Što danas kažu četvorica još živih sudionika davne tribine o potrebi utemeljenja HDZ-a

U organizaciji Društva hrvatskih književnika održana je 28. veljače ove godine tribina u spomen na isti nadnevak godine 1989. Tada je na tribini toga društva u istim tim njegovim prostorijama održana tribina koja se smatra početkom inicijative za osnivanje Hrvatske demokratske zajednice /tada još: zbora/. „Hrvatsko nebo“ zaprimilo je 13. ožujka za objavu autorizirane tekstove prigodnih govora četvorice živih, od ukupno deset njih koliko ih je nastupilo prije 34 godine, sa zamolbom da ih objavi. Donosimo govore četvorice živih između deset onih koji su tada održali govore o potrebi utemeljenja HDZ-a, trojice književnika: Hrvoja Hitreca, Nevena Jurice i Stjepana Šešelja, te Vladimira Šeksa, jedinoga od njih i tada i sve do danas političara.

Na tribini godine 1989. s kojom je pokrenuta matična struja novije hrvatske političke povijesti, u prepunim prostorijama, hodnicima i po stubištu te u euforičnoj atmosferi – naelektriziranoj hrvatskim domoljubljem, slobodarskim duhom i državotvornim nabojem – govorila su desetorica: dr. Franjo Tuđman, Dubravko Horvatić, Neven Jurica, Drago Stipac, Vladimir Šeks, akademik Dalibor Brozović, Stjepan Šešelj, Ivan Gabelica i Hrvoje Hitrec.

Ovogodišnja tribina održana je u spomen na taj nezaboravni „izlazak iz hrvatske šutnje“ (Hrvoje Hitrec). Uvodni pozdrav izrekao je sadašnji predsjednik DHK Zlatko Krilić. Ove godine nije bio nazočan službeno nitko u ime današnjeg HDZ-a. Medijski je taj događaj bio slabo ili gotovo nikako popraćen, a i okupila se malobrojna publika.

Hrvoje Hitrec:

Gospođe i gospodo,

Stari zavjet otvara se Knjigom postanka. Novija, samosvjesna hrvatska politička povijest otvorena je sada već ponešto zaboravljenom tribinom u Društvu hrvatskih književnika. Ta je tribina naša Knjiga postanka, prvo javno i najavljeno okupljanje ljudi koji su osjetili da je u pitanju opstanak hrvatskoga naroda i zadnji je čas za prekid strašne i teške hrvatske šutnje. Berlinski zid još nije bio pao, jugoslavenski se represivni komunizam još držao, premda načet, iz Srbije su prijetili ukidanjem unutarnjih granica, a u svojem su ataru već poništavali autonomije. Ili, kako je na tribini  slikovito rečeno, u Jugoslaviji su se u tom trenutku već bili dogodili Sudeti, dogodili se Anschluss i Češki protektorat, dogodio se naravno i Führer, scenarij dakle poznat, kao i sljedeći potezi.

Nego, kao što svaki otac ima oca, prolog našoj tribini zadnjega dana veljače 1989. zbio se u siječnju te godine, na izvanrednom plenumu Društva književnika Hrvatske. Povod je bio pokušaj unitarističke klateži da se iz tadanjega Ustava SRH izbaci hrvatski književni jezik. Bila je to agresija prije agresije, oružane, i njoj smo se uspjeli oprijeti kao i poslije oružanoj. Velik trenutak Društva književnika u Teatru ITD, jednodušnost koja je zapanjila komunističke birokrate i tadanjega sekretara za kulturu i prosvjetu, potpuno izgubljenog. Govorili su tada, ne samo o jeziku, mnogi od nas, među njima i Franjo Tuđman, član Društva. Vehementno je reagirao na sekretarove riječi da mi Srbima moramo popustiti jer imamo hipoteku. Kakvu hipoteku, vikao je Tuđman, toliko se uzbudio da je u jednom trenutku umjesto hipoteka rekao apoteka. A u svojoj političkoj i povijesnoj apoteci imao je već spreman lijek.

Prisjećam se toga plenuma koji je bio finale atmosfere u Društvu književnika, ozračja koje je stvorila jedina predsjednica Društva u njegovoj povijesti, Marija Peakić. Treba reći, i ponoviti, prije stvaranja političkih stranaka, u drugoj polovici osamdesetih jedina se, premda i neformalna demokratska stranka zvala Društvo književnika. Tu su se bistrile ideje, pisale izjave i peticije, pružao otpor. Odgovor je to na pitanje zašto se Tuđman odlučio izložiti nacrt svoga programa baš u Društvu književnika, ne samo kao revanš na srbijansko književno društvo koje je predstavljalo jedan od stožera velikosrpskoga divljaštva, nego i zato što je upravo na rečenom plenumu osjetio svu tu energiju i volju, nacionalni naboj i odvažnost, hrvatski duh i neslomljivost hrvatskoga književnika, hrvatskoga intelektualca. Pa onda nije ni čudo što su na tribini koju danas obilježavamo, govornici bili u najvećem broju književnici, mnogi od njih doživjeli ovacije publike koja je bila stisnuta na premalom prostoru za takav događaj, pa su ljudi stajali i na stubištu, premda je bilo glasina, i to provjerenih, da će nas sve pohapsiti, skupa s publikom. I one za šankom. Ja sam se malo uplašio jedino kada je govorio Šeks u takvom revolucionarnom zanosu za koji se dobivalo pet godina robije,  najmanje. Ni ostali nisu govorili ispod tri godine, antologijski pjesnik Dubravko Horvatić, jezikoslovac i tada Tuđmanova desna ruka Dalibor Brozović, pisac Stjepan Šešelj koji je načeo krucijalnu temu o jedinstvu domovinskih i iseljenih Hrvata, i ostali govornici poput mene koji sam nerazborito nastojao na hrvatskom suverenitetu.

Treba reći da su ondje bili i mnogi književnici poput Šegedina, svi smo mi odgovorni, ali nisu govorili, no bili su u inicijativnom krugu pokreta i zato im vječna slava. Uhićenja, kaže , nije bilo, no medijske su reakcije odisale upravo staljinističkim duhom, dakle bio je to za njih nacionalistički skup, neprihvatljiv i opasan jer je umjesto demokratizacije društva zahtijevao demokraciju, umjesto jedne partije višestranačje, umjesto beogradske hegemonije poštivanje hrvatskoga suvereniteta, umjesto jugoslavenskog integralizma hrvatsku samosvojnost, program temeljen na, kako reče Tuđman, pozitivnim sastavnicama hrvatske političke povijesti, u što je uključivao i ljevicu, što mi se nije svidjelo, ali neka, takva su bila vremena i trebalo je sve uključiti da ne odu u šumu, više govoriti o konfederaciji nego o samostalnoj hrvatskoj državi. Bilo je i disonantnih tonova, bojazni od višestranačja, no radilo se o nevažnim incidentima. Pa i iluzija da se tadanji Socijalistički savez pretvori u demokratski, pučki forum.

Iz današnje perspektive, nakon svega što smo doživjeli i preživjeli treba naglasiti neke točke tada zamišljene, ali koje su s vremenom krenule u krivom smjeru. Recimo, u programu pokreta bio je ulazak Hrvatske u tadanju Europsku zajednicu, sada Uniju, ali samo ako se taj organizam ne izgrađuje kao sveeuropska nacija, znači zajednica u kojoj Hrvatska zadržava puni suverenitet u Europi nacija. Kako s tim stojimo danas, znamo, izgubili smo monetarni suverenitet, uskoro i fiskalni, i tako dalje, no barem su iluzije o sveeuropskoj naciji ostale u limbu europskih fanatika. Također je na tribini osamdeset devete traženo da se zaustavi demografsko nazadovanje hrvatskoga pučanstva, a danas smo svjedoci enormnoga nazadovanja. Tražili smo tada nepovredivo pravo čovjeka na vlastito mišljenje, a svjedoci smo da u samostalnoj hrvatskoj državi i dalje čuči sablast verbalnoga delikta. Ogromni potencijal hrvatskog iseljeništva nije iskorišten. Uza sve to, jugointegralna klatež ne miruje, pa se i iz Hrvatske javljaju glasovi o izmišljenom zajedničkom jeziku, a u tzv. kulturnoj sferi svakodnevno svjedočimo sitnim, ali opakim ubodima u hrvatsko biće i koprodukcijama koje za cilj imaju povezivanje starih simpatija, kao i izravno potkapanje ugleda  hrvatskih branitelja. Političke opcije koje dolaze na vlast u lokalnim sredinama pokazuju pravo lice, u želji da ulicama i trgovima daju nazive po komunističkim protuhrvatskim moćnicima. U medije se uvukla protuhrvatska družba, negdje prikriveno, negdje otvoreno. Oni mediji koji odišu istim hrvatstvom kao ljudi na tribini osamdeset devete, nisu u milosti države, štoviše, sudbina Hrvatskoga slova kaže da moraju biti likvidirani. Ne spominjem to slučajno u svezi s tribinom, jer se zaboravlja da je ona imala dvije točke – pokretanje Hrvatske demokratske zajednice i pokretanje neovisnog tjednika za kulturna i društvena pitanja, a ta je druga točka realizirana puno kasnije od hrvatske države, svršetkom rata, i zvala se Hrvatsko slovo, prvih godina u okrilju Društva hrvatskih književnika.

A kakva je sudbina mnogih ljudi iz inicijativnoga kruga i govornika na tribini? U stvari utemeljitelja (prautemeljitelja) pokreta? Podosta njih je doživjelo kob utemeljitelja uopće, ostali su u temeljima i nisu na vrijeme opazili da dolazi kamion koji će ih zasipati tekućim betonom. Pojavili se neki novi ljudi i neki stari ljudi spretni u političkim igrama, oni koji su osamdeset devete stajali po strani ili bili protiv pokretanja pokreta, ali se prilagodili. Književnici inicijatori osjetili su s vremenom da su tom svojom gestom obilježeni, pa su imali poteškoća u javnom životu i svomu zvanju, jer je ljevica izvela izvrstan salto mortale i uspjela zavladati kulturnom scenom po Gramscijevu receptu, pakosteći koliko može odurnim nacionalistima koji su joj oduzeli njezinu pravu domovinu, neprežaljenu Jugoslaviju koju se sada i opet spominje. Gdje? U Moskvi, koja isto tako žali za Jugoslavijom, kako reče zločinački autokrat Putin. I gdje još? Pa u Zagrebu, samo treba osluškivati tzv. civilne udruge i njihov ponegdje otvoreni orjunaški svjetonazor, a i one su na državnim jaslama. Podijelili se i književnici, nema više one jednodušnosti kao na plenumu u Teatru ITD., podijelili se ne po poetikama i estetikama nego po političkim stajalištima, od kojih jedno naginje protuhrvatskom duhu. No dobro, i to valjda spada u pluralizam, za koji smo se tako žestoko borili prije trideset i četiri godine, za demokraciju koju gotovo nitko od nas nije poznavao ni iskušao njezine čari, niti slutio da može u Hrvatskoj, kao i drugdje, postati meka varijanta totalitarizma i u stvari omogućiti onim starim protivnicima demokracije da ju iskoriste i okrenu u svoju korist.

Ipak treba podsjetiti, vraćam se kronološki unatrag, da je jednodušnost hrvatskih književnika i umjetnika drugih grana još jednom zaiskrila u početku Domovinskoga rata, kada su ovdje, u ovom prostoru sva umjetnička društva potpisala ulazak u organizam zvan Zbor hrvatskih umjetnika, koji je postao dijelom Zbora narodne garde, a stotine i stotine umjetnika stavilo se na raspolaganje domovini, oni najspremniji postali i pripadnicima Satnije hrvatskih umjetnika, pod vodstvom književnika Josipa Palade, i mene kao komesara. (Opaska: šalim se, bio sam u stvari zamjenik zapovjednika.)

Poslije rata dogodilo se što sam već opisao, vratila se u nekih klasična hrvatska zbunjenost, a proradile i Judine škude. Dvadesetak nas je izbačeno iz PEN-a, što nas se nije posebno dojmilo, ali bijaše simptomatično. Dvijetisućite  godine ovdje je skromno slavljena 100. obljetnica Društva hrvatskih književnika na kojoj se pojavio i novi predsjednik države, održao sjajan govor u kojemu reče da idemo prema Europskoj uniji pa hrvatska književnost ne će biti više potrebna, sva će biti europska.

U novom su se stoljeću položaj i prihodi književnika srozali, a oni među njima, i opet obilježeni kao nacionalisti, imali su grdnih teškoća da neku siću dobiju od države kojoj su tribinom u DHK utrli put, a tako je i danas, pa su imali sreću oni koji su u međuvremenu preminuli. Prilagodili se novim trendovima i nakladnici, pa tek neki od njih ne izbjegavaju rečene takozvane desničare. Uvaljala se klatež i u institucije, pa je tako u ime ministarstva, petnaestak godina nakon tribine osamdeset devete i svega što se u međuvremenu dogodilo, meni odbijena potpora za roman o hrvatskom dvadesetom stoljeću, s finalom u Oluji. Na odbijenici potpisan srpski pisac iz Hrvatske, Čedomir. Oprostite što sam osoban, a nego kako ću.

Ali ostavimo to, govori iz onoga doba tiskani su, na svu sreću, desetak godina potom. I kada ih danas čitam, mogu samo reći da smo bili veličanstveni, da smo na pravi način i u pravi makar i zadnji čas, trgnuli Hrvatsku iz malodušne letargije. U samo nešto više od godinu dana pokret ovdje iniciran, u DHK, doveo je nakon toliko vremena Hrvatsku na političku scenu, na zemljovide, pod svojim imenom, sa svojim kulturnim identitetom, odvojenu zauvijek od balkanskih gudura, ali neopreznu potom i naivnu u novim integracijama. Nije ovo Hrvatska kakvu smo sanjali, ali jest Hrvatska na javi, kakva jest da jest, ona postoji, naša je i dajmo joj šansu.

Neven Jurica:

Na današnji dan prije točno 34 godine u ovim je prostorijama održana tribina s namjerom predstavljanja nove društvene inicijative kojoj je dr. Franjo Tuđman dao ime HDZ. Ta tri slova označavala su pripadnost vlasti narodu, te tradiciju hrvatske političke misli od Starčevića, preko Radića do državotvorne ljevice. Bio je to sukus Tuđmanova projekta. Okupljanje svih političkih snaga oko ideje uspostave samostalne države.

I danas valja naglasiti doprinos koji je ondašnje Društvo književnika Hrvatske, a danas Društvo hrvatskih književnika, dalo poticanju hrvatske demokracije i hrvatske samosvijesti. U tom vremenu strukovno udruženje pisaca pod predsjedanjem gđe. Marije Peakić Mikuljan povuklo je najbolji mogući potez i otvorilo platformu za budućnost.

Vjerujem da mnogi koji su govorili na toj tribini nisu niti bili svjesni dalekosežnih posljedica koje će uslijediti. Meni osobno, ta je tribina značila trenutni odgovor na opasnost s Istoka. Naime, to isto večer pred skupštinom Jugoslavije u Beogradu okupilo se oko milijun Srba tražeći promjene u ustavnom poretku tadašnje SFRJ. A ovdje, u DHK bilo je onoliko ljudi koliko je dvorana mogla primiti. Ali, poruke s tribine munjevito su došle do svekolike hrvatske javnosti u domovini i van njenih granica.

Dan ili dva prije tribine bio sam pozvan u stan dr. Tuđmana. Tamo sam zatekao akademika Dalibora Brozovića, akademika Krešimira Balenovića, direktora zagrebačkog Instituta za tumore dr. Antu Matkovića, dr. Antu Korljana, Josipa Manolića i Dragu Stipca. Tuđman je obrazlagao kako trenutne svjetske okolnosti nude priliku za uspostavu hrvatske suverenosti. Da podsjetim, bilo je to doba rušenja Berlinskog zida, krupnih turbulencija u cijelom istočnoeuropskom bloku, ali i velikih nemira na prostoru SFRJ. Tuđman je smatrao da treba požuriti sa stvaranjem političkog pokreta koji će izraziti autentična hrvatska nacionalna stajališta. Da bi bile uklonjene formalne zapreke, s obzirom na tadašnje zakonodavstvo, sugerirao je okvir Socijalističkog saveza, jer su stranke bile zabranjene. Ali je i otvoreno rekao da takav status neće dugo trajati. Dakako, bio je u pravu.

Nisam poznavao ljude koji su tada bili kod dr. Tuđmana i nije mi bilo jasno zašto sam pozvan. Sve su to bili ostvareni, zreli ljudi s golemim životnim iskustvom, a ja sam bio na početku svoje književne karijere. Doduše, na razgovorima kod dr. Tuđmana bio sam više puta i prije tog sastanka. Bilo je impresivno osjećati žar kojim je dr. Tuđman tumačio ideju hrvatske suverenosti. Njegova knjiga „Velike ideje i mali narodi“ afirmirala je tezu o recipročnom procesu osamostaljivanja malih naroda i integriranju svijeta.

Što definira suverenost? To je skup nasljeđa povijesti, jezika, običaja, vjere, kulture, morala i ljestvice vrijednosti jednog naroda koji su mu na određenom teritoriju dani na neotuđivo upravljanje. Dakle, cjelokupna tradicija unutar koje se oblikuje nacionalni identitet, temelj na kojem počiva narodno dostojanstvo i iz kojeg taj narod crpi ponos i samopouzdanje. Nacionalna i državna suverenost kao doktrina sa svjetskopovijesnim implikacijama, nasuprot doktrini otvorenih i građanskih društava, za mene je bila i ostala presudan jamac stabilnog i harmoničnog međunarodnog poretka, uzajamnog poštovanja, nedjeljive sigurnosti i ravnoteže interesa. To me je privuklo u djelu dr. Tuđmana. U godinama koje su uslijedile nakon tribine DHK, sjećam se koliko je napora dr. Tuđman ulagao u oblikovanje nacionalnih simbola: od zastave, grba, počasne bojne, Oltara Domovine, izgleda i naziva novca, dizajniranja vojne odore, zaboravljenih ili potisnutih simbola i ornamenata hrvatske kulturne baštine. Sve to u jednom cilju, da se Hrvat može prepoznati i poistovjetiti s okolišem simbola koji ga okružuju.

Tadašnja Jugoslavija za zapadne globalističke elite služila je, među ostalim, kao primjer uspješnosti multietničkog, multinacionalnog, multikulturalnog i multikonfesionalnog društva. Za unutarnje prilike, naprotiv, ona je bila samo okvir srpske hegemonističke dominacije. Potpuno je logično da je Zapad doživljavao Tuđmanovu pobjedonosnu i mukotrpnu realizaciju hrvatske države, kao i anihilaciju Jugoslavije, kao anakron i retrogradan proces. U biti neprihvatljiv sa stajališta ideologije multietničnosti i građanskog društva. Razumljivo, stoljeća su prošla otkako su nacionalni pokreti i tzv. nacionalna renesansa u Europi služili kao oruđe uništenja multietničkih monarhija povezanih s papinstvom. Po načelu solve et coagula (razgradi i ponovno oblikuj) sad je došlo vrijeme uništenja nacionalnih identiteta, ovog puta u službi neograničene vladavine globalne oligarhije samoproglašenih elita. Riječ je o hobotnici otuđenoj od nacionalnih interesa vlastitih naroda.

Vidljivo je to i u tvrdoglavom inzistiranju Zapada na fikciji održivosti Bosne i Hercegovine, ponajprije zbog njena multietničkog i multikonfesionalnog karaktera. Taj državni eksperiment, ili ta teritorijalna cjelina, uz protektorat dijela zapadnih ideologa i njihovih političkih izvršitelja mora uspjeti. Iako, svima je jasno da u BIH nepovratno djeluju centrifugalne sile srpskog separatizma, bošnjačkog unitarizma i hrvatske slabosti da se otvoreno izjasni dok se prešutno priželjkuje ono što se izgubilo ukidanjem Herceg Bosne.

Dr. Tuđman je svojim govorom na tribini DHK 28. veljače 1989. godine dao do znanja kako je njegov plan stvaranje suverene nacionalne države hrvatskog naroda. S obzirom na današnju posvudašnju nametljivost globalizma, može se reći da je, nasuprot tome, bio i svojim slobodarskim djelom ostao na ispravnoj strani povijesti. Doduše, mnogi nužni kompromisi koji su uslijedili od prvog javnog spominjanja HDZ-a, pa kroz cijeli proces stvaranja države, bili su kao trka s preponama. Danas je gotovo zaboravljen, o tome se ne piše, Proglas HDZ-a od 29. studenog 1989. godine, objavljen i raspačan u obliku letka. Potpisnici Proglasa kojem je dr. Tuđman autor izrazili su nadu u stvaranje Hrvatske u njenim prirodnim i povijesnim granicama. Danak vremenu i okolnostima, vidimo, plaćen je. Ali je hrvatska samostalna država stvorena i ovaj je naraštaj svjedok i sudionik tog velebnog djela.

I na kraju, još nekoliko procjena. Tuđman je u programu HDZ-a naglasio da Hrvatska mora biti dio euroatlantskih integracija. Dva su razloga za to. Prvo, povijesno i kulturološki, Hrvatska je dio zapadnog kršćanskog civilizacijskog kruga. Drugo, članstvo u EU i NATO osigurava od opasnosti s našeg istočnog susjedstva. Ono doslovno pravi sigurnosni bedem na istočnim granicama Hrvatske.

Dr. Tuđman nije doživio članstvo u tim asocijacijama, a HDZ je nakon Tuđmana za to članstvo morao platiti visoku cijenu. Sirenski zov današnjeg Zapada bio je plaćen nesmiljenom detuđmanizacijom i dekroatizacijom kako se to u široj javnosti često kaže. Dakako, uz obilnu pomoć domaćih struktura bivšeg razdoblja koji su iz komunističkog vrlo brzo uskočili u globalistički, tzv. liberalnodemokratski kaput.  Ali, cilj je postignut. Hrvatska je punopravni dio Zapada. I danas, kad su proklamirane i devijantne „vrijednosti“ Zapada zapravo dijametralno suprotne vrijednostima koje hrvatski narod vjerno baštini iz svoje prošlosti, HDZ uspijeva političkom inercijom sačuvati društvenu, političku i financijsku stabilnost. Prebrodili smo i fabriciranu pandemiju i s njom povezan nametnuti teror straha, relativno bezbolno. Nije bilo osjetnih gospodarskih i financijskih lomova. HDZ se u svemu snašao srazmjerno dobro, ali ideološka cijena koja je za to plaćena bila je visoka. U današnjim nepredvidivim svjetskopovijesnim turbulencijama, kao balans i ravnoteža, korisno dolazi i direktni izričaj, bez ikakve uškopljene političke korektnosti, aktualnog predsjednika države.

Ipak, najvažnije, idejni polog prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, koji je prvi put obznanjen upravo u ovim prostorijama i upravo na današnji dan prije 34 godine, duboko je i živo ukorijenjen u cijelom hrvatskom narodu: u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini i u svijetu.

Iako potisnut, buđenje tog idejnog pologa, uz staloženost i mjeru zdravog razuma, ohrabruje pred neizvjesnom budućnosti.

Stjepan Šešelj:

Poštovane književnice i književnici i ostali sudionici povijesne tribine dkh/dhk održane 28. veljače 1989.

Poštovani posjetitelji večerašnje tribine DHK,

Evo će se, dogodine, navršiti trideset i pet godina od onoga utorka 28. veljače 1989. u 18 sati,  kada smo se ovdje, u onodobnomu Društvu književnika Hrvatske, na Trgu republike broj 7/I, usudili javno progovoriti i tako prekinuti gotovo polustoljetnu hrvatsku šutnju, otvarajući put hrvatskoj demokraciji.

Tu „drskost“ su onda svjesno počinili, znajući da bi nakon toga čina, te večeri, mogli završiti, neki po prvi put, a neki i po drugi ili pak po teći put, na robiji vladajućega zloglasnoga jednoumnoga komunističkog režima: (bili su to, redom nastupa) dr. Franjo Tuđman, Dubravko Horvatić, Neven Jurica, ing. Drago Stipac, dr. Ante Korljan, Vladimir Šeks, akademik Dalibor Brozović, Stjepan  Šešelj, Ivan Gabelica i Hrvoje Hitrec.

Govorili smo tada u svoje ime ali i u ime onih preko pet stotina nazočnih, koji su se te večeri okupili u ovim prostorijama, kao i u predvorju te na prepunom stubištu. A ujedno smo govorili i cijelom hrvatskom narodu: u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Boki kotorskoj, Bačkoj i onima drugdje raseljenima po svijetu, koji su naročito od proplamsaja, te drakonski ugašene, hrvatske slobode 1971. imali potrebu onako progovoriti.

Govorilo se one večeri o mnoštvu problema koji muče hrvatski narod, iz čega je proizlazila neodgodiva potreba za pokretanjem i organiziranjem – Hrvatske demokratske zajednice – kako smo je tada imenovali i željeli, (citiram iz Programske osnove Hrvatske demokratske zajednice):

– da bude izraz i zborište svih onih demokratskih opredijeljenih ljudi – stvaralaca duhovnih i tvarnih dobara – u domovini i u svijetu, koji su suglasni u pitanjima bitnim za život pojedinca i naroda;

– hrvatski narod  ima posebne razloge za zabrinutost, već zato što mu je dosadašnjim nedaćama oko trećine nacionalnoga bića rasuto na svim kontinentima svijeta. Valja spriječiti daljnje rastakanje, te poticati povratak i povezivanje s domovinom tako brojnog iseljeništva kakvo ima malo koji narod. A to iseljeništvo danas raspolaže golemim potencijalom – tehnološkim, financijskim, kulturnim i znanstvenim – koji može uvelike pridonijet oporavku svoje stare domovine;

– potrebno je pokrenuti neovisno glasilo za društvena i kulturna pitanja.

Te 1989. utemeljena je stranka, Hrvatska demokratska zajednica, koja je veoma brzo prerasla u pokret – pokret čitavoga hrvatskog naroda, u domovini i u svijetu. Zato smo se i mogli oduprijeti velikosrpskoj okupatorskoj vojsci i pobijediti u svesrpskomu protuhrvatskom ratu.

Povijest hrvatsku kroz ove trideset i četiri godine upoznali smo, a isto tako saznali smo što je i kakva je to hrvatska demokracija.

A što se događalo s medijima? Što je bilo s točkom drugom dnevnog reda od 28. veljače 1989.

– o potrebi pokretanja neovisnog časopisa i tjednika za kulturu i društvena pitanja?

Na našu veliku žalost, većinu medija koji se od tada objelodanjuju u Hrvatskoj, ne možemo zvati hrvatskima, jer oni to uistinu nisu, a danas su većinom prodani i u stranome su vlasništvu i samo su sredstva za razbijanje hrvatskoga identiteta i mentaliteta, što sve skupo plaćaju hrvatski čitatelji, slušatelji i gledatelji – televizijâ, radijâ, portala i raznih tiskovina. Iz te goleme skupine mogli bismo izdvojiti tek nekoliko časnih iznimaka.

Hrvatska se ne može danas upoznavati pod novo-versajskom oznakom zapadnoga Balkana ili regije, pod tim novim oblicima novo-yugoslovenskog nasilja nad hrvatskim nacionalnim, državnim i kulturnim identitetom.

A jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske je zasigurno u temelju hrvatskog identiteta i svi koji rade protiv toga jedinstva rade o glavi Hrvatske.

Temeljni uvjet napretka Hrvatske i Hrvata na svojoj zemlji je povezanost i jedinstvo domovinskih i iseljenih Hrvata.

Danas kada imamo novih već preko pet stotina tisuća iseljenih Hrvata, to je više nego potrebno.

Tjednik za kulturu Hrvatsko slovo utemeljili smo i njegov prvi broj je tiskom objavljen 28. travnja 1995., u Nakladi Društva hrvatskih književnika.

Međutim, naša je prvotna nakana bila da hrvatskom tjedniku za kulturna i društvena pitanja nakladnikom bude Matica hrvatska i Društvo hrvatskih književnika.

No, to nisu željeli neki ljudi iz onodobne Matice hrvatske i napori uprave DHK bili su uzaludni. Oni su krenuli s dvotjednikom Vijencem, a mi, golema većina članova DHK, od starina akademika Petra Šegedina, Vjekoslava Kaleba, Ranka Marinkoviće… do novoprimljenih članova DHK, okupila se oko tjednika za kulturu Hrvatsko slovo.

Stalno napadani raznim lažima i potvorama od listovi poput Arkzina, Feral Tribunea i drugih protuhrvatskih listova i časopisa, Hrvatsko slovo izlazi kroz dvadeset i osam godina, objavljujući 1350 brojeva, u neprekinutu nizu, i bili smo jedini tjednik za kulturu u Hrvata s takvim kontinuitetom, od 28. travnja 1995. do 11. veljače 2022., s mottom: Hrvatsko slovo – svakoga petka – uvijek  za Hrvatsku!

Hrvatsko slovo, taj posljedak prekida hrvatske šutnje od 28. veljače 1989. – ostalo je čvrsto na pozicijama vrijednosti koje proizlaze iz duha, duše i svekolikog identiteta hrvatskoga naroda. (H. Hitrec) – otišlo je u povijest 11. veljače 2022., jer za tako vrijedna čuvara hrvatskoga nacionalnog identiteta nije više bilo novaca u hrvatskom državnom proračunu ili točnije – novčana potpora Hrvatskomu slovu je uskraćena, ukinuta, a time i tjednik za kulturu Hrvatsko slovo.

Predhodno, na našu zamolbu  iz rujna 2021. da nas primi, od ministrice kulture i medija RH, kako bismo joj objasnili krajnje loše prilike u kojima izlazi Hrvatsko slovo i zamolili za višu novčanu potporu, nismo dobili odgovora kao ni sredstava za ostatak godine 2021., a naš redoviti zahtjev za planiranu godinu 2022. nije ni razmatran, i tako smo odstranjeni iz državnoga proračuna, i Hrvatsko slovo je moralo prestati s izlaženjem.

S Hrvatskim slovom uništeno je – ugašeni su:

– tjednik za kulturu Hrvatsko slovo (1350 objavljenih brojeva)

– knjižnica HS (45 objavljenih naslova)

– knjižnica Djela hrvatskih književnika (50 objavljenih naslova)

– knjižnica Oratio pro Croatia (7 objavljenih naslova)

– knjižnica za mladež HS (2 objavljena naslova)

– Galeriju AZ ( preko 150 izložaba suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika)

– tribina Hrvatsko slovo uživo (održavana svakoga četvrtka – s aktualnim temama iz područja kulture (književnosti, kazališta, filma, likovnosti, glazbe… te aktualnih tema iz gospodarstvenog ili političkoga života)

– nagrada za prozu i poeziju Dubravko Horvatić

– nagrade za povijest Ljubica Štefan

– prekinut je, u 59. nastavku, Osobni dnevnik dr. Franje Tuđmana (priredila Ankica Tuđman)

I na kraju ovoga kratkog povijesnog pregleda, držim neophodnim predložiti:

– da Sabor Republike Hrvatske i Društvo hrvatskih književnika, ovako značajan datum iz hrvatske nacionalne povijesti – prekid hrvatske šutnje 28. veljače 1989. – obilježavaju kao nadnevak značajan za cijeli hrvatski narod.

– da Matica hrvatska, najstarija hrvatska kulturna ustanova, svoj, i naš, dvotjednik Vijenac ubuduće uređuje i objavljuje u tjednom ritmu izlaženja, jer ugušenjem Hrvatskoga slova, to je nasušna potreba hrvatske kulture i hrvatskoga identiteta općenito.

Hvala Vam lijepa na pozornosti!

Vladimir Šeks:

Tribina Društva književnika Hrvatske 28. veljače 1988. godine u Zagrebu na kojoj je niz istaknutih hrvatskih intelektualaca, demokratski i prohrvatskih orijentiranih s dr. Tuđmanom, Daliborom Brozovićem, Hrvojem Hitrecom, Nevenom Juricom, Vladimirom Šeksom, Dubravkom Horvatićem i Stjepanom Šešeljem pokrenuo osnivanje Hrvatske demokratske zajednice jedan je od najvažnijih događaja u novijoj hrvatskoj povijesti. Ti istupi označili su izlazak Hrvatske iz znamenite „hrvatske šutnje“, koja se nadvila nad Hrvatskom nakon brutalnog gašenja Hrvatskog proljeća.

U svom izlaganju na tribini 28.02.1989. godine dr. Tuđman kao autor prednacrta za Programske osnove Hrvatske demokratske zajednice je istaknuo:

O pokretanju Hrvatske demokratske zajednice

Poticaj za osnivanje Hrvatske demokratske zajednice dočekan je i zabilježen s mnogo razumljive radoznalosti, ali i kojekakvih predrasuda, pa i zluradih nedobronamjernosti. Sve se to očitovalo već u tijeku dosadašnjih priprema i najava inicijativnoga skupa. To nimalo ne iznenađuje. Budući da dosadanje pluralističke laste očito nisu dovoljno uvjerljivo navijestile proljeće baš ovoga podneblja to se istom pojava HDZ-a-doživljava kao nedvojbeni znak izlaska Hrvatske iz dugotrajne, nametnute joj, šutnje. A to jamačno neki ne žele, a poneki bi nam skrenuli ili zamutili vode još prije no što poteku s izvora.

U svezi s tim, držim da će biti korisno – i kao uvod u raspravu na inicijativnom skupu, a i radi obavještenja javnosti, pa i same povijesti radi – ako u najkraćim crtama iznesem barem neke podatke od važnosti za bolje razumijevanje prijedloga o osnutku HDZ-a. Što su se društveno-političke prilike u SFRJ posljednjih godina više zaoštravale, i što su oprečna vrenja u Srbiji i u Sloveniji više mijenjala ne samo dosadanje stanje nego i perspektive jugoslavenske zajednice – to se više očitovala neodrživost hrvatske šutnje. Međutim, potreba, pače i neizbježiva nužnost, da i ušutkana Hrvatska progovori – kako zbog unutarnjih tako i svjetskih kretanja – sputavana je zakučastim zaprekama posebnih hrvatskih okolnosti. U Hrvatskoj se još uvijek osjećaju tragične posljedice nedemokratskog ugušenja onoga preporodnog, socijalističko-reformističkog i nacionalno-demokratskog pokreta što se u Hrvatskoj bio razmahao šezdesetih i na početku sedamdesetih godina. Taj reformistički pokret, kakav se prije i poslije toga javljao i u drugim socijalističkim zemljama, bio je surovo skršen, doduše, na poticaj dogmatsko-hegemonističkih snaga, ali i uz – ne tek prešutnu – suglasnost mnogih što su se, tada i danas, u drugim republikama razmahivali liberalističkim idejama. Želimo li pogledati istini u oči, onda ne možemo zanemariti te činjenice i njihov utjecaj na daljnja kretanja. Suvremena društveno-politička previranja dokazuju da su mnogi izvukli iz tih zbivanja potrebne pouke, što se očituje osobito na primjeru Slovenije, dok drugi – o čemu opominju zbivanja u Srbiji – upadaju, jamačno, u još veće povijesne pogreške, koje mogu izazvati kobne posljedice. Na hrvatskom tlu hudobne golomrazine sedamdesetih godina, pa i razvalne olujine pa i krčevine osamdesetih, poticale su sazrijevanje razboritosti, u smislu svestranijih prosudbi svih čimbenika što uvjetuju okolnosti i predodređuju ishode. Ali usporedno s mudrošću potiskivanja mladalačkog zanesenjaštva i nerazboritog steklištva, množila se – u ime tobožnje promišljenosti – oklijevalačka kolebljivost, pače i poslušnički kukavičluk. (A dakako, na takvoj muljavini i kojekakav korov biva uspješniji u izazivanju obmana, sumnji i rastrojstva.) Zbog svega toga nije nimalo slučajno, što nasuprot različitim lobbyjima ovdje i po svijetu, što uvijek znaju i čine ono što treba da bi provodili i nametali svoju volju, u Hrvatskoj su brojniji nego drugdje trebalo-bisti. Naime, takvi koji i onda kad dokuče da bi se nešto moralo i valjalo poduzeti, to bi ipak trebalo da učini netko drugi…

No, unatoč svemu tomu, hrvatska misao nije ni šutjela, a kamoli zamrla, ni u ono zlehudo doba kad su sa šutnjom Hrvatske probijali uši i domaće i svjetske javnosti. Uostalom, ima vremena, u životu i čovjeka i naroda, kad je i šutnja i te kako rječit govor… Ali isto tako dođe i vrijeme kad zaparna utihnina postane toliko nesnosnom da se disati ne može, te sve što živjeti hoće vapi za hukom vala pa i bljeskom groma. Zbog toga je u Hrvatskoj već prilično dugo sazrijevala misao da valja izići iz sjene mučnoga muka. Svakako znatno prije no što je i službena politika bila primorana da prihvati nužnost demokratskog pluralizma za izlazak iz krize.

No, zbog spomenutih razloga i protimbi ta je spoznaja bila sputavana nesrazmjerno više i bezobzirnije negoli u drugim (spomenutim republikama).  Istom kad se – poslije razmaha slovenskih pluralističkih strujanja – u Zagrebu javljaju neke nalične inicijative (jugoslavenska, europska, socijaldemokratska, jusovska), postalo je očevidno da je krajnje vrijeme da se pristupi oživotvorenju zamisli demokratskoga pokreta koji bi izražavao gledišta pretežite većine hrvatskoga javnog mnijenja, a ne tek uskih skupina ili izdvojenih pojedinaca. Poticajna nastojanja oko izradbe Nacrta programskih osnova HDZ-a i sazivanja inicijativnoga skupa nailazila su na izrazitu dobrohotnost u redovima kulturnih i inih djelatnika: književnika,  znanstvenika i umjetnika, liječnika, ekonomista i pravnika, od građana najrazličitijih zanimanja i zvanja do radnika i studenata.

I to gotovo podjednako u svim naraštajima – što je veoma znakovito – od sudionika u predratnim i u ratno-revolucionarnim zbivanjima, pa onih iz svih poratnih razdoblja, do mladeži što istom stupa na javnu pozornicu. Što se tiče samih programskih osnova, one su u pripremnom razdoblju dopunjene prijedlozima sudionika u inicijativnom krugu, ne pretrpjevši ipak bitnih promjena. To samo za sebe govori o visokom stupnju duhovne zreloće i jedinstva pogleda ljudi bez obzira na njihova idejna opredjeljenja. Razumije se poneki bi htjeli da se istakne nešto više ove a manje one sastavnice, o čemu se može raspravljati. No bitno je da smo suglasnost postigli, i da dalje ustrajemo na tome, da nam je u sadanjim prilikama potrebna demokratska zajednica izvan i iznad idejnih opredjeljenja, na osnovama koje mogu okupiti sva stremljenja u demokratskoj obnovi domovine. 

Nešto više razlike bilo je glede vremena i načina naše pojave na pluralističkoj pozornici. Dok su neki smatrali da još uvijek nije vrijeme, drugi su uvjereni ne samo da nije prerano već da sa svojom demokratskom inicijativom dobrano kasnimo. Jamačno, uzroci a i izvori ovim oprekama u procjenama veoma su različiti. Kao i ostale dvojbe, one su samo izraz spomenutih naših posebnih okolnosti. Zato valja nešto reći i u odnosu na gledište da bi svaka inicijativa morala poteći od “novih” i “neprozivanih” ljudi. Ono, dakako, sadrži znatan stupanj pragmatične mudrosti, ali i zamku odgode do nedočina. Osim toga, tu se prije svega postavlja jedno načelno pitanje. U ime kakvih se to demokratskih načela može nijekati najobičnije građansko pravo ljudima koji su upravo zbog takvih načela bili žrtve dogmatsko-hegemonističke birokracije, ili su pak u međuvremenu postali uvjerljivim pobornicima demokratskog pluralizma?! A što se tiče čekanja “novih” ljudi, neka mi bude dopušteno ustvrditi i posvjedočiti da smo mi iz našeg inicijativnog kruga bili voljni prihvatiti svaku inicijativu koja bi u osnovnim crtama bila sukladna pogledima od kojih smo pošli u Nacrtu. A zar nas ono što smo u međuvremenu dočekali ne upućuje na svu bezizglednost takvih obmana.

Zar podlijeganje takvim zabludama nije jednako isticanju ili pomirenju sa zahtjevom da je netko drugi morao napisati djela a ne oni koji su ih napisali, recimo: Ojađeno zvono – mjesto Tina Ujevića, Balade… ili Hrvatskog boga Marsa – mjesto Krleže, Djecu božju ili Svi smo mi odgovorni – mjesto Šegedina, ili Kiklopa – mjesto Ranka Marinkovića, itd. itsl. Ako je takva misao na intelektualnoj razini nezamisliva glede književnih umotvorina, zašto bi onda bila dopustiva inače, kad nas i spomenuti primjeri podsjećaju da sva povijesna razmatranja nose još izrazitije osobne značajke?!

A i svjedoče o ulogama pojedinaca u povijesnim zbivanjima. Uvijek je naspram onih što se, zbog ovih ili onih razloga, prepuštaju igri povijesnih zbivanja bilo i takvih što su svojom činidbom obilježavali pojedina razdoblja. No, u svezi sa svim pitanjima pokrenutim u Nacrtu HDZ-a, mi stojimo pred zamršenim problemom demokratske preobrazbe ne samo dogmatsko-birokratskog političkog shvaćanja već i intelektualno-političke klime na hrvatskom tlu. Naime, čak i naša kulturna, a pogotovu službena glasila, novinstvo i RTV, a uglavnom i politički djelatnici, pridržavaju se još uvijek, podjednako ustrajno čudne logike i dvostrukih mjerila. I onda kad se izjašnjavaju za demokratizaciju i pluralizam, oni su opsjednuti potrebom da se ograđuju, pače i napadaju izvorno hrvatska gledišta, zazirući od njihove pojavnosti čak i na posve znanstvenim i stručnim, pa i umjetničkim područjima. Oni provode politiku “čistih ruku” naspram hegemonizmu i unitarizmu. A sveukupno povijesno iskustvo upućuje na njenu nedjelotvornost.

Imao sam nažalost tu sreću da sam već prije tri desetljeća pa nadalje, bio medu onima koji su ukazivali na činjenicu da je upravo takva politika vodila tome da svako hrvatsko gledište – bez obzira koliko bilo objektivno i znanstveno, ili marksističko – bude žigosano kao nacionalističko i separatističko, dapače i kao ustaško. A svi oni što su se “dokazivali” provedbom takve politike “čistih ruku” nisu izbjegli sudbu da na kraju budu ozloglašivani čak i gore od onih koji su se

zauzimali za principijelno otvoreno razmatranje spornih pitanja, mjesto ideološkog zamagljivanja i samozavaravanja. Budući da nas je takva ne-politika skupo stajala – kao znanstveni i kulturni djelatnici – imamo ne samo pravo nego i dužnost da skrećemo pozornost na njenu pogubnost i neodrživost. I na osobnu odgovornost svakoga, javnog, kulturnog i političkog djelatnika za svoja gledišta i postupke u današnjim previranjima. Kako se poslije svih iskustava, u koje svrhe i s kakvim izgledima, može pisati i govoriti na stari način, što se među inim očitovalo i u načinu najava pokretanja HDZ-a?!

Po kakvoj se to logici može pisati o grijesima “dahauškog procesa” u Sloveniji ili Golog otoka; izvješćivati čak o podizanju spomenika staljinističkim žrtvama u SSSR-u, te o montiranim presudama u ČSSR-u i Mađarskoj, a ustrajati samo na bezgrešnosti ama baš svih političkih osuda u Hrvatskoj?!

Zar i na pučkoškolskoj razini nije već odavno očito da je sveopća kriza i proizišla iz birokratsko-dogmatskog prisvajanja prava na istinu, te da je tobožnja kontrarevolucija u Hrvatskoj bila samo blagi pramaljetni povjetarac prema ovodobnim burama i vrtlozima u Sloveniji i u Srbiji, bez obzira na sve razlike među njima?

Ovo ne znači da se treba poistovjetiti s onodobnom politikom, već da se nikakva ispravna politika na duge staze ne može voditi primjenom različitih kriterija, i još k tome suprotnim činjenicama i probicima vlastitoga naroda.

A da na hrvatskom tlu ne može biti zbiljske demokratizacije i stvaralačkoga pregnuća u traženju izlaza iz krize, bez istodobnoga sagledavanja cjeloće povijesne istine, radi otklanjanja uzroka i sprečavanja opetovanja istih grešaka – o tome ne bi valjalo imati nikakve dvojbe. Jedna od bitnijih zadaća HDZ-a bila bi u tome da na razborit način potiče razmatranje i razjašnjavanje svih onih pitanja što teretom prošlosti pritišću svijest i savjest naših ljudi. Jer u bezizglednom sukobu s društvenim nedaćama, i ne manje s nametnutim im istinama, ljudi gube povjerenje u svrhovitost ozbiljnijih napora, nalazeći izlaz u olakom preživljavanju ili bijegu iz domovine. Eto, toliko kao objašnjenje prilika u kojima je, na koji način i zbog čega došlo do prijedloga o pokretanju HDZ-a, te zašto je prijeko potrebno neovisno demokratsko glasilo, koje ne bi bilo sputano idejno-političkim predrasudama i ograničenjima. Nacrt programskih osnova, o kojima je postignuta načelna suglasnost velikog broja ljudi, u okviru priprema inicijativnog kruga, govori sam za sebe o našim pogledima o mogućim izlazima iz gospodarske i državno-političke krize: jedino u odlučnoj i dosljedno demokratskoj preobrazbi društva i na neodstupnom poštivanju avnojevskih načela u uređenju međunacionalnih odnosa u SFRJ. U svezi s tim na kraju još samo neke napomene.

Kad ističemo zahtjev da HDZ želi graditi svoju djelatnost na tradicijama svih pozitivnih sastavnica i odrednica hrvatske povijesti, onda to ne znači da se zauzimamo za jednostavno preuzimanje njihovih idejnih ili programskih osnova. Svaka od njih odgovarala je na izazove svoga doba, a i zatajivala u promijenjenim povijesnim prilikama. A naše vrijeme traži nova rješenja. U tome se ne očituju nikakve naše posebnosti već – možemo reći – zakonitosti povijesnoga kretanja. Stoga, težimo za sintezom hrvatske povijesne svijesti i političke misli, znajući koliko je skupo stajalo i naš i svaki drugi narod nasilno rušenje i udaljavanje od vlastitih tradicija. A što se tiče “jugoslavenske sinteze”, za što se u Hrvatskoj izjašnjava i službeno vodstvo i “oporbene” pluralističke inicijative, držimo da ona može označiti put izlaska iz društveno-političke i državne krize samo pod pretpostavkom da ne zanemari već predvidi osiguranje hrvatskih nacionalnih probitaka, na istovjetan način kako to čine i drugi narodi u SFRJ. S obzirom na dalje vrtoglavo zaoštravanje krize, držim da bi HDZ u skladu s izloženim osnovama – morao izraziti najveću zabrinutost zbog takve nerazumne politike koja je dovela do krajnjeg zaoštravanja međunacionalnih suprotnosti u cijeloj SFRJ a naročito na Kosovu. Isto tako valja nam reći odlučno – Ne! – otvorenim prijetnjama onih što bi metode kineske revolucije prenijeli i na Bosnu i Hercegovinu, pa na Hrvatsku, a zatim i na Sloveniju, da bi svoj neostaljinizam i neounitarizam nametnuli cijeloj državnoj zajednici. Drugim riječima, osim svojim stajalištima o bitnim pitanjima iznijetim u programskim osnovama, HDZ mora dići svoj glas i o svim gorućim pitanjima, i pred domaćom i pred svjetskom javnosti.

Moje izlaganje: „Razlozi za demokratsku alternativu bila je snažna inicijativa“ zauzimanje za silazak s vlasti jednopartijskog, komunističkog sustava s ocjenom da se u Jugoslaviji ne radi o „stanju duboke ekonomske i političke krize“, već „o zadnjem stadiju komunističkog sustava“:

Razlozi za demokratsku alternativu

Pluralizam i pluralitet artikulacije političkih i drugih stajališta, gledišta, ideja i svjetonazora postao je povijesna nužnost i Hrvatske i Jugoslavije. Pluralizam i pluralitet su osnovne značajke svakog demokratskog društva, svake projekcije budućeg demokratskog društva, a mislim u našim uvjetima i conditio sine qua non opstanka Hrvatske na razini civiliziranih zajednica.

Demokracija, a ne demokratizacija, pretpostavlja ograničavanje vršenja političke vlasti. Mišljenja sam da je to ograničavanje moguće jasnim i čvrstim definiranjem temeljnih prava i sloboda građana; prava i sloboda koja bi bila uvjetovana samo jednakim pravima drugih. Jer, tek, ukoliko su čvrsta određena prava i slobode pojedinca i prava države prema pojedincu može se ustanoviti kontrola vlasti i politička odgovornost. Jedino na taj način može se uspostaviti vladavina prava, a ne pojedinca, skupina ili monopolne grupe. Pluralitet i pluralizam su temeljne pretpostavke za autonomnu privredu, kulturu, znanost, umjetnost. Nažalost, politički i ustavni sustav Hrvatske i Jugoslavije, a još više dnevno-politička praksa ustrojila je model nedemokratske, ideološke i stranačke države. Postojeći sustav ne omogućava svakom pojedincu djelovanje u skladu sa vlastitim ciljevima, vlastitom savješću i vlastitim mišljenjem.

 Ne omogućava građanima potpunu jednakost pred zakonom; obzirom da su građani neravnopravni pred zakonom s obzirom na svoje političko ili drugo mišljenje ili uvjerenje. I to unatoč tome što je SFRJ ratificirala Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i slobodama, još davne 1971.g. Postojeći sustav i Ustav ne dopuštaju građenima jednako pravo na udruživanje; nepose pravo na udruživanje u političke stranke i druge političke organizme. Bez tog prava je onemogućen put u demokratsko društvo. Postojeći sustav ne priznaje pravo svim građanima na političko predstavljanje u predstavničkim tijelima od strane svojih predstavnika izabranih na slobodnim izborima.

 Jedan od ključnih razloga opstojnosti nedemokratskog društva je ustavno-pravno i faktički nedefiniran odnos između građana i vlasti. Temeljna prava i slobode čovjeka i građanina su tek deklarativne naravi i njihovo korištenje podliježe voluntarističkoj, arbitrarnosti političke vlasti. Politička vlast, in ultime linea, uvijek meritorno odlučuje da li i u kojoj mjeri pojedinac može koristiti prava i slobode zajamčene, inače, Ustavom i ostalim zakonima.

Politička vlast, pod čijom potpunom kontrolom se nalazi i državna vlast, suvereno odlučuje da li je korištenje prava i sloboda pojedinca u njenom interesu (predstavlja ga kao opći interes, iako se u biti radi o parcijalnom interesu).

 Ta politička snaga je SKJ. Iako SKJ odlučuje o svim pravima i slobodama čovjeka; o svim oblicima njegove egzistencije, njene članove, rukovodstva i tijela građani niti biraju, niti smjenjuju. SKJ (1/10 populacije) ne odgovara pred građanima, pred 9/10 naroda za svoje rezultate. Rad SKJ ne podliježe obvezi javnosti u radu u potpunom smislu pojma javnosti.

Prema Ustavu čitav društveni i politički život zemlje, cjelokupni društveni odnosi stavljeni su u službu kolektivnih ciljeva (“ostvarivanja načela komunizma”, kao što stoji u odjeljku IX. Osnovnih načela Ustava). SKJ, kao politička organizacija ima sva ovlaštenja da ocjenjuje, bez priziva i bez participacije drugih političkih subjekata, što tome cilju(komunizmu) vodi, a što ne. SKJ sam odlučuje što su to “interesi radničke klase”, što su to “interesi socijalističkog društva” i što su to “interesi svakog naroda”, kao što stoji u Osnovnim načelima-VIII.

 Pri ostvarivanju tih ciljeva, znakovito je da SKJ nema definiran pravni položaj, ne podliježe nikakvom obliku institucionalne kontrole, niti bilo kome odgovara za eventualne političke pogreške (budući, da je prema Osnovnim načelima Ustava (IV, VIII), SKJ “osnovni nosilac političke aktivnosti” u “uvjetima socijalističke demokracije”, da je ta demokracija “poseban oblik diktature proletarijata” u čije ime i za čiji račun politički nastupe SKJ, budući, opet, da “težnje i interese” proletarijata “tumači i zastupa” po Ustavu i to “zakonitošću povijesnog razvitka”. U skladu s ovim ustavnim i faktičnim položajem SK, građani se stavljaju u nejednak položaj pred zakonom, ukoliko po ocjeni SK, štete ovako protumačenim “interesima”, pa što više niti Ustavom nisu zaštićeni od negativne diskriminacije.

Opisana ustavna i faktična pozicije SK u političkom sustavu ima slijedeće posljedice:

1. Uspostavljanje jednog političkog subjekta u čijim rukama je sakupljene sve politička moć i državna vlast, a koji kao takav nije odgovoran pred građanima, već jedino pred Poviješću;
2. Uspostavljenje jednog, od društva autonomnog, upravljačkog sloja sa posebnim interesom de sačuva svoj monopolski položaj. Pri tome ,taj sloj, pokušava svoj vlastiti, parcijalni interes, prikazati čitavom društvu, kao opći interes.
3. Udaljenost Cilja (socijalizma, komunizma), kojim se opravdava isključiva vladavine SK omogućava da se ustavnim i faktičnim položajem SK uspostavi suspenzija suvereniteta pojedinca, naroda i pravne države. Građani se permanentno uvjeravaju da je svako trenutno stanje samo “prolazne etapa” ka Cilju, kome se, tvrdi (sada manje glasno), približavamo “sve više i više”.
4. Ovakav položaj SK onemogućava postavljanje (ozbiljno) bilo kakve odgovornosti, jer su i Cilj i mandatar (SK), povijesne kategorije i odgovorni jedno povijesti.

Međutim, blistava projekcija budućnosti, povijesni mandat SK za sadašnjost i budućnost doveli su Hrvatsku, između ostalog, (kao i sve ostale republike i pokrajine) u stanje koje se službeno  izražava kao “stanje duboke ekonomske i političke krize”. Mišljenja sam da se uopće ne radi o krizi, već o zadnjem stadiju opisanog političkog sustava. Više nije sporno, osim za neizlječive političke daltoniste i okorjele dogmatičare da je upravo ustavni i faktički položaj SK, što implicira isključenje demokracije, isključenje demokratskog pluralizma i pluraliteta odgovoran za slijedeće; farsičnost izbornog sustava, blokadu i raspad pravnog sustava, neučinkovitost svih instrumenata kontrole, katastrofalnu unutrašnju i vanjsku prezaduženost, upropaštavanje poljoprivrede i sela, ekonomsku i političku emigraciju, nezaposlenost, latinsko-američku inflaciju, propele investicije, cijeli sustav “korisnih malverzacija” (kojima se bave svi društveni subjekti, ali i državni), a što se inače u pravnoj državi svrstava pod kriminal, nepotizam, kadrovski monopol sa selekcijom mediokritete, razorna moć neformalnih grupe i klanova organiziranih po načelu mafijaške Cosa Nostre, očajno opadanje standarda, pretvorbe svih oblika organiziranja i udruživanja u transmisije SK, preventivne cenzura, ograničavanje slobode tiska, krivične osude za izražavanje mišljenja i uvjerenje, zavisno sudstvo, diskriminacije pri zapošljavanju i obavljanju poziva, diskriminacije vjernike, ugrožavanje slobode umjetničkog i znanstvenog stvaralaštva, Bijele knjige i crne liste, ideologizacija  obrazovanja i odgojnog procesa, nemar prema kulturnoj i spomeničkoj baštini, pretvaranje kulture u robu, tragična nebriga za iseljenu Hrvatsku(osim licemjerne brige za njihove devize), izolacija od prirodnog, kulturološkog i civilizacijskog europskog okružja u ime ideološke čistoće, što u manjoj instanci vodi Hrvatsku, i ne samo nju, u zaostali prirepak, u slijepo crijevo Europe.

Pravo na pluralizam i pluralitet, pravo na demokraciju suspendirano je radi ostvarenja revolucionarnih ciljeva socijalne pravde, ekonomske emancipacije radničke klase, nacionalne ravnopravnosti, pune demokracije i oslobođenja čovjeka. Kakav tragičan paradoks. Niti jedan od zamišljenih ciljeva nije niti u najbližoj povijesnoj perspektivi; što više sve više se udaljujemo od ciljeva socijalne pravde.

Ideološka, jednostranačka država sa povijesnim mandatom jedne stranke, svojom rukovodnom i rukovodećom monopolnom ulogom, dovela je hrvatski narod, dovela je Hrvatsku, sve njene građane, neovisno od nacionalne pripadnosti, neovisno od političkog svjetonazora, što više i ogromni broj članova SK pred Rubikon propasti, nazadovanja, pretvaranja trogloditsku skupinu frustriranih, dešperatnih, obeshrabrenih i gladnih pojedinaca i grupa, koji se prema porivima golog samoodržanja probijaju na putevima pukog preživljavanja.

Umjesto demokracije, vladajući sloj nudi demokratizaciju. Artikulacija pluralizma, ispod kane i potpune kontrole SK, proglašava se štetnim za interese socijalizma (kao da je monozam SK bio koristan). Narod se permanentno i sustavno plaši tvrdnjama da bi politički pluralizam vodio stvaranju nacionalnih političkih stranaka, koje bitno za vrijeme Kraljevine Jugoslavije izazivale međunacionalne sukobe. Zaboravlja se povijesna istina da je Staljin otac teze o ulasku u socijalizam samo sa jednom istinom; samo se jednom strankom; sa potpunim isključenjem demokracije i bilo kakve pluralističke koncepcije društva. Zaboravlja se da u Kraljevini Jugoslaviji  demokratski pluralizam nije imao osnovnih preduvjeta (radi unitarističke, protunarodne, velikodržavne, kraljevske, radikalske sile) pustiti jači korijen. Konačno, zar je ogromna većine hrvatskog naroda, Srba u Hrvatskoj, Mađara, Ukrajinaca, Talijana, Židove i dr., politički nepismena, maloljetna da bi “zloupotrijebila” političke slobode; napose slobodu na političko organiziranje i okupljanje, pravo na pluralizam i pluralitet političkih i drugih interesa.

Dio političke elite koje ima takvo mišljenje o zrelosti naroda, pokazuje bar jedno, pokazuje istinski prezir prema vlastitu narodu. Danas, Hrvatskoj, umjesto pluralizam i pluraliteta artikulacije političkih interesa u organiziranoj formi, izvan postojećih institucionalnih formi, nudi nam se jednostranački sustav s pluralizmom(što je contradictio in adjecto), nudi se odvajanje Partije od Države.

Ali, iza svega toga nuđenja, Partija se ne želi odreći uloge idejne vodeće snage; ne želi se odreći uloge vrhovnog arbitra; ne želi s niti jednom drugom političkom snagom sudjelovati u izbornoj trci, ne želi konkurenciju, ne želi druge na političkoj sceni (osim možda u okviru Socijalističkog saveza, s jasnim ciljem potpune kontrole nad svim oblicima političkog organiziranje). SK se nije odrekla “marksizma-lenjinizma” kao jedinog znanstvenog pogleda na svijet, nije se odrekla, niti se kani odreći svoje uloge mandatora Povijesti, mandatara koji ima bianco kredit Historije.

Mi nemamo nikakva jamstva, nikakve garancije da bi danas i u budućnosti SK, ili bilo koja druga političke snaga, koja bi s političke scene isključila sve ostale, (a prošlost i sadašnjost su krunski svjedoci i dokazi), neovisno o svojim proklamacijama, kao jedini i isključivi politički subjekt-vodila društvo putem progresa, materijalnog i kulturnog blagostanja. Obzirom da takva jamstva nemamo, niti ga možemo imati, nužno je postojanje demokratske alternative, organizirane demokratske alternative, nuždan je pluralizam i pluralitet artikulacije političkih i drugih mišljenja, uvjerenja i svjetonazora. U ovim prijelomnim vremenima, intelektualci i ostali građani Hrvatske, Hrvati, Srbi, Mađari, Talijani, Židovi, Ukrajinci, Rusini, Česi, Slovaci i svi ostali moraju odgovoriti na izazov vremena. Moraju se demokratski konstituirati i preuzimati odgovornost za sudbinu svoje zajedničke domovine, sudbinu Hrvatske. Samo demokratska i, složne Hrvatska, predstavljena cjelinom svojih građana može biti ravnopravni politički i državni subjekt pri odlučivanju o globalnim odnosima i vezama s ostalim narodima i s ostalim republikama i pokrajinama, ali i sa Europom i ostalim svijetom. Hrvatska je naša prve domovina i stoga moramo djelovati prvo u Hrvatskoj i za Hrvatsku; isto no što i ostali narodi prvo djeluju u svojoj domovini i za nju. Za domovinu možemo staviti sve na kocku, ali ne smijemo staviti na kocku domovinu.

Na ovu tribinu bjesomučno su reagirali „vlastodršci“.

Povezano:

Z. Gavran: „Tuđmanizam je mrtav, politike oblikuju noviji čelnici i naraštaji“ (sve)

Hrvatsko nebo