Zdravko Gavran: Francuska i Njemačka kao motori Europe, SAD, mračna slutnja budućnosti i veliki papa sv. Ivan Pavao II.

U takvoj situaciji spoznaje neuspjeha i nemoći EU-a „u svijetu u kojem se blokovi rekonstruiraju“, ozbiljan čovjek kao što je bivši francuski diplomat i degolist Martin jedva da ima ikoga drugog za kime bi iz novije povijesti zažalio osim za Ivanom Pavlom Drugim. Za tim suvremenim – ne političarem ili političkim teoretičarem, nego od arogantne bezbožne Europe i njezinih superstruktura odbačenim katoličkim svetcem i vizionarom. Koji je skupa s kardinalom Ratzingerom, suradnikom i nasljednikom, nastojao da se očuva kršćanski identitet i samosvijest Europe. Da se jazovi premošćuju. A ne da se opet stvaraju blokovi za vojno-političke i druge opake i opasne obračune. Niti da se Zapad i globalni svijet duhovno i moralno razaraju iznutra.

Francuski kršćansko-konzervativni dnevnik „Le Figaro“ objavio je 23. ožujka jezgrovit intervju s bivšim francuskim diplomatom, veleposlanikom Claudeom Martinom, pod naslovom “Europska je solidarnost iluzorna”, u kojem je pitanja postavljala Marie-Laetitia Bonavita. Iz tog intervjua ključne poruke zaslužuju poseban osvrt i nukaju nas na ozbiljno razmišljanje.

Kada su u Europi „stvari krenule po zlu“?

Riječ je o čovjeku koji je, uz ostalo, bio veleposlanik i u Kini (1990.-1993.) i u Njemačkoj (1999.-2007.), i koji je vjerovao u ideju integriranja Europe. Koji s nostalgijom gleda na poratno pomirenje Francuske s Njemačkom, koje su g. 1963. – petnaest godina nakon završetka nacističke okupacije Francuske i krvavog unutareuropskog rata – zapečatila dva velikana i čestita katolika: predsjednik de Gaulle i kancelar Adenauer. Martin je pak za svoju knjigu veleposlaničkih zapamćenja i razmišljanja, objavljenu g. 2018., dobio četiri književne nagrade. Nedavno je pak objavio i knjigu „Kad o Njemačkoj razmišljam noću“.

Iskusan i pronicljiv francuski diplomat vidio je i vidi danas kao glavni motor europskog integriranja svoju Francusku i rivalsko-partnersku Njemačku. Po njegovu mišljenju, Europska je zajednica uspješno rasla 30 godina i uspostavljala je zajedničke politike. No on primjećuje i to da su pad Berlinskog zida (1989.), raspad sovjetskog carstva (1991.), „izbijanje rata u Jugoslaviji“ (1991.) suočili europske zajedničare „s novim izazovima“. Oni su na te izazove, kaže on kao svjedok i važan sudionik tadašnjih događaja i nastojanja, odgovorile Ugovorom iz Maastrichta (1992.). „I tu su stvari krenule po zlu.“

Moramo podsjetiti čitatelje na ono što se tim ugovorom promijenilo. Europska ekonomska zajednica pretvorila se u Europsku zajednicu kojoj su dodana još dva važna stupa odnosno područja čvršće suradnje i povezivanja: zajednička vanjska i sigurnosna politika te pravosuđe i unutarnji poslovi. Osim toga, ojačane su ovlasti „Europskog parlamenta“. Dotad su naime „parlamente“ imale samo suverene države.

EZ je dakle još u Maastrichtu zaplovio prema budućem EU-u kao svojevrsnoj ’naddržavnoj državi’. Iz djelomične i poglavito ekonomske, naravno: i mirotvorne, povezanosti dotadašnjih 12 država članica u smislu zajedničkog tržišta, zajedničkih politika za ugljen i čelik te za atomsku energiju, krenulo se prema postupnom stvaranju političke zajednice odnosno nečega poput europske (kon)federacije, po nekim zamislima kao „Sjedinjenih Europskih Država“ po uzoru na prekoatlantske „Sjedinjene Američke Države“. I otvorena su vrata primanju novih država u članstvo. Pa su tako g. 1995. primljene još tri (Austrija, Švedska i Finska), g. 2004. njih još deset (Slovenija, Češka, Poljska, Litva, Latvija, Estonija, Slovačka, Mađarska, Cipar i Malta), g. 2007. još dvije (Rumunjska i Bugarska), dok je Hrvatska imala zaslugom raznih tu „čast“ doživjeti g. 2013., dakle prije deset godina.

Degolizam, Chirac, Schröder… i integriranje Europe

To što je francuski diplomat izjavio moglo bi se razumjeti i ovako: Odluka da se Europsku zajednicu iz skupine zemalja koje surađuju u gospodarstvu, trgovini i znanosti pretvori u mnogo širu političku zajednicu te da se tu zajednicu kao takvu proširuje i da se tako stvori neko novo europsko „carstvo“ (njemački: Reich [Rajh], francuski i engleski: Empire, tj. Imperij) bila je dalekosežna i bila je dalekosežno loša odluka. Zašto? Zacijelo, po njemu, ne zato što je u sebi nužno loša, nego zato što nije dokraja ostvariva, a što donosi sve teže rješive ili nerješive probleme.

Francuski diplomat, koji danas otvoreno govori o tadašnjim zbivanjima iza kulisa, tvrdi da ugovor iz Maastrichta jest bio plod francusko-njemačkih konzultacija, ali se i žali da je tada Njemačka, „čija je težina porasla ujedinjenjem, uvelike nametala svoje stavove. Diktirala nam je svoje uvjete monetarne unije, usklađivanje naše vanjske politike, uvjete proširenja na zemlje istočne Europe. Odlučila bi, a mi smo ju slijedili.“

I punih 50 godina nakon spomenutoga grandioznog francusko-njemačkog pomirenja, u pamćenju i svijesti francuskog diplomata, i ne samo njega, ostao je gorak okus da je gospodarski moćna Njemačka diktirala drugima kako će se postavljati i određivala smjer ne samo sebi, nego i velikoj Francuskoj. A sko je mogla diktirati politički smjer toj jakoj državi, kako ne bi mogla to još svoju volju nametati i svima ostalima, manjima i slabijima? Unatoč tomu, francuski predsjednik Chirac, desničar, i njemački kancelar Schröder, ljevičar, uspjeli su ostvarivati dobru suradnju, u korist obiju svojih velikih i moćnih zemalja, dodaje on.

Chirac je bio neodegolistički europejac – što znači nacionalno suverenistički orijentirani Europejac, u čijoj je koncepciji i Rusija imala svoje mjesto u integriranoj Europi nacionalnih država, „od Atlantika do Urala“, kako ju je zamišljao samosvojni de Gaulle, a u čemu mu se, poslije, pokazao vrlo bliskim i veliki katolički papa, sveti Ivan Pavao II. Chirac je  za kormilom Francuske naslijedio socijalističkog masona Mitterranda. Schröder pak bio je njemački socijalist (’socijaldemokrat’), koji je porazio dotad desetljećima vladajuće demokršćane, koji se poslije otkrio i kao izrazito proruski. A i njegova ’demokršćanska’ nasljednica na kancelarskom mjestu Angela Merkel imala je za strateški cilj jačati Njemačku u čvrstom bilateralnom (spram drugima: sebičnom, nerijetko i bez-obzirnom) savezništvu s Ruskom Federacijom. Zato da se za njemački gospodarski sustav i svjetski moćan industrijski ’stroj’ izvuče maksimalna korist iz dostupnosti ruskih jeftinih fosilnih goriva i drugih sirovina, a i od nezanemarivoga ruskog tržišta kao izvoznog i investicijskog područja.

Te su dvije zemlje, Njemačka i Francuska, „zajedno Europi davale vlastiti glas“, dakle valjda i europski „identitet“, kaže danas otvoreno Martin, a što „većina Europljana, poredanih iza Sjedinjenih Država“, nije po Martinovu mišljenju „bila u stanju činiti“. Ta bi ocjena zasluživala dodatno osvjetljenje, no time bi se otvorila druga tema, pa ju je bolje za sada ’preskočiti’.

Samo Francuska i Njemačke mogle bi dati EU-u „zajedničku vanjsku politiku“

Kakav iz tih i svih ostalih iskustava zaključak izvlači bivši francuski veleposlanik u Berlinu? Ma ne, ne izvlači on nikakav zaključak o potrebi ravnopravnosti i kolegijalnosti ni o jednakom dostojanstvu i pravima i pameti i snazi svih država članica! Naprotiv, i on se zapravo vraća na postavku da francusko-njemački tandem odnosno motor treba pokretati vozilo zvano EU i određivati mu brzinu i smjer kretanja. Sjedne je strane to i razumljivo, no s druge strane nije mnogima prihvatljivo. On doslovce kaže ovo: „Budućnost francusko-njemačkog tandema, ako ga bude, nedvojbeno je u oporavku ovog [Chirac-Schröderova] modela. Nitko ne može ni zamisliti da bi Unija od 27 država jednog dana mogla imati, osim zvučnih izjava kojima se razmeće, stvarnu zajedničku vanjsku politiku. Ona će nastati samo iz odlučne volje Francuske i Njemačke, koje imaju alata da bi ju definirale i vodile, s onima koji bi im se željeli pridružiti.“

Ključna je riječ u njegovu odgovoru glagol „pridružiti“. Drugih 25 članica EU-a jesu se „pridružile“ EU-u (većinom i eurozoni i schengenskom području, bankovnoj uniji itd.), ali od njih se i danas očekuje ne da „tepu svoje“, nego da se „pridruže“ dvjema vodećim silama, Njemačkoj i Francuskoj, te da slijede politike koje njih dvije usuglase. Ako ih njih dvije uopće uspiju usuglasiti.

Francuz upravo s time ima problem. Možda bi tko pomislio da on vidi problem u otporima drugih ili u narušavanju načela ravnopravnosti, konsenzualnosti, partnerstva, solidarnosti, subsidijarnosti i ostaloga. Ma ne! Problem je što takvo stanje ima za „preduvjet“ to da čelnici dviju najjačih zemalja prije svega i prije svih „uspostave odnos povjerenja“. On pak s gorčinom uviđa da „nema gotovo nikakvih naznaka“ kako bi takvo što bilo u odnosima između Pariza i Berlina na vidiku ili da bi uopće bilo ostvarivo.

Europska unija kao otmjeno „pokrivalo“ za ono što hoće Francuska i Njemačka, a bez SAD-a i NATO-a ionako nema europske sigurnosti?

Drugim riječima, čitava ta vizija „ujedinjene Europe“ samo je otmjeno „pokrivalo“ za ono što je u „srži stvari“ (Graham Greene), a za što mnogi odavno znaju: da ozbiljni i odgovorni „Europljani“ iz Francuske i Njemačke razumiju „Europu“ u bitnomu kao proširenu zonu svoga primata odnosno svoga vrhovništva, po uvjetom da se te dvije države usuglase. Bez toga usuglašenja čitav „europski projekat“, vozačkim žargonom rečeno, „bremza“, „šteka“ ili skreće u grabu.

Ipak, i Martin  je svjestan da su i Pariz i Berlin zagrizli s europskim integracijama realno prevelik zalogaj. Svjestan je toga da recimo u odnosu prema zbivanjima u Ukrajini Europska unija „može davati deklaracije, multiplicirati sankcije“, ali da ne raspolaže instrumentima koji bi joj omogućili djelovanje. I da bi, naravno, u slučaju oružanog sukoba, NATO vodio igru – inače bi Europska unija loše prošla. Nizanje posjeta europskih čelnika Kijevu čini mu se više kao odraz grozničavosti u međusobnom nadmetanju negoli kao iskazivanje stvarne odlučnosti i privrženosti jednih drugima. „Europska je solidarnost iluzorna“, dodaje on, zacijelo na zgražanje onih koji Europljane uporno uvjeravaju u nešto sasvim suprotno.

Drugim riječima, bez SAD-a sva bi solidarnost EU-a i europskih država s Ukrajinom bila odnosno jest i sada „iluzorna“. – Koliko samo nemoćne gorčine i razočaranja ima u toj spoznaji o dometima proklamirane i žuđene „zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU-a“ i o stvarnoj političko-vojnoj moći i odlučnosti EU-a kada ne bi bilo SAD-a i NATO-a kao jamaca europske sigurnosti!

„U diplomaciju sam ušao iz uvjerenosti da je general de Gaulle bio u pravu“; „ne očekujem ništa dobro“

Budući da je naš svijet globaliziran i stoga stabilno-nestabilno ovisan o globalnoj geopolitici, u razgovoru o europskim temama ne može se više ignorirati ni daleku Kinu. Za koju Martin misli da ne će i ne može biti (objektivan, neutralan) „arbitar“ u rusko-ukrajinskom ratu za teritorij. Zašto što je „zaručena za Moskvu. I tako će i ostati.“

Nakon takve ocjene novinarka je zapitala: „Kako, kao diplomat, vidite današnji svijet?“. Na što čujemo odgovor u kojem je sažeto čitavo iskustvo i degolizma i europejstva i pravog multilateralizma i spoznaja o temeljnom neuspjehu ili o nedovoljnom uspjehu svih tih i takvih nastojanja. Njegov odgovor glasi: „Mračan pogled. U diplomaciju sam ušao iz uvjerenosti da je general de Gaulle bio u pravu. Pod njegovim vodstvom Francuska je pozivala na raspad blokova, detant, razumijevanje i suradnju među državama kojima upravljaju različite ideologije i sustavi. Navedena vizija donijela je mir. Nalazimo se u svijetu u kojem se blokovi rekonstruiraju. Iza legitimne privrženosti našim vrijednostima razvija se duh križarskog rata. Ne očekujem ništa dobro.“

U malo jednostavnih riječi taj je Francuz i negdašnji politički idealist izrekao duboke spoznaje o Europi i svijetu u kojem smo se upravo našli, kakav se nakon tolikih nastojanja u višedesetljetnom razdoblju poslije II. svjetskog rata oblikuje ili raspada pred našim očima.

Francuski katolički duh i primitivizirana svijest velike većine zapadnih „intelektualaca“

Razgovor nije na tomu stao. Francuski katolički duh nešto je što je duhu i uglavnom primitivno niskoj, politološki i duhovno i time spoznajno primitiviziranoj svijesti velike većine zapadnih „intelektualaca“, tj. politologa, pravnika, ekonomista, vojnih eksperata, analitičara, teoretičara i stratega nedokučivo. Pa je tako na završno pitanje „Od brojnih susreta, koji su Vas najviše obilježili?“ francuski diplomat i (izvorno) degolist odgovorio ovo. „U posebnom sjećanju ostao mi je papa Ivan Pavao II., s kojim sam se susreo četiri puta. Čovjek koji je svojim snažnim riječima srušio sve ove zidove koje mi danas neumorno obnavljamo.“

Iz tog odgovora vidi se ono što marksistički, socijalistički, masonski, liberalistički, tehnokratski, birokratski, interesni i ostali vodeći ljudi i strukture današnjeg Zapada ne mogu ni spoznati ni dosegnuti. Bar ne još. Vidi se to da je glavno i gotovo jedino sidro za koje se taj iskusan francuski diplomat i mislilac, suočen cijeli život s međunarodnih i unutarnjim realnostima, mogao uhvatiti bio i ostao jedan rimski papa. Veliki papa. Papa kojemu je i sama Europska zajednica odnosno Europska zajednica/unija bezobzirce okrenula leđa izbacujući Boga i kršćansku baštinu te kršćanski svjetonazor, načela i sustav  morala kao temeljne podloge vlastite civilizacije i iz svoga ustava i još više iz svoje prakse tijekom posljednjih triju desetljeća.

(U prvom razdoblju tako krupnih promjena mi Hrvati bili smo zaokupljeni prječim brigama, potrebama i pravima, za koje mnogi u toj Europi nisu imali pravodobna razumijevanja, a nije malo onih kojih razumijevanja i prihvaćanja toga do čega je nama kao većini naroda stalo nemaju ni danas.)

Kršćanski identitet i samosvijest Europe odbačeni, blokovi za nove obračune stvaraju se

U svojoj agnostičko-ateističkoj, liberalističkoj, socijalističkoj, materijalističkoj i svjetonazorski anarhističkoj umišljenosti, „Europa“ se – s ponekom iznimkom kao što je Poljska braće Kaczinsky (jedan je već davno poginuo pri nerasvijetljenom padu poljskog zrakoplova u Rusiji) – pouzdala u sebe i u svoje snage. U čisto ljudske, profane i antikršćanske snage. Koje se sada pokazuju kao nedostatne i preslabe za ostvarenje i vlastita jedinstva i onoga što su same proklamirale ili nastojale zaokružiti. Istodobno se otvorila dubinskom rastakanju svoje duhovne i životvorne jezgre, slijedeći određene vjetrove koji pušu s protuljudsko-protubožanskog, ali dominantnog krila američke odnosno globalne „duboke države“. Odnosno slijedeći koncepcije i učenja koja na njezinu tlu kao ’samonikla’ već odavno izrastaju.

U takvoj situaciji spoznaje neuspjeha i nemoći EU-a „u svijetu u kojem se blokovi rekonstruiraju“, ozbiljan čovjek kao što je bivši francuski diplomat i degolist Martin jedva da ima ikoga drugog za kime bi iz novije povijesti zažalio osim za Ivanom Pavlom Drugim. Za tim suvremenim – ne političarem ili političkim teoretičarem, nego od arogantne bezbožne Europe i njezinih superstruktura odbačenim katoličkim svetcem i vizionarom. Koji je skupa s kardinalom Ratzingerom, suradnikom i nasljednikom, nastojao da se očuva kršćanski identitet i samosvijest Europe. Da se jazovi premošćuju. A ne da se opet stvaraju blokovi za vojno-političke i druge opake i opasne obračune. Niti da se Zapad i globalni svijet duhovno i moralno razaraju iznutra.

Povezano:

Propovijed pape sv. Ivana Pavla II. pri proglašenju blaženim kardinala Alojzija Stepinca

Nenad Piskač: Shizofrene politike europskih ateista

Zdravko Gavran: „Kraj svijeta kakav poznajemo“?!

Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo