Jozo Pavković: Tek će ulaskom u NATO država koja je stalno u ratovima (BiH) reći “zbogom, oružje”

Vrijeme:3 min, 5 sec

BiH, koja nije u NATO-u, ulaže najmanje u naoružavanje vojske, samo 15 milijuna dolara. Čak i Kosovo, koje je trn u oku vlastima u Beogradu. Vijest da je Srbija od 2014. do 2023. za nabavu naoružanja i vojne opreme potrošila 2,87 milijardi dolara odjeknula je susjedstvom i natjerala mnoge da se zamisle nad tom informacijom.

Nova militarizacija Srbije, uz najavljeni povratak obveznog vojnog roka, uznemirila je susjede jer, posljednji put kad je Srbija bila naoružana do zuba, gorio je Balkan. Dakako, situacija je danas znatno drukčija. Pod NATO-ov kišobran došla je većina zemalja u okružju, geostrateški odnosi promijenjeni su i teško je zamisliti da bi se danas bilo tko, pa i Srbija, usudio potpaliti novu vatru. Koliko god Srbija nabavljala oružja, u usporedbi s NATO-om to je nedostižno. Tim prije što i članice ovog saveza iz srbijanskog susjedstva ne sjede prekriženih ruku.

Najviše naoružanja u širem okružju kupuju Rumunjska i Mađarska, koje su i najviše povećale vojne proračune. Slijede Bugarska, Hrvatska, Albanija, S. Makedonija te Crna Gora. BiH, koja nije u NATO-u, ulaže najmanje u naoružavanje vojske, samo 15 milijuna dolara. Čak i Kosovo, koje je trn u oku vlastima u Beogradu, oprema svoje postrojbe, pa su se ovih dana pohvalili kako su osigurali oružje dugih cijevi za sve policijsko-vojne snage. Na tomu su posebno zahvalili Hrvatskoj.

No, ulaganje u vojsku posljednjih godina nije karakteristično samo za ovaj prostor. Nakon ruske agresije na Ukrajinu i drugih globalnih izazova, vojne proračune povećavaju gotovo sve europske zemlje. BiH je u posebnoj situaciji, Oružane snage vrlo su skromno opremljene, i to uglavnom od donacija. Ima i onih u BiH koji bi pokušali ući u regionalnu utrku u naoružavanju sa susjedima kroz nova proračunska ulaganja, ali oko toga, kao i većine stvari, nema unutarnjeg konsenzusa. Dapače, Srbi otvoreno predlažu potpuno ukidanje Oružanih snaga BiH i demilitarizaciju zemlje.

Pa što je onda rješenje za BiH u situaciji kada se svi u bližem i daljem okružju naoružavaju? Više je mogućih opcija, ali gotovo svaku od njih sprečava jedan problem – nepovjerenje među narodima. OS BiH, uz pomoć NATO-a, jest profesionaliziran i dobro obavlja zadaće, ali ne treba zaboraviti da je on ipak spoj triju nacionalnih vojska koje su prije tri desetljeća međusobno ratovale. Iluzorno je očekivati da bi se sadašnje proklamirano jedinstvo OS BiH u slučaju kakva sukoba očuvalo. U tom smislu gomilanje naoružanja pod okriljem OS BiH moglo bi biti samo problem. Zato politički dužnosnici u oba bh. entiteta dodatno opremaju “svoje” policijske snage. Nabavljaju oklopna vozila, novo pješačko naoružanje… Za nadati je se da ih planiraju koristiti u borbi protiv kriminala, a ne u neke druge svrhe.

Stoga je možda i dobro da, dok druge zemlje gomilaju oružje, BiH povećava broj pripadnika EUFOR-a, kojih je sada oko 1100. Znatno više nego prije. Dugoročno, ipak, jedino i realno rješenje je ulazak BiH u NATO. Tada bi se čak moglo udovoljiti i srpskom zahtjevu da se ukinu Oružane snage BiH jer ima primjera zemalja unutar NATO-a koje nemaju nacionalnu vojsku, ali im NATO jamči sigurnost. Trenutačna prepreka ostvarenju ove ideje otvoreno je protivljenje srpske strane u BiH. No, stavovi se mijenjaju pa ni ovo srpsko “ne” ne treba uzimati zdravo za gotovo. Jer, za državu koja je stalno u ratovima (BiH) samo članstvo u NATO-u znači definitivno “zbogom, oružje”.

 

vecernji.ba/Hrvatsko nebo