Vapaji pokojnog don Ante Bakovića

Vrijeme:4 min, 34 sec

 

O sedmoj obljetnici smrti svećenika Bakovića

Prije sedam godina, 26. siječnja 2017., u vječnost je zakoračio don Anto Baković, prorok usamljenik poticaja na demografsku obnovu hrvatskog naroda

O vrhbosanskom svećeniku Anti Bakoviću moglo bi se nadugo i naširoko pisati i još uvijek malo toga kazati. Čovjek je to koji na svojevrstan način odražava usud cijeloga hrvatskog naroda i stoji kao njegova nutarnja vezivna nit. Od rodnoga Goražda gdje je u obitelji Stojana i Jelke rođ. Marković, kao sedmo dijete, na svijet došao 1931. i 1941. svjedočio mučeništvu s. Jule Ivanišević i njezinih susestara (Drinskih mučenica); preko Sarajeva, Đakova i Ljubljane gdje je stjecao znanje i 1959. zaređen za svećenika; službovanja u Kaknju, Korićanima (na Vlašiću), Janjevu (na Kosovu) i „Leopoldovu“ Maglaju; pa do Zagreba i hrvatskih bojišnica 1990-ih te na kraju Mirogoja gdje uskrsnuće od mrtvih čekaju njegovi zemni ostatci. Riječ je o čovjeku kojega je na osobit način proganjao i zatvarao komunistički režim; koji se borio za istinu i pravdu, koji je od zaborava otrgnuo 663 hrvatska mučenika/ice u svome životnom djelu Hrvatski martirologij XX. stoljeća (2007.). I da je samo to uradio bilo bi i više nego dovoljno da uđe u popis hrvatskih velikana. No, posebnu, proročku dimenziju njegovu životu daje istinska borba „za dijete više“, za demografsku obnovu hrvatskoga naroda.

Kako spasiti Hrvate?

Na različite se načine don Anto borio na ovom polju. Valja spomenuti Hrvatski populacijski pokret i njegov mjesečnik Narod. Međutim, ponajviše individualno. Jednostavno, bio je simbol upozoravanja na bijelu kugu izumiranja te zdušnoga angažmana protiv toga, ostajući prečesto glas vapijućega u pustinji kojega su ismijavali čak i oni među „njegovima“.

Baković je glasom očajnika nastojao pokazati svu pogubnost depopulacije koja je zadesila Hrvate – s obje strane granice. O tom zorno svjedoči njegova misao napisana u, sada ugašenom, glasilu demografskoga preporoda Narod. Tu vlč. Anto kaže: „Pala mi je na pamet ideja kako spasiti Hrvate od izumiranja. Da, ja imam rješenje, samo je tužno i heretično. Hrvati bi trebali promijeniti vjeru i kolektivno prijeći na islam. Eto, kad bi Hrvati kolektivno prešli na islam, izgubili bi pravu vjeru to je točno, ali bi kao narod doživjeli demografski preporod jer ne bi rađali jedno ili dvoje djece, nego odmah sedmero ili osmero… Oprosti mi, Gospodine, što ovo napisah. Kajem se! Od teške muke i nevolje ovo napisah!“ (rujan 2002.). No, Bakovića je malo tko uzimao za ozbiljno…

Hrvatska „četiri S“

A on je kristalno jasno vidio kako su ideali na kojima su Hrvati rođeni kao narod, počeli bivati sustavno rušeni s dolaskom komunista na vlast 1945. te nastavljeni bivati rastakani u doba liberalističke diktature relativizma. Izumiranje zbog nerađanja, tj. negativni prirodni prirast te masovna odseljavanja, samo su posljedica porušene ljestvice vrjednota. Anto je to detektirao na sebi svojstven način: „Toliko je stanje teško da se može usporediti s ona četiri S. To nisu ona srpska četiri S, nego četiri hrvatska S koja se odnose na duhovnu obnovu Hrvatske: svađa, sebičnost, sumnja i srdžba. Tko će danas Hrvate odgajati u odnosu na ova četiri S?“, pisao je Anto za njegov Narod u rujnu 1999. I koliko je do kraja bio predan svome obnoviteljskom poslu svjedoči i banalna činjenica da je kada su ga, pomalo zlobno, pitali o Viagri odgovorio: „Ne znam ti ja, sine, što je to, ali ako je za više djece, onda je dobro!“

Što je temelj opstanka?

Ipak, sada tu Bakovićevu „tešku muku i nevolju“ koja je zadesila Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu shvaćaju mnogi, ali se rješenja za nju tek mikroskopski naziru. (Brojeve, statistike i projekcije namjerno ćemo izostaviti.) Osim bijele kuge, razvidno je kako emigracija proizvodi da Hrvati „krvare“ te im prijeti realna opasnost izumiranja. Nije tajna kako je došlo vrijeme uvoza radne snage i kako svojedobno reče jedan poduzetnik: „Hrvatsku neće graditi Hrvati – oni su u Njemačkoj, s kvotama za uvoz iz regije smo zakasnili, pa smo sad u potrazi za radnicima u Rumunjskoj, Makedoniji, čak i Africi.“ I dalje, mogli bismo dodati.

Pogledavši u povijest može se vidjeti kako su ljudi uvijek tragali za boljim uvjetima života, selili se s jednog kraja na drugi, živjeli u blagostanju ili izumirali. Ove procese neminovno su, u načelu, pratili sukobi većih ili manjih razmjera. Preživljavali su oni koji su bili snažniji i poglavito sposobniji adekvatno odgovoriti novonastalim okolnostima. U svemu tomu, fizička snaga samo je kratkoročno igrala bitnu ulogu. Ono najvažnije i dugoročno gledano presudno, odvijalo se na duhovnoj razini. Sposobnost organiziranja društva, nutarnja izgradnja zajednice i moralno zdravlje pojedinca utemeljeno na uzvišenim idealima/idejama, predstavljali su recept za kontinuitet održavanja na životu. Tu treba tražiti razloge zašto su s lica zemlje nestali mnogi narodi, poput Huna koji su imali, možda, i najveću ulogu u Velikoj seobi naroda u IV. i V. stoljeću. Hrvati su, premda ne toliko važni na povijesnoj karti svijeta, ipak uspjeli, došavši na širi prostor obala Jadranskoga mora, preživjeti sve epohalne izazove te, zakoračivši u treće tisućljeće, s ponosom reći kako su tu „od stoljeća sedmog“. Stoga si danas moraju posvješćivati što je u temelju njihova opstanka. Nedvojbeno je to zdravo domoljublje i čvrsta vjera u Boga. Don Anto Baković je neumorno radio, molio, upozoravao i poticao kako to valja pretočiti u nacionalnu strategiju. Njegovi proročki glasovi i danas odzvanjaju hrvatskim prostorom, samo je pitanje ima li ušiju koji će ih čuti – i djelovati.

Zato, neka ti je, Anto, laka hrvatska zemlja koju si toliko volio, sa željom da ju i u budućnosti Hrvati nastanjuju.

Tekst izvorno objavljen: 26. siječnja 2023.

PIŠE: Josip Vajdner, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo