Hrvatski branitelji u žrvnju

Hrvatski branitelji u žrvnju

 

Nedavno je ministar branitelja Tomo Medved (ne onaj koji je s puškom u ruci branio Hrvatsku, nego ovaj koji kao civil sudjeluje u srpsko-hrvatskoj vladajućoj koaliciji) najavio još jednu promjenu Zakona o braniteljima. Tim povodom umjesto sadašnjeg komentara objavljujemo osobno pismo koje je piscu ovih redaka napisao i poslao jedan čestiti hrvatski branitelj i dragovoljac Domovinskog rata iz Karlovca 26. veljače 2009., dakle prije gotovo 12 godina. Zaključke prepuštamo čitateljima i (osobito) braniteljima. 

 

Kad postavljamo pitanje hrvatskih branitelja, postavljamo pitanje «Tko su hrvatski branitelji?».

Dakle, kada odgovorimo na to pitanje, onda znademo da su hrvatski branitelji svi oni hrvatski građani koji su na bilo koji način, neposredno, pružali otpor, odnosno stavili se u službu demokratski izabrane hrvatske vlasti, s ciljem obrane, a poslije i oslobođenja Hrvatske od okupacije paravojnih, terorističkih srpskih jedinica ( odreda tzv. «VRSK», dobrovoljačkih odreda četnika iz Srbije, i tzv. «JNA».). Ovdje moram naglasiti da su svi dosadašnji zakoni o pravima branitelja mijenjani, poradi političkih-taktičkih interesa hrvatskih vlasti sve od 1991. do danas, da bi se konačno člankom 2., stavak 1. «Zakona o pravima Hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (»N/N Broj: 01-081-04-3703/2 donesenog na sjednici 30. studenoga 2004. godine od Hrvatskog državnog sabora) definiralo tko ima status hrvatskog branitelja, a koji kaže: «Hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je kao dragovoljac i pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (ZNG, Hrvatske vojske, Ministarstva obrane, Policije, Ministarstva unutarnjih poslova, Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a) te pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je u njima proveo najmanje 5 mjeseci do 24. prosinca 1991. godine), organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, odnosno suvereniteta Republike Hrvatske u bilo kojem razdoblju Domovinskog rata (u daljnjem tekstu: hrvatski branitelj iz Domovinskog rata)». 

Iako je Zakonom doslovce navedeno koje se osobe smatra hrvatskim braniteljima, možda ovom članku nedostaje to da su branitelji sve gore navedene osobe koje su uz organizirano i «samoorganizirano» (jer su poradi razbijanja obrane na okupiranom području neko vrijeme nastavili pružati otpor) sudjelovale u obrani Hrvatske. Međutim nije glavni problem ni «Zakon o pravima hrvatskih branitelja», jer on u istu skupinu svrstava različite kategorije branitelja, pa tako ne spominje da su istinski branitelji samo one osobe koje su sudjelovale u obrani Hrvatske u neposrednom borbenom dodiru, nego su to «osobe koje su u navedenim postrojbama provele najmanje 5. mjeseci do 24.12.1991.godine». Na taj način Zakon izjednačuje branitelje prvog borbenog postroja (« prvu crtu bojišnice»), svih gore navedenih kategorija, s onim braniteljima koji su vršili neku čuvarsku ili drugu službu u dubini teritorija. Nije isto, na primjer, biti djelatni ili pričuvni redarstvenik, ZNG, pripadnik Narodne zaštite 1991. u Vukovaru, Osijeku, Gospiću, Sisku, Karlovcu … ili redarstvenik izvan borbenog dodira (Zagreb, Krapina, Rijeka, Pula i sl.). To znači da bi se navedena prava priznala onim redarstvenicima izvan borbenog dodira, koji su određeno vrijeme proveli u obrani na prvoj crti bojišnice. Ovo je moguće utvrditi pomoću ratnih dnevnika ili drugih dokumenata arhiva zapovjedništava postrojbi.

Konačno sada kada je ovaj najnoviji Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz godine 2004. objedinio sve skupine branitelja, postavlja se pitanje zašto se branitelji na taj način ne mogu objediniti i organizirali, kao jedna jedinstvena udruga. Odgovor na ovo pitanje daje mr. Stanislav Šota, povjerenik za pastoral branitelja u đakovačkoj biskupiji u svom intervjuu objavljenom u «Glasu Koncila» broj 5 (1702), 4. 2. 2007. pod naslovom «Zašto hrvatskim vlastima smetaju branitelji?». U samom uvodu novinar Tomislav Vuković zamjećuje: «Novija je hrvatska povijest neodvojiva i nepojmljiva bez hrvatskih branitelja. Oni su je stvarali, ugradili su sebe i svoje živote u nju i bez njih bi ona bila potpuno drukčija. Zato je tema o hrvatskim braniteljima uvijek aktualna, a njihovi se problemi nikada ne bi smjeli staviti na stranu poradi ’važnijih’. Odgovor na pitanje zašto nema ujedinjenja svih kategorija hrvatskih branitelja, i zašto nisu organizirani dao je mr. Šota: ’Slobodan sam izjaviti kako razmišljam i držim da su i u razjedinjenosti naših branitelja imali veliku ulogu »gospodari kaosa izvana i u nas’ kako bi mogli stvoriti još veći kaos te relativizirati najsjajnije trenutke povijesti u Hrvata.»

U daljnjem tekstu mr. Šota objašnjava probleme koji najviše muče hrvatske branitelje i kako se s njima radi na otklanjanju tih problema (psihološki), kao odgovor na pitanje novinara: «Jedno ’političko’ pitanje: Slažete li se s ocjenom ili dojmom da su hrvatski branitelji stalno ’na tapeti’ skoro svim hrvatskim vladama, tu mislim podjednako i na sadašnju i prošlu? Naime, čini se – usprkos svim deklarativnim istupima pojedinih ministara i političara, njihovim protokolarnim gestama, pa, potrebno je istaknuti, i stvarnoj skrbi u njihovu zbrinjavanju i njihovih obitelji – kao da postoji stalna napetost na relaciji branitelji-hrvatska vlast?» Na što je mr. Šota o ovome pitanju izrekao svoj vlastiti sud, odnosno vlastito mišljenje: «Ako je u nas politika interes (a jest!), bilo na međunarodnoj ili domaćoj razini, onda po naravi stvari branitelji i stradalnici – koji danas nemaju što dati nego od kojih se može samo uzeti – samo smetaju državnoj vlasti bilo koje provenijencije.«

«Opterećena je duša naših domoljuba, naših junaka, naših hrabrih sinova koji su preko noći postali ratnici i koji su zahvaljujući vjeri u Boga i ljubavi prema domovini Hrvatskoj, vlastitom domu i obitelji bili spremni dati i svoj život. Opterećena im je duša različitim manipulacijama, a posebno lažima pojedinih institucija. Naime, očito nekim silama u Hrvatskoj i svijetu smeta to što se Hrvatska obranila i što nije poražena. Čini se da su branitelji i braniteljska populacija strankama i pojedincima poželjni u većini slučajeva samo u predizbornim kampanjama. Ponekad čovjek uistinu ima osjećaj da su u pravu oni branitelji koji zbog cjelokupne situacije oko njih znaju reći: »Pa bolje da sam i ja otišao za vrijeme rata u Njemačku, Austriju ili Mađarsku. Danas ne bih imao nikakvih problema.«

Kao nadopunu ovog pitanja «Zašto je opterećena duša naših domoljuba – hrvatskih branitelja?», možemo ustvrditi da nisu ispunjena braniteljska očekivanja, iako su žrtvovali ono najvrjednije za slobodnu i stvaranje Hrvatske, svoj život, nisu očekivali mnogo toga: nisu očekivali, prije svega od svoje, hrvatske vlasti da njihove ratne vođe hrvatske generale izručuje Haškom političkom sudu, a time i svim hrvatskim braniteljima indirektno nametne krivnju, jer su i oni bili pod vodstvom tih generala; nisu očekivali katastrofalnu pretvorbu dok su oni još branili domovinu, „razbojnički kapitalizam“ koji će uništiti njihova radna mjesta i egzistenciju nakon povrataka s ratišta; nisu očekivali da će ih novopečeni tajkuni, oni koji nisu ništa dali za obranu domovine, izrabljivati, ucjenjivati, marginalizirati njihov doprinos i učiniti ih „smetnjom“; nisu očekivali da će političke stranke, čiji su članovi bili i pojedini hrvatski branitelji, manipulirati njima prilikom izbornih kampanja (dodajući lili oduzimajući „privilegije“, osuđivati ih ili oslobađati od „zločina“ i sl.); nisu očekivali da ih nitko ne će uputiti na njihova prava (na jednom mjestu), da im ne će objasniti što su to dionice, braniteljski fond i sl., i da će manipulirati vrijednostima njihove muke („mrvica koje im bacaju sa stola“); nisu očekivali da će poradi toliko učinjene im nepravde velik dio njih počiniti suicid (jer je to jedino još dostojanstveno što osjećaju), razboljeti se od PTSP-a do drugih malignih bolesti, i da će sami snositi troškove liječenja. 

Dalo bi se navesti još desetke različitih primjera što branitelji nisu očekivali jer su vjerovali u svoju hrvatsku vlast, i vlastitu državu Hrvatsku, zato su razočarani, u sve one hrvatske vlasti koje su tu napaćenu Hrvatsku vodile, i vode je u potpuno krivom smjeru od njihovog očekivanja. U borbi za Hrvatsku državu, hrvatski branitelji nesebično su se izlagali životnoj opasnosti, žrtvovali ono što je uvijek najvrjednije, ne zato da bi Hrvatsku obranili i oslobodili kao teritorij, već da bi u toj «njihovoj» državi vladala sloboda, pravednost i sreća. Sloboda u kojoj će svatko od njih u toj državi naći odgovarajuće mjesto, dostojanstven, materijalno omogućen odgovoran život, slobodu kulturnog usavršavanja, vlastiti odgoj i njihovih potomaka u duhu vjere i morala.

Hrvatski branitelji nisu skupina koja je politički razvijena i čije se političko mišljenje ne može čuti u medijima, ili drugdje, zato jer im nitko nije rekao da sloboda ne dolazi sama po sebi, da se i za nju mora boriti, zato su manipulirani i varani, zato im svaka vlast nadopunjuje djelić prava, koristeći ih kao «izbornu mašineriju», a najodgovorniji za te propuste su predsjednici braniteljskih udruga, gdje je kod nekih braniteljska čast upitna, samim time, jer su putem tih udruga postali lobisti političkih stranaka.

Istinska potreba je da danas svi hrvatski branitelji kojima je domoljublje bila i ostala jedina vodilja u obrani Hrvatske, nađu način da sudjeluju i u oblikovanju države kojoj su izborili, po svemu sudeći, tek «okvir». Kako je to moguće? Stvaranjem jedne zajedničke udruge koja bi bila potpuno neovisna ili autonomna i predstavljala važan čimbenik kada se u hrvatskom Saboru donose odluke o važnim braniteljskim pitanjima i bila simbol zaštite hrvatskih nacionalnih interesa. Ta nova braniteljska Udruga trebala bi imati svoj „Informacijski centar za branitelje“ isključivo radi pružanja pravne podrške i zaštite, Zakonom određenih prava Hrvatskih branitelja, kako bi branitelji na jednom mjestu došli do svih informacija, koji bi bio «servis» davanja uputa braniteljima, te im se osiguralo potpunu, besplatnu, zaštitu njihovih prava (mirovinskog prava, prava zdravstvene zaštite, prava na rad invalidima s ograničenjem), odnosno sve pravne, praktične upute, gdje?, kada?, i kako?, branitelji mogu ostvariti određene «povlastice» za obavljanje bilo kakve djelatnosti, kako oni ne bi postali teret državi, jer oni su to najmanje priželjkivali i očekivali. Dok bi roditeljima, supružnicima i djeci poginulih branitelja trebalo omogućiti uz sva dosadašnja prava (koja im međunarodna zajednica oduzima) povratak dostojanstva i vjere u funkcioniranje pravne države.

 

MO/Hrvatsko nebo

Facebook Comments