Nemir i krizno stanje unutar Crkve produbljuje krizu EU

Arhitekti Europe nakon Drugog svjetskog rata bili su uvjereni da jedinstvo Europe ne može uspjeti ako bude građeno samo na zajedničkom gospodarstvu. To nije dovoljan temelj za pokretanje političke volje za trajnim ujedinjenjem naroda Europe. Ujedinjenje je duhovna čežnja i ona može biti pokrenuta i održavana samo snagama istih duhovnih vrjednota iz istih izvora. Znademo da se ljudi pokreću idealima, vrjednotama, ciljevima u kojima vide svoje ljudsko dostojanstvo i od kojih očekuju ispunjenje svojih duhovno-duševnih težnji. Što je to zbog čega im se zajedništvo naroda Europe čini tako vrijedno da svi žele biti njegovi članovi? Kada se pojave nesuglasice između članica Europe, uvijek se naglašava da se vrjednote Europe moraju pod svaku cijenu poštivati i očuvati. Na koje vrjednote se tada misli? Jesu li to one vrijednosti na kojima je sagrađena EU? Jesu li to još one vrjednote koje su „elite“ nakon 1945. godine ponovno otkrile: dostojanstvo čovjeka, njegova sloboda i njegova prava, njegova odgovornost za bližnjega, za brak, za obitelj s djecom, za vlastiti narod, za sve koji spadaju k političkoj domovini (nacionalne manjine)? Posebno važno: Je li to svijest o Bogu i odgovornosti svakoga pred Bogom, osobito državnih čelnika i političara u čijim rukama se nalazi ostvarivanje općega dobra? U svojim Ustavima na prvoj stranici upisana je temeljna vrjednota: „odgovornost pred Bogom“ s uvjerenjem da je do neljudskog državnog sustava moglo doći samo u društvu bez Boga, samo u državi na čijem čelu su bili ljudi bez vjere u Boga Isusa Krista. Logični zaključak je zapravo glasio: izgradnja nove Europe mora biti utemeljena na korijenima kršćanske baštine u koje spada objavljena istina da je čovjek stvoren na sliku Boga. Ta slika čovjeka – ta istina o čovjeku – poslužila je kako prosvjetiteljstvu u Europi tako i u izgradnji pravne države i demokracije. UN odbacuje boljševičko-marksističko-komunističko shvaćanje o izvoru ljudskih prava kada niječe da je društvo izvor ljudskih prava prema marksističkoj teoriji klasnog prava. UN ne prihvaća ni shvaćanje ljudskih prava Francuske revolucije, da su ljudska prava rezultat napretka svijesti ostvarenog ljudskim djelovanjem. Zapravo se radi o tome podliježu li ljudska prava promjenama ili su ona „vječna“ i time obvezna u svako vrijeme i u svakoj prilici. Radi se o tome stvara li čovjek prava po volji i potrebi ili su prava postojeća u objektivnom ćudorednom redu koji čovjek treba poštivati jer ljudska prava spadaju u objektivni red naravnog zakona koji je iznad države. Stvarni razvoj povijesti pokazuje da svako sekularizirano i ateističko društvo ima problema s poštivanjem ljudskih prava.

U Europi se danas opet događa erozija shvaćanja ljudskih prava. Kulturna revolucija iz 1968. godine doživljava uskrsnuće usprkos „civilizaciji smrti“ koju je ta revolucija započela ostvarivati u Europi i svijetu. Zar je to volja europskih naroda? Zar stvarno takozvane liberalno-ljevičarske snage prezentiraju većinu europskog pučanstva, kršćane katolike Europe? Gdje su političari graditelji nove Europe na temeljima kršćanskih katoličkih korijena? Gdje je Katolička Crkva: univerzalna, svjetska, jedinstvena institucija kršćanske vjere, duhovno-kulturnog razvoja koja se ostvaruje u ulozi „majke i učiteljice“ unutar čovječanstva? Gdje su mnoge druge kršćanske zajednice, crkve sa svojim duhovnim poslanjem u vremenu ovoga svijeta? Duhovno-kulturalna kriza u kojoj se nalazi EU isto tako je duhovno-kulturna kriza Crkve i sveukupnog kršćanstva. Poziv svakog čovjeka, osobito intelektualca, jest da objasni sebi i drugima zašto su zločinački svjetonazori i sustavi: nacionalsocijalizam, komunizam, fašizam… oduševljavali milijune Europljana?

Duhovna kriza EU u obliku dekristijanizacije, ateizacije, destrukcije braka i obitelji, seksualizacije društva, rodne ideologije, legalizacije ubijanja nerođenoga čovjeka izrasla je na tlu materijalizma, marksizma, liberalizma, komunizma. Da se EU htjela iskreno osloboditi komunizma i materijalizma, trebala je započeti obnovu EU podržavanjem kršćanske katoličke re-evangelizacije Europe koju je imao u planu II. vatikanski sabor. Te volje nije bilo. Naprotiv: „Mi imamo za cilj naše politike: izbrisati iz svijesti naših građana kršćansku svijest i vjeru, kršćanski moral i shvaćanje braka i obitelji“. To su riječi španjolskog socijalista nakon što je postao predsjednik vlade. Slično se čuje iz Francuske i drugih država gdje vladaju lijeve snage. Slično se čuje i u Hrvatskoj kod pojedinih grupacija. Tragika ovog razvoja Europe dolazi osobito do izražaja u riječima pape svetog Ivana Pavla II. koje su danas aktualnije nego ikada. U pismu povodom 1200. jubileja krunjenja cara Karla Velikoga papa piše: „Odbijanje Boga i njegovih zapovijedi u prošlom stoljeću (20. st.) vodilo je k tiraniji idola: Jedna rasa, jedna klasa, država-bog, nacija, partija. Svi ovi bili su čašćeni i postavljeni na mjesto istinitoga i živoga Boga. Iz nesretnih događanja koja su nasrnula na 20. stoljeće, možemo zaključiti: Prava Boga i čovjeka stoje zajedno ili padaju zajedno“. (L’osservatore Romano, 22. 12. 2000.).

Današnja EU i današnji svijet potvrđuju papinu tvrdnju. EU se nalazi u dubokoj egzistencijalnoj krizi filozofske misli i duhovno-moralne svijesti o temeljnim vrijednostima za zajednički život u miru, u pravednosti, u pravoj slobodi. Po općenitom uvjerenju ovdje se radi o onim vrjednotama za čije ostvarenje država i prirodno društvo nemaju snage iz same sebe nego treba pomoć duhovno-moralnog izvora božanskog podrijetla. To je povijesno gledajući Bog objave kako se prikazuje u kršćanskoj tradiciji oblikovanoj i čuvanoj u Katoličkoj Crkvi. Ozbiljni mislioci današnjeg vremena različitog usmjerenja priznaju tu činjenicu i spremni su prihvatiti, uz neke primjedbe, programsku rečenicu: EU se vraća svojim kršćanskim korijenima ili je ne će biti. Je li EU već danas spremna na taj zaokret? Ima nekih znakova koji opravdaju tako misliti. Je li Katolička Crkva u takvom stanju da može pomoći obnovi EU? Je li Katolička Crkva spremna prihvatiti i ispuniti očekivanja ovoga povijesnog časa?

Nismo li primorani pogledati u stvarno stanje Katoličke Crkve danas i uz osjećaj žalosti izreći tvrdnju: kriza Europe produbljena je zbog toga što Crkva u bitnim pitanjima misli isto što misli i EU? Ako je to istina, onda se nalazimo u situaciji kada slijepac traži pomoć kod slijepca u želji za novim usmjerenjem idejno-kulturalnog razvoja. Danas u samoj Crkvi vladaju velike trzavice između onih koji su voljni surađivati sa svijetom pod svaku cijenu i onih koji to ne žele činiti. Vodile su se žestoke debate o tome što je „duh koncila“, kakvo lice treba Crkva dobiti… Jednom riječju: kretanje unutar Crkve nošeno je priznanjem: Crkva je očekivala snagom promjena „proljeće“ za život Crkve, a umjesto toga je stigla „jesen s mrazom“. Nastala je pat-situacija između snaga reformi i snaga očuvanja. Danas zbog projekta „sinodalnog puta“ situacija u Crkvi postaje još kompliciranija. Prakticiranje sinoda daje naslutiti da je Crkva uvijek u traženju novih duhovnih darova snagom sakramentalne naravi umjesto da se marljivo bavi dijeljenjem već postojećih duhovnih darova i milosti ljudima i društvu što je narav i poslanje Crkve. Na sinodama se govori o „stvaranju nove Crkve“, novih struktura, novih „sakramenata“…. Upravo heretičan govor. Isto tako se naviješta novi moral i strukture u Crkvi. To je heretičan govor i nijekanje katekizma Crkve.

Jedno spontano pitanje: zašto je propaganda anti-kršćanskih vrijednosti i istina bila tako uspješna nudeći nešto najstrašnije čovjeku razuma i savjesti, čovjeku vjere i blizine Božje, čovjeku posvećenom jedino Bogu: nudeći mu „smrt“ kao sredstvo oslobođenja i sreće? Odakle to sigurno uvjerenje financijera da će njihovi „produkti“ biti sigurno prihvaćeni od velikog broja stanovnika na svijetu i da će se njihove financije po ekonomskim zakonima udvostručiti zbog sve većeg broja potrošača anti-životnih ponuda? Postavljati ova pitanja u određenom znanju o stvarnosti i u određenim teološko-filozofskim spoznajama mučno je i uznemirujuće. Unatoč tomu, ona se moraju postaviti da bismo mogli izići iz ovog postojećeg logora tmine, smrti i grijeha. Općeniti odgovor glasi: prihvaćanje kulture smrti od velikog – od većine? – broja kršćanskih katoličkih stanovnika ovoga svijeta zajedno s njihovim pastirima, zajedno s nasljednicima dvanaest apostola i čuvarima misli na tisuće crkvenih otaca, i čuvarima Božje riječi u Svetim pismima, ne može se protumačiti posljedicom neumorne agresivnosti i bezgranične mase financija neprijatelja Boga i Crkve. Velika odgovornost leži na neupućenosti, na nepoznavanju kršćanske katoličke vjere među redovima vjernika. Odgovornost za to stanje snose također u velikoj mjeri službeni navjestitelji Evanđelja: biskupi, svećenici, teolozi kao ljudi znanosti. Ovo nije optužnica. Ovo je pokušaj pokretanja promišljanja logike zaista neshvatljivih događanja u najnovijoj povijesti Crkve i čovječanstva. Da se vjernici i da se kler, teolozi i crkveno učiteljstvo slobodno otvaraju pitanjima tuđim nauku vjere, katekizmu, kao što su upotreba sredstava za sprečavanje začeća, pobačaj, eutanazija, homoseksualnost, istospolni brakovi, razrješivost braka, ukidanje celibata, svećenstvo žene, nepostojanje objektivnog grijeha…. jest namjerni zaborav ili izdaja katoličkog katekizma. U duhu pitanja kako je to moguće glasi odgovor: sve je započelo pobunom biskupa Njemačke i drugih europskih država protiv enciklike Humanae vitae (1968.) pape Pavla VI. Tu je pobunu podržavao velik broj profesora teologije na katoličkim sveučilištima. Ona predstavlja danas za sve progresivne katolike i biskupe pravi izazov te ima već plan da se i nauk te enciklike „skrije“ ili ukine, iako se nauk enciklike pokazao istinski proročkim. Spomenuti biskupi nisu do sada tražili oproštenje zbog te pobune, zbog teškog grijeha neposlušnosti legalnom crkvenom učiteljstvu. Papa Pavao VI. bio je toliko uznemiren da je „prijetio“ nauku enciklike stvoriti narav dogme. Biskupi su na to reagirali šutnjom. Svoje stajalište nisu povukli nadajući se možda boljim vremenima za oživljavanje njihova nauka, protiv pape. Mnogi osjećaju da je današnje vrijeme pogodno za taj potez pa traže povlačenje enciklike u arhive Vatikana. To samo potvrđuje stanje duboke krize u životu Katoličke Crkve. Taj će se slučaj vjerojatno riješiti po normi za „sinodalni put“ koji glasi: tako dugo diskutirati dok se ne stvori većina za željeni rezultat. To se već prakticira u nekim važnim pitanjima poput onih o rastavljenim bračnim partnerima, o pitanju braka za istospolne partnere, o pitanju života od početka začeća, o ukidanju celibata, o ređenju žena, o priznanju religijama da su put k spasenju po volji Božjoj… Kod svega kao da vrijedi logo ponašanja: diskutirati, argumentirati, tražiti većinu. Katolička tradicija poznaje i prakticira drugi logo u takvim situacijama: prekini diskutiranje – povuci se u stanje molitve, meditacije, posta i pokore. Za uzor: najveći umovi duha i inspiracije traže samoću, tišinu, mistični susret s Bogom da ih Bog Duh Sveti prosvijetli i nadari novim spoznajama.

„Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će ‘otajstvo bezakonja’ pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine….“ (Katekizam KC, 695).

dr. Josip Sabol,HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

POVEZANO

Zdravko Gavran: Francuska i Njemačka kao motori Europe, SAD, mračna slutnja budućnosti i veliki papa sv. Ivan Pavao II.