europe očekivale povratak kršćanskoga svjetonazora, ali se to nije dogodilo jer, kako rekoh, politika nije najmanji zajednički mogući nazivnik jedne kulture.

Ne znam hoću li doživjeti promjenu svjetonazora, ali ja od svoga ne odustajem. Otišla sam iz institucije (osječke umjetničke akademije) u prijevremenu mirovinu zato da mogu govoriti i djelovati. Bez obzira na to koji svjetonazor službeno vlada, ja pripadam ovomu svjetonazoru koji kaže da svijet ima smisla jer ga je stvorio Bog, da postoji dobro i zlo, da postoji sloboda izbora i da ima izlaza iz pogrješnoga izbora. I to nije vrijedilo samo u neka davna vremena „kad je Krist hodao zemljom“ nego vrijedi i danas. Mene zanimaju drame koje govore o tome.

Razgovarao: Tomislav Šovagović

hkv.hr / Hrvatsko nebo