Knjiga „Kako su rušili Tuđmana“ globalno dostupna na engleskomu
Featured Video Play Icon

Z. Gavran: „Tuđmanizam je mrtav, politike oblikuju noviji čelnici i naraštaji“ (sve)

Vrijeme:32 min, 47 sec

 

Zbog iznimno velika zanimanja čitatelja i aktualnosti teme o „smrti tuđmanizma“, donosimo kao jednu cjelinu sva tri prethodno objavljena nastavka iz istoimenog ogleda našeg kolumnista Z. Gavrana. On me je zamolio da napomenem kako se razumije samo po sebi da ovdje nije problematiziran tuđmanizam u smislu onoga što je F. Tuđman kao velikan hrvatske povijesti učinio na ostvarenju stoljetnih težnji hrvatskog naroda za slobodom i vlastitom državom. Tuđmanizam će u tom smislu ostati krunom prethodnih državotvornih nastojanja. Problematizirano je ono loše što se događalo i za Tuđmanova života, a osobito ono što je u negativnom smislu eskaliralo nakon njegove prerane smrti. Odgovornost za sadašnjost i budućnost ostvarene hrvatske države nije već odavno na njemu, nego na nama samima, nasuprot onima koji su temeljne i pozitivne postavke i dosege tuđmanizma uspjeli izokrenuti, iznevjeriti ili „pokopati“. Osobito u HDZ-u!

Darko Daran Bašić, glavni urednik portala Hrvatsko nebo

 

Tuđmanizam je mrtav, politike oblikuju noviji čelnici i naraštaji

Kakve god bile, politike u Hrvatskoj već dugo ne oblikuju Tuđmanovi suborci i sljedbenici. Prijetvornom odanošću Tuđmanu unatrag 20 godina vodstva HDZ-a samo se neiskreno kite da bi zadržala glavninu svojih starijih birača, dio njihova pomlatka i uživala potporu Katoličke crkve. Stranke i politike oblikuju se naime kao da Tuđmana nije ni bilo, osim što se njega kao povijesno-politički simbol retorički i propagandno rabi i zlorabi.

Zbog svega toga nužan je sažet osvrt na ono što imamo u ovih 20-ak godina u svjetlu onoga što je tomu prethodilo, to jest u svjetlu tuđmanizma kao programsko-političke doktrine i kao osnove svenacionalnog pokreta za stvaranje samostalne hrvatske države i vođenje sveukupne unutarnje i vanjske politike.

Bilo bi bolje da je HDZ bio raspušten nakon što je ostvario temeljne nacionalne zadaće

Uostalom, HDZ je bio organizacijski oblik državotvornog pokreta u danim okolnostima, a ne ideološki i vrijednosno profilirana ni konzistentna stranka, i bilo bi mnogo poštenije da je kao takav raspušten čim je obavio svoje temeljne nacionalne: demokratizacijske, državotvorne, obrambene, oslobodilačke i međunarodno-afirmacijske zadaće. Jedno je bila situacija prije, a drugo situacija nakon ostvarenje višestranačke demokracije, državne samostalnosti i cjelovitosti unutar granica avnojske Republike Hrvatske odnosno definiranja položaja i statusa hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Glavni motiv da HDZ ne bude raspušten nakon „Oluje“, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma i po dovršetku „mirne reintegracije“ zapadnog dijela Srijema, istočne Slavonije i hrvatskog dijela Baranje bio je stranačko-političke naravi. Mislilo se da je Tuđman s HDZ-om jedina čvrsta brana od toga da ljevičarske, neojugoslavenke, velikosrbijanske, neoboljševičke i soroševsko-liberalne snage – u širokoj protuhadezeovskoj sprezi – preuzmu vlast u Hrvatskoj i kotač povijesti zaokrenut naprijed pokušaju vraćati unatrag odnosno skretati ga u drugom smjeru od onoga dotadašnjega. To je u drugoj polovini 1990-ih bio glavni razlog zbog kojeg je i unatoč raznim nezadovoljstvima i razočaranjima i članstvo HDZ-a zbijalo redove i uza se držalo razmjerno najveći dio birača s hrvatskom državotvorno-demokratskom, antijugoslavenskom, ne-globalističkom i ne-liberalističkom sviješću.

Velika je zabluda vjerovati da se držeći se HDZ-a štiti tuđmanizam, a i ostalo

Takvo zadržavanje hadezeovskog članstva i birača nastavljeno je bilo i sljedećih 20 godina, pod sličnim izgovorima. Mnogi i danas vjeruju da držeći se HDZ-a štite i baštinu i nauk tuđmanizma i vitalne nacionalne interese i nacionalni ponos i slobodu vjere i Crkve i hrvatski identitet i kulturnu baštinu i slično. To je – gledano sadržajno, ako se sudi po unutarnjim i vanjskim „plodovima“ – velika zabluda, koja je za političko organiziranje i samu budućnost hrvatskog naroda imala i ima velike, dalekosežne, pa i tragične posljedice. Zabluda u svemu osim u opipljivim koristima koju razni fragmenti, uži segmenti i gornji slojevi hrvatskoga društva uživaju zaslugom servilnosti prema hadezeovskim vlastima i zaslugom šućenja o žrtvovanoj tuđmanističkoj identitetskoj strategiji i iz nje izvedenim politikama. A da je tuđmanizam doista žrtvovan i u velikoj mjeri odbačen, to i njima samima mora biti posve razvidno.

Da je tako, to ćemo ovdje u najkraćim crtama i dokazati.

Kao prvo, ni veliki autoritet (više autoritet nego stvarnu moć!) što ga je imao Tuđman do potkraj života, ni jaki HDZ s više od 200 tisuća članova, ni njegovo upravljanje golemim proračunskim sredstvima, ni sva predizborna propaganda, ni počast koju su milijuni Hrvata i hrvatskih državljana odali upravo preminulom Tuđmanu u prosincu 1999., ni još mnogo toga drugoga, nisu uspjeli spriječiti da koalicija oprečna HDZ-u, oprečna dakle temeljnim postavkama i postignućima tuđmanizma, predvođena Račanom, Budišom i Mesićem, ne preuzme u cijelosti vlast u siječnju 2000.

Što držanje uz HDZ jest omogućilo

Istina, to što smo se mi (tada još) hadezeovci uglavnom održali na okupu i sljedećih godina omogućilo je da HDZ uspije dvaput povratiti vlast koja bijaše opet prešla u komunističke ruke. Prvi put bilo je to krajem 2003., kada je Račan prepustio vodstvo Sanaderu odnosno koaliciji pod njegovim vodstvom (HDZ, HSLS, HSU, DC i nacionalne manjine). Drugi put bilo je to u siječnju 2016., kada je Karamarkov HDZ kao relativni pobjednik uspio na jedvite jade poslati Milanovićev SDP s Vesnom Pusić i ostalima u opoziciju te formirati s dotad opozicijskim i inače HDZ-u neprijateljskim Mostom vladu pod vodstvom nestranačkog tehnokrata odabranoga „izvana“, Tihomira Oreškovića, vladu koja je pala na ljeto te iste godine. No što smo time bitno postignuli, ako se kritički odvagnu dobitci i gubitci?

Držanje uz HDZ i drukanje za njega, u strahu da ne bi na izvanrednim izborima pobijedila najgora dotad vlada u povijesti samostalne Hrvatske, Milanovića, Pusićke, Čačića, Jovanovića, R. Ostojića i ostalih, dovelo je do toga da HDZ, pod vodstvom „iz šešira izvučenog“, A. Plenkovića mogne u listopadu 2016. formirati – opet skupa s Mostom – novu vladu pod svojim vodstvom. S naprasnim pak odlaskom, to jest izgonom Mosta iz vlade u travnju 2017. Plenkovićeva vlada preživjela je tako da je nekako skuckala jedva većinsku koaliciju, kojoj su potrebne glasove nadomirili Pupovčevi i ostali manjinci te poneki tada još samo „disident“ i „žetončić“. Takva situacija nastavljena je i nakon posljednjih izbora, održanih u ljeto 2020. Da takvu većinu nije skuckao, nego da se išlo na nove izbore, A. Plenković prošao bi već tada zacijelo onako kao što je zbog obaranja vlastite vlade i zatim neuspjeha u “preslagivanju”, to jest u postizanju nove saborske većine, prošao T. Karamarko jednu godinu prije toga.

Bitno je iz svega skupa, rečeno na najjednostavniji mogući način, dvoje.

Svekolike aberacija od tuđmanizma

Prvo je bitno to da svekolika mobilizacija hrvatskih domoljuba unutar i oko HDZ-a krajem prvog desetljeća njegova postojanja nije uspjela spriječiti „crne, zelene,  žute…“, crvene i ostale „vragove“ u nastojanju da preuzmu vlast nad odrom fizički i politički netom umrloga odnosno „pokopanoga“ Tuđmana.

Drugo je bitno to da su i sve četiri dominantno HDZ-ove vlade poslije Tuđmana (dvije Sanaderove odnosno Kosoričina u drugom dijelu drugog mandata i dvije Plenkovićeve) provodile takve politike kakve Tuđman da je nastavio živjeti te vedriti i oblačiti nikada ne bi provodio, ako bi ikako mogao ne provoditi ih. Bile su to politike sve većeg odstupanja od hrvatskog nacionalizma i suverenizma u korist raznih drugih politika i interesa, kojima je davana i sve se više daje prednost pred onim što je Tuđman odredio prije 30 godina kao: „Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo. I ne ćemo nikom dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude…

To čemu se on najviše protivio “propisivano” je hrvatskomu narodu i njegovim dvjema državama (Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini) otad i izvana i iznutra.

O svekolikim aberacijama od tuđmanizma i ‘apostazijama’ pisano je u posljednje 23 godine i govoreno toliko da njih više nije potrebno tumačiti ni dokazivati. Hrvatska politička i ostala povijest od Tuđmanova odlaska naovamo beskrajno je dug lanac odnosno mreža nebrojenih odstupanja od i iznevjera onoga što je Tuđman proklamirao, branio i zastupao. Naravno, nastavljeno je, pa i progrediralo – nagore ili nabolje (?) – i mnogo toga što se pod njegovim vrhovništvom bijaše u praksi donekle strukturiralo.

U taj lanac odnosno mrežu odstupanja upetljan je ’do grla, rame uz rame sa snagama neotitoizma, multikulturalizma, globalizma, panserbizma, velikobošnjačkog hegemonizma, klijentelizma, partitokratizma i ostalih za Hrvate nepovoljnih „-izama“ i sam „HDZ“. Da su u to bili i jesu zdušno i otvoreno uključeni i upetljani SDP, HNS sa svim svojim frakcijama, odmetnička grupacija Budišina HSLS-a, IDS, manjinci i niz drugih, to se razumije samo po sebi.

Aberacije od tuđmanizma i apostazije

Nema više toga u čemu HDZ odnosno njegovi izabrani dužnosnici ne mogu načiniti truli kompromis na štetu Hrvata ili Hrvatske, u čemu ne mogu popustiti, nema toga što nisu u stanju otrpjeti, ignorirati, zanemariti, predati strancu, domaćem protivniku, stranoj kompaniji, domaćim interesnim mrežama, vanjskom nacionalnom suparniku ili otvorenom neprijatelju.

Nema te vrijednosti koju bi HDZ postojano branio, ako treba i nasmrt.

Nema tog globalističkoga kukavičjeg jajeta koje HDZ ne bi  „kupio“ i usadio ga pod domaću hrvatsku kvočku. Itd.

I nema te apostazije koju HDZ ne bi prijetvorno opravdavao pozivajući se pritom, ako ikako može, na (tobožnju) političku misao Franje Tuđmana, bila to njegova ideja nacionalne pomirbe, bila to njegova ideja dobrosusjedstva  i normalizacije odnosa s Beogradom, bio to Dayton, bila to „regionalna suradnja“, bila to suradnja s Haaškim tribunalom, bila to ideja ulaska u zajednicu europskih naroda, bio to pozitivan odnos prema takozvanim antifašistima. S tom razlikom da se ono za Hrvate najpozitivnije na čemu je Tuđman najviše inzistirao zanemaruje i prešućuje, ono drugo krivo se ili bitno drukčije tumači, a ono treće primjenjuje se u šestom smislu i sasvim drugim okolnostima od onih u kojima je on morao donositi važne i teške odluke.

I pristaše i protivnici ’tuđmanizma’ dobro su razumjeli o čemu je tu bila riječ

Oni koji su ikada razumjeli i prihvatili tuđmanizam kao političku doktrinu dobro su razumjeli i razumiju i danas o čemu je tu bila riječ. Razumjeli su pozitivnost tuđmanizma jako dobro i oni politički emigranti koji su u mladosti bili ustaše, a poslije su razmatrajući što je najbolje za hrvatski narod s vremenom prihvatili Tuđmana kao, realno, jedinu „dobitnu opciju“. Jedan od njih bio je i dr. Ivo Korsky, u ratu ustaški časnik, vrlo ugledan emigrant, k tomu i židovskog porijekla. On je nakon dugih godina proučavanja unutarhrvatske zbilje i kretanja na ljevici došao do zaključka da je, unatoč svim dvojbama, Tuđman taj koji, u danim okolnostima, može ostvariti hrvatsku državu. I nije se prevario!

A najbolje su znali o čemu je tu bila riječ oni koji zbog njegove političke doktrine nisu Tuđmana za njegova života mogli ni prihvatiti ni smisliti, i koji su sve činili, u svim fazama njegova političkog djelovanja, da ga skrenu, obeskrijepe ili gurnu u stranu. Neki od njih smišljali su kako ga svrgnuti, a neki su pokušali i ubiti ga, kao pri bombardiranju Banskih dvora 7. listopada 1991. u organizaciji KOS-a, ali i uz stanovitu pripomoć iznutra („Labrador“ i sl.).

’Od sto glasa’ privatnih nezadovoljnika javnoga ’glasa čuti nije’

Dok mnoge vrijednosti uz koje je Tuđman čvrsto stajao Plenković i drugi iz vrhova HDZ-a uopće ne razumiju, odnosno nikada ih nisu ni razumjeli ni osobno doživljavali kao svoje vlastite, članstvu i biračima i dalje se prodaje ’mantra’ (u kojoj prednjači jedan od rijetkih uz Plenkovića preostalih utemeljitelja, M. Kapulica) o tuđmanizmu kao trajnoj orijentaciji HDZ-a. Samo s tom razlikom što se, eto, HDZ skupa „modernizira“.

Pa tako, umjesto valjda ’staromodnog’ i ’prevladanog’ Tuđmanova ’neinkluzivnog’ hrvatstva HDZ danas zastupa nekakav „moderni suverenizam“, pri čemu nije u stanju objasniti, još manje djelima potkrijepiti što bi to uopće imalo značiti.

Osim toga, HDZ se na riječima ne odriče ni atributa „konzervativne“, dapače „demokršćanske“ stranke, što je postalo komičnim, pa i grotesknim. Ne samo u smislu svjetonazora, nego i u smislu nezastupanja kršćanskih načela u političkoj sferi (koja su prihvatljiva i mnogim izvornim ljevičarima, agnosticima i nevjernicima kojima je stalo da Hrvatska bude i „socijalna“ država, kako stoji u Ustavu) o uređivanju odnosa u društvu na temelju načela jednakopravnosti, demokratičnosti, subsidijarnosti, pravičnosti, solidarnosti, proceduralnosti itd. O HDZ-ovu ignoriranju postojanoga crkvenog nauka o životu (pobačaj), o braku kao isključivoj zajednici muškarca i žene i odatle proistječućoj obitelji da se i ne govori.

Aktualni vrhovnik HDZ-a ima pravo tako se ponašati. On ionako „može što hoće“ – dokle mu to stranačka tijela i ukupno članstvo dopuštaju i omogućuju. A sva stranačka tijela i svi izbori unatrag šest godina potvrđivali su i odobravali sve što on čini i zastupa.

Tragično je pak to što desetci tisuća članova HDZ-a sve to šutke podnose ili i javno opravdavaju iako po svojoj svijesti i vrijednosnim kriterijima takvu orijentaciju (u sebi) ne odobravaju. Ili možda mnogi i odobravaju, tko bi znao što zapravo misle, kada ’od sto glasa’ privatnih nezadovoljnika javnoga ’glasa čuti nije’.

Dvije bitno različite sastavnice ’tuđmanizma’: politička doktrina i ostvarenje u praksi

Svime što je rečeno ne kaže se da je sve što je Tuđmanov HDZ činio bilo dobro, a sve što su činili drugi bilo loše. Ne! Čitavo ovo trodesetljetno razdoblje bilo je smjesa dobroga i lošega.

Kada govorimo o tuđmanizmu, moramo upozoriti da on ima dvije bitno različite sastavnice. Prva je i za nas osnovna njegova politička doktrina. Druga je ostvarenja ili neostvarenje te doktrine pretočene u program u političkoj praksi, na unutarnjem planu, osobito na planu vlasničkih, gospodarskih i socijalnih odnosa. To drugo značenje zaslužuje kritičko istraživanje, koje prepuštamo objektivnim istraživačima, koliko takvih uopće ima. Ovdje govorimo samo o tuđmanizmu u prvom značenju, dakle u značenju temeljnoga nacionalnog političkog i ideološkog koncepta i programa.

Taj program sadržavao je, recimo, i pojam „dekomunizacije“  odnosno oslobađanja od svih povijesnih negativnosti koje je Tuđman u svojoj doktrini odbacivao. Koliko je dekomunizacija odnosno de-totalitarizacija ostvarena, to je pitanje političke prakse, a ne same političke doktrine. (Ona, naravno, nije ostvarena.)

Tragični preokret do kojeg je došlo nakon Tuđmanove smrti

Nedvojbeno su snage koje su poslije napuštale prvu sastavnicu tuđmanizma (prihvaćenu često nevoljko, iz oportunizma ili samo uvjetno) imale i u doba samog Tuđmana dominaciju i povlašten položaj. (Zašto je bilo tako, izvor je brojnih, do danas nerazriješenih prijepora.) Te snage imale su po sebi veliku moć, u kontinuitetu sa širom moću koju su u svoje ruke kumulirale od 1945. No mora se reći i to da one nisu određivale temeljne političke prioritete ni donosile u danim trenutcima bitne političke, vojne, sigurnosne ni međunarodnopolitičke odluke, kao što je odluka o referendumskom pitanju, o vojnoj strategiji, o politici prema BiH ili o pokretanju Bljeska i Oluje – njih je određivao i donosio ih Tuđman osobno, savjetujući se, naravno, i s njima i s mnogim drugima.

Kada nije više bilo Tuđmana, te su snage uzele u svoju ovlast i donošenje političkih odluka. U tomu je tragični preokret. Time su eliminirale iz igre čitave ešalone izvornih hadezeovaca, domoljuba, branitelja, katolika, nacionalista, istinskih demokrata, protivnika izručenja naših generala i drugih najednom jako „nepodobnih“, a svoju realnu moć pretvorile su žurno i u vrhovnu političku vlast, koju dotad nisu imale, i pretakale ju u enormnu ekonomsku i medijsku i drugu moć. Te su snage s vremenom (a činile su to, ali u mnogo manjoj mjeri odnosno potajice i za Tuđmanova života) provele ’antilustraciju’; umjesto da su same bile lustrirane odnosno umjesto da je nad njima izvršena pravda, one su hrvatski politički prostor sve više ’čistile’ od tuđmanista i od kadrova koji su stajali na spomenutim pozicijama.

Što je glavni cilj ovog osvrta?

Glavni cilj ovog osvrta nije dakle cjelovito vrjednovanje onoga što se u Hrvatskoj dosad događalo, nego posvješćenje dvoga: toga da je tuđmanizam kao politička praksa (sastavljana od obiju sastavnica u njihovoj dinamičkoj ravnoteži, pri čemu je Tuđman bio jamac da nelustrirane snage ne će pretegnuti te eliminirati ili podčiniti ostale), a poglavito kao politička doktrina već odavno mrtav. Ovdje se to samo napokon konstatira.

Tuđman je danas  samo brončano poprsje, ili kameni spomeničić, ili jeftini  suvenirčić koji se izlaže na posttuđmanovskom političkom vašaru. Tuđman je po državničkoj važnosti danas dio političkog folklora, motiv za nostalgičare i iskaznica kojom se dokazuje hrvatsko stranačko-političko pravovjerje. Zato da bi se hrabrije i s  dovoljnim uporištem među biračima moglo promicati bezlično hrvatsko, hrvatsko-srpsko, jugoslavensko, europsko ili koje drugo političko krivovjerje.

HDZ već dugo nije istinski ni „Tuđmanova“ ni tuđmanistička stranka, nego samo i dalje nastoji kapitalizirati svoj tobožnji kontinuitet s tuđmanizmom. Bez njega kao ideologije tu stranku ne bi iznutra ni s glasačima povezivalo ništa drugo osim golih praktičnih i pragmatičnih interesa.

A stranka bez ikakve ideologije, osim ako bi to bila ideologija europejstva, globalizma, atlantizma, tržišnog kapitalizma i liberalnog demokratizma (iliti novog totalitarizma), a pogotovu klijentelizma i pelješenja nacionalne imovine, nužno se urušava, budući da nema nikakav specifičan identitet, nema svoj supstrat. Ako bi ga i imala, taj sigurno ne bi u programskom smislu privlačio dvije trećine članstva ni birača koje HDZ još uvijek privlači i drži na okupu.

Vodstva HDZ-a razgrađuju tuđmanizam, hrvatstvo i demokršćanstvo ’iznutra’

Vodstva HDZ-a drže glavninu članstva i birača i dalje na okupu pod izgovorom obrane hrvatstva, u smislu koncepcije biranja ’manjega zla’. Drže na okupu svoje sve ubogije i ovisnije i nemoćnije stado, u kojem je i mnogo onih koji imaju vrlo prizemne interese, strašeći ga dolaskom na vlast crvenih, crnih, zelenih, žutih i ostalih vukova koji, kao, imaju za cilj izgristi ili rastrgati i ono što je još ostalo od tuđmanizma.

Sada Z. Milanović služi kao glavni „dokaz“ koliku su izdaju i veleizdaju počinili oni koji nisu glasovali za KGK kao kandidaticu HDZ-a. Pritom, uopće ih nije briga je li KGK bila po mjeri birača koje HDZ drži za taoce, niti ih je itko anketirao ili pitao koga bi oni željeli za svog kandidata. Nije bilo unutarstranačke predizborne kampanje, kakvu svaki put pratimo u demokratskoj Americi, i drugdje. Ma ne! Samo oktroirani kandidat može i mora biti „naš“ kandidat. Kakvo prednatjecanje, kakvi birači, kakvi bakrači! (Da je HDZ imao pravog Hrvatinu za kandidata, nikakav Škoro, a time ni Milanović, ne bi tada  imali nikakve šanse!)

Time se pokazuje i koliko je HDZ postao odvojen od naroda, koliko prezire vlastite birače i koliko je po metodi i proceduri nekorektan i nedemokratičan. A pritom svojim što aktivnim, što pasivnim politikama i podmuklim činima dosljedno razgrađuje tuđmanizam iznutra. Misli se na onaj tuđmanizam koji je u svijesti mnogih istoznačnica sa svjesnim i ponosnim i odlučnim hrvatstvom i s privrženošću tradicijskim vrijednostima odnosno ’kršćanskoj civilizaciji’, pa i demokršćanstvu u smislu Adenauerova, Schumanova, De Gasperijeva, Mockova ili Kohlova demokršćanstva. (Takvo je u cijeloj Europi pogubljeno.)

HDZ razgrađuje tuđmanizam ’iznutra’, ali ne dopušta da njegovo stado spozna i uvidi da je tako, a ako i uvidi, uspijeva nekako postizati da se ono s time i dalje miri, da ovce ne napuštaju stado, osim anonimnih iznimaka. Medijske kampanje služe zasljepljivanju stranačkih i biračkih ovaca. Tomu istomu služe i nebrojeni ’bliski susreti’ i usiljena ’slikavanja’ s crkvenim prelatima.

Povijest nije nikada bila zaustavljena niti fiksirana uz jednog čovjeka i naraštaj

To da povijest – u značenju protoka vremena i mijena u vremenu – nije nikada bila zaustavljena, da nije bila fiksirana uz jednog čovjeka i jedan naraštaj, notorna je činjenica. Historia est magistra vitae!

Istina, bilo je velikih vođa, uglavnom careva, kraljeva i diktatora, koji su desetljećima držali narode u pokornosti i u svojoj sjeni, a određene su doktrine ili ideologije u tim razdobljima prevladavale. To što se posljednjih dvadesetak godina u Hrvatskoj događa, uvelike se, ako ne i posvema, događa na liniji negacije tuđmanizma  kao dosegnute političke, ideološke i vrijednosne doktrine i kriteriologije.

Kada se kaže „tuđmanizam“, misli se u ovom osvrtu na onu spoznaju i doktrinu koja je u jednom trenutku hrvatske povijesti proistekla iz tisućljetnoga „narodnog genija“ i oblikovala se kako se oblikovala. Mogla se oblikovati i drukčije, no teško da bi na neki drugi način uspjela ostvariti temeljne ciljeve u smislu kako su oni prethodno prikazani. Uza sve bolne i visoke cijene koje  su pritom plaćene. Mogle su biti plaćene i mnogo više cijene, a bez ostvarenja temeljnog cilja.

Vodstvo HDZ-a vlasno je činiti što čini, za to je dobilo mandat od članstva i stranačkih tijela!

Vodeće snage u ovoj „postmodernoj“ Hrvatskoj čine ono što čine ili neovisno o „narodnom geniju“, ili njemu usuprot, ili preoblikujući i sam „narodni genij“ kao podatno tijesto od kojega oni koji imaju moć mogu načiniti praktički što hoće, ili u najmanju ruku ono što „moraju“, e da bi se dokazali pred višim gospodarima, vidljivima ili onima iz sjene. HDZ kao cjelina u svemu tomu mnogo je više predmet „obradbe“ i upravljanja  nego što sam „obrađuje“ hrvatsku zbilju i njom upravlja. To je tako ako se zanemare interesne strukture i mreže. No one ne oblikuju ni ideologiju ni državnu politiku, nego se samo otimaju za svoj dio u ružnoj „podjeli plijena“.

Pozivanje dakle na tuđmanizam danas i povezivanje novodobne hadezeovske ideologije i politike s tuđmanizmom ravno je prividu, utvari, tlapnji, a i svojevrsnoj informativno-percepcijskoj i interpretativnoj prijevari. No time se vodstvu nipošto ne poriče pravo da čini što hoće činiti. Nigdje naime „ne piše“ da bi se vodstva HDZ-a morala držati tuđmanizma „kao pijan plota“. Ne! Svako vodstvo vlasno je činiti ono za što je dobilo mandat na posljednjim stranačkim izborima odnosno na „Općem saboru“, a ne na onomu na kojemu je Tuđman prvi put izložio svoj stranački i nacionalno-politički program ili na nekom drugom na kojem je biran on i odobravana njegova politika.

Svako novo vodstvo ima dakle puni ne samo legalitet, nego i puni legitimitet samostalno i neovisno o tuđmanizmu oblikovati svoje programe, prioritete i politike. Svejedno je li riječ o vlastitim ili od drugih preuzetim ili od drugih „nametnutim“ specifičnim programskim točkama, prioritetima i politikama.

Naposljetku, to je naravno-kontrolirani slijed i razvoj, takav je uvijek i posvuda bio, takav je dosad, i takav će biti odsad.

Današnje politike definiraju i provode današnji političari

Franjo Tuđman već je daleka prošlost. To znači – i to se mora reći u lice svim i tuđmanistima i kvazi-tuđmanistima i antituđmanistima podjednako – da se ni pozivanjem na njega ni osporavanjem njega ne oblikuju današnje politike. Uopće ne! One se ne oblikuju po Franji, nego po Ivici, Stipi, Ivi, Jaci, drugom Ivi, Tomi, Zokiju, Andreju… Oni su vidljivi igrači, iza kojih stoje sive zone realne unutarnje i vanjske moći, koncepcija, probitka i razloga svih vrsta.

Današnje politike vode se nekim sasvim drugim razlozima, mjerilima i potrebama nego one prije 20-30 godina. Vode se k tomu mnogo manje sukladno načelima i ideologijama, a mnogo više sukladno pragmatičnim interesima. Koliko u njima stvarno ima tuđmanizma, to praktički i nije bitno. Osim u mjeri u kojoj je nekima potrebno održavati bilo pozitivni, bilo negativni mit o „silno moćnom“, „za sve  zaslužnom“  ili – sa suprotnih strana – „za sve krivom“ Tuđmanu.

Što je bilo, bilo je! Htjeli ili ne htjeli, Hrvatice i Hrvati moraju prestati gledati u prošlost žele li išta do čega im je stalo ostvarivati u sadašnjosti i u budućnosti. Odgovornost već dugo nije  na Tuđmanu, koji će tek nakon proteka više desetljeća i provedenih istraživanja svih arhiva i ostaloga doživjeti objektivnu povijesnu valorizaciju. Odgovornost je danas na drugima i, na čemu je svojedobno inzistirao Petar Šegedin, na svima nama. Svako doba mora iznova tražiti odgovore na dane situacije. Onako kako je na danu situaciju Tuđman imao svoj odgovor, prepoznat i prihvaćen od većine naroda, i utisnuo ga – u sinergiji s mnogima drugima – u svom zenitu duboko u hrvatsku povijest, koja je zatim išla dalje.

Poslije Tuđmana dogodilo se je, povrh svega dosad rečenoga, nekoliko smjena generacija odnosno smjena vodećih ljudi i postava u HDZ-u, u drugim strankama, u državnim vlastima i u višem srednjem sloju, to jest u „elitama“, „vladajućim slojevima“, među „iskvarenom gospodom“, u „oligarhijama“, „strukturama moći“ ili „strukturama grijeha“, ovisno već o tomu kako ih tko vrjednuje.

I fizički gledano, Stipe Mesić, prvi nasljednik i od proljeća 1994. opak Tuđmanov protivnik, bio je od prvog Predsjednika mlađi 12 i pol godina, a Ivica Račan, prvi predsjednik vlade kojeg nije odredio Tuđman, 22 godine mlađi (premda su obojica, doduše, s Tuđmanom dijelila dio zajedničke komunističko-jugoslavenske prošlosti, ne i njegovo odlučno obraćenje na radikalno hrvatstvo još 1960-ih).

Smjene generacija i komunističko odnosno jugoslavensko korijenje kao konstanta

Ivo Sanader (prvi i uz T. Oreškovića jedini dosad predsjednik vlade koji nije bio komunist, zanemarimo sada sve ostalo) od Tuđmana je mlađi 31 godinu, Ivo Josipović (još jedan koji je ’certificiranoga’ partizansko-komunističkog etimona) mlađi je od Tuđmana 35 godina (jednako kao i autor ovih redaka, koji, iako jedan od inicijatora osnivanja HDZ-a, razumije se, nije bio ni komunist ni išta od ostaloga iz bivšega totalitarizma – zato i može ovako slobodno misliti i otvoreno pisati), Jadranka Kosor mlađa je od Tuđmana 31 godinu, Kolindu Grabar Kitarović dijeli od Tuđmana 46 godina vremenske razlike, Zoran Milanović (koji ima i obiteljsku i osobnu komunističku i netuđmanističku korjeniku) mlađi je od Tuđmana 44 godine, T. Orešković, naš čovjek iz svijeta zapadnog biznisa, rođen je kada i Z. Milanović), T. Karamarko mlađi je od Tuđmana 37 godina, a Andreja Plenkovića, rođenoga 1970. dijeli od Tuđmana (iako vuče i obiteljsku i osobnu komunističku i ostalu antituđmanističku korjeniku), 48 godina, dakle gotovo pola stoljeća.

Osobito se mora istaknuti ulogu nesretnog i zlosretnog I. Sanadera, koji je nakon Tuđmanove smrti preuzeo vodstvo HDZ-a i zadržao ga gotovo cijelo prvo desetljeće. On bijaše, simbolički rečeno, maknuo Tuđmanovu sliku da bi na njezino mjesto stavio svoju. Poslije je ipak postavio u središnjici Tuđmanovu bistu, otpori njegovu egomanijskom nadomještanju Tuđmana još su bili jaki. A onda je za nasljednicu odredio J. Kosor. Komentirati to više nije potrebno. S iznimkom Tomislava Karamarka, koji je pokušao HDZ vratiti na tračnice donekle oživljenog tuđmanizma (ali s izraženim skretanjem “udesno”, prema lustraciji i pravaštvu oličenom u ministru kulture, što je, naravno, skupo platio), njegov nasljednik nastavio je ondje gdje su “Ivo i Jaca” stali. O Sanaderovu orijentacijskom “uputniku o zaboravu i okretanju” pisao je, kao o realnoj praksi i kao o političkoj metafori detuđmanizacije unutar HDZ-a, Nenad Piskač.

Tomislav Tomašević – da između ostalih izdvojimo sadašnjega gradonačelnika Zagreba i čelnika zeleno-crveno-žuto-zelene političke platforme koja pretendira na preotimanje vlasti HDZ-u u Hrvatskoj skupa sa SDP-om, s Puljkovima i zacijelo Mostom, a svakako zajedno s raznim pomladcima frakcija jugoslavenskoga komunističkog pokreta i novokomponiranim globalistima – mlađi je od Franje Tuđmana ravno 60 godina. Od Tuđmana do Tomaševića prošla su dakle više od dva naraštaja, ako se jednim naraštajem i dalje smatra raspon od 25 odnosno,  u novije dane, neka je i 30 godina.

Druga je stvar to da i mnogi koji su mlađi od Tuđmana za jedan ili dva naraštaja vuku ovakvo ili onakvo komunističko, jugoslavensko ili koje drugo anacionalno korijenje. No to je tema za sebe.

To da na svijetu, pa tako i u politici, kako to davno napisa hrvatski pjesnik katoličkog baroka Ivan Gundulić, „vječna samo mijena jest“, više je dakle nego pouzdana spoznaja i zaključak na temelju empirijske spoznaje.

Neminovno smjenjivanje vladara i politika stalnica je svake nacionalne povijesti, premda u pogledu pravocrtnosti, krivudavosti ili kružnog ponavljanja povijesti i u pogledu njezine svrhe i smisla postoje različite teorije i filozofijsko-teleologijska tumačenja.

Politike protivne Tuđmanovoj kakve su u njegovo doba promicane izvan HDZ-a, promiču se i ostvaruju već dugo unutar HDZ-a

Tu istinu povijesti kao stalnoj mijeni i smjenjivanju ekipa na vlasti, vodećih ljudi, dominantnih ukusa i stilova treba razumjeti i primijeniti i na ovo naše razdoblje. Osobito to treba učiniti onaj manji dio hrvatskog naroda koji bezuvjetno stoji uz HDZ zato što je on tobože i dalje tuđmanistička brana „crnim, zelenim, žutim…“, crvenim i ostalim …“vragovima“. Da ne bi i dalje prebivao u iluzijama i samozavaravanjima.

Ukupno iskustvo kaže nam naime da se neke sasvim druge politike koje su u Tuđmanovo doba promicane i ostvarivane izvan HDZ-a promiču i ostvaruju unatrag 20 godina sve više i sve nepovratnije unutar samog HDZ-a. Osobito je to vidljivo na primjerima odnosa prema Domovinskom ratu i njegovim posljedicama te u području nemara za nacionalni identitet, za političku i gospodarsku suverenost i za tradicijske vrijednosti, u nesuprotstavljanju velikosrbijanskoj, neojugoslavenskoj i velikobošnjačkoj mitologiji i takvim politikama, a napose u području kulture i medija. Sve je to imalo dramatski klimaks u trenutku u kojem je polovina ovlaštenih zastupnika Općeg sabora HDZ-a digla nedavno u Lisinskom svoje ruke za Plenkovićev program kojim se legitimiziraju LGBTQIA-obitelji; druga polovina ili nije došla na Sabor ili nije pristupila glasovanju. No nitko nije prosvjedovao, kamoli pobunio se! A šutnja se razumije kao znak odobravanja.

Vrijeme teče, panta rhei, jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje…

Vrijeme, dakle, teče, sve teče: panta rhei – otkrio nam je još prije dvije i pol tisuće godina Heraklit. „Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje. (…) Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti ne će biti sjećanja na ono što će poslije doći“ – otkrio nam je prije više od dva tisućljeća biblijski Propovjednik. Ni danas nije niti će sutra biti drukčije. To će moći potvrditi oni kojih sutra uopće bude ili oni koji ih nadomjeste.

Na tu dimenziju smjene generacija i smjene politika upozorio je još davno u emigraciji politički mislilac i aktivist Ivo Korsky. On je prije ravno pola stoljeća, 1972., u emigrantskom časopisu „Republika Hrvatska“, pokušavajući razriješiti prijepore između (neo)ustaške i haesesovske struje u izbjeglištvu u korist neke nove, treće opcije, u korist sinteze nacionalne politike i otvaranja vrata nečemu što bi nadvladalo u svijesti ono što je nepovratno nadvladano u zbilji, napisao:

Ako želimo zorno predočiti što znači na primjer 25 godina u javnom životu, potrebno je da odaberemo bilo koje povijesno razdoblje i da utvrdimo dva datuma udaljena 25 godina. Najbolje je uzeti ih iz naše vlastite političke prošlosti, jer nam je ona najbliža i najrazumljivija.

Godine 1885. vladao je u Hrvatskoj kao ban grof Dragutin Khuen-Hederváry, a opoziciju protiv njega vodila je Stranka prava, tada na vrhuncu svoje moći, predvođena Antom Starčevićem, Eugenom Kumičićem i drugim osnivačima stranke. Četvrt stoljeća kasnije, godine 1910., postojalo je samo sjećanje na duge godine khuenovštine. Stranka prava više nije postojala kao jedinstveno tijelo, a njeni nasljednici, dr. Josip Frank s jedne strane i dr. Mile Starčević s druge strane, dijelili su političku pozornicu s novim silama, koje su u Hrvatsko-srpskoj koaliciji imale svoju glavnu političku skupinu, a u Franu Supilu i Svetozaru Pribićeviću svoje glavne prvake. Vidimo dakle potpunu izmjenu generacija, nove ljude i nove političke oblike.

Ili uzmimo godinu 1900. Starčević je tek pred kratko vrijeme umro, Strossmayer silazi s pozornice, a isto tako i njegov protivnik ban Khuen Hederváry približava se svojoj političkoj smrti. Novi naprednjački pokret stupa na pozornicu i dovodi nove ljude, kao dr. Ivana Lorkovića. A 25 godina kasnije, od svih elemenata koji su 1900. bili važni, ne nalazimo više ni traga, te Stjepan Radić sa svojom Hrvatskom seljačkom strankom suvereno dominira hrvatskim političkim životom.

Uzmimo 1918. godinu, kad hrvatski legitimisti različnih boja gube bitku, te kad na političku pozornicu Hrvatske po prvi put stupaju u punom broju prvaci iz južne Hrvatske. U Hrvatskoj vlada prava anarhija poraza i stvarno u njoj nema političkog vodstva. Godine 1943., ponovno usred velikog rata, imamo novo političko vodstvo u Hrvatskoj: s jedne strane hrvatsku vladu oko dr. Ante Pavelića, a s druge strane dvije hrvatske opozicije, jednu oko dr. Jurja Krnjevića, a drugu oko Tita. Nije važno, da su obje bile za rušenje hrvatske države i za uspostavu Jugoslavije: prva za kraljevsku, a druga za komunističku Jugoslaviju. Važno je da utvrdimo kako od nosilaca hrvatske politike 25 godina ranije nitko nije ostao u vodstvenoj ulozi. Izmjena vodstvenih naraštaja izvršena je normalno, kako to zahtijeva život.

Mnogi Hrvati mitiziraju povijest, a svoja očekivanja projiciraju u ono što nisu sami stvorili

Eto, za ovaj osvrt dovoljno je rečeno, dovoljno za svakoga tko išta razumije o politici, povijesti, ljudima, sebičnoj i grješnoj ljudskoj naravi, smjenama naraštaja, ideologija i politika, mijenjanju vanjskih okolnosti i mijenjanju duha koji nosi ljude, o mijenama mentaliteta, o pretvaranju revolucionara u konformiste, radikala u oportuniste, borbenih u strašljivce ili pacifiste, ili obrnuto, o prodaji, iznevjeri i izdaji, o sljepilu i naivnosti, o zadrtosti i o nužnosti otvaranju očiju za ono što stvarno jest, ali i o ustrajanju uz određene ideje i ideale i o održanju vjere i nade.

Mnogi Hrvati trajno su skloni ideji vođe kao spasitelja. Skloni su mitizaciji povijesti, nekritičkom veličanju i idealiziranju onoga što je bilo, pretjeranom kuđenju onoga što jest, neutemeljenom nadanju u ono čega sigurno ne će biti, dotle dokle povijesne okolnosti odnosno neke više sile to čemu se nadaju eventualno same po sebi ne proizvedu.

Ukratko, svijest mnogih Hrvata takva je da svoje potrebe i želje uporno žele projicirati u neke vođe koji nisu izrasli u njihovim sredinama, u nekakve „Godote“, koji nikada ne će doći. Isto tako, spremni su projicirati svoja očekivanja u stranke koje nisu sami stvorili, u „Europe“ koje nisu građene po njihovoj mjeri, u neke buduće čudesne preokrete (same po sebi) ili u ono „kaj bu došlo na sveto Nigdarjevo“.

Komu je sve potrebno spoznati da se ne može živjeti od onoga što je prošlo?

Na obrnut način, spoznaja da je razdoblje tuđmanizma odavno i nepovratno prošlo prijeko je potrebna i onima čiji je najviši domet političke mudrosti okrivljivati i danas F. Tuđmana za sva neokomunistička, (neo)udbaška, neojugoslavenska, privatizacijska i ostala zla. I tako širiti rezignaciju i osjećaj nesposobnosti svih ostalih – počevši od samih sebe! – da išta učine što bi izašlo iz sjene i „svemoći“ davnog Tuđmana i svega onoga što je donijela njegova razmjerno kratkotrajna vladavina, ali vladavina u presudnom razdoblju novije povijesti punom velikih promjena, velikih uspjeha, ali i brojnih rana i ožiljaka na narodnom biću.

Takvi koji za sve okrivljuju Tuđmana i koji smatraju da je on tada gotovo u svemu nepopravljivo unesrećio hrvatski narod zauvijek još su više zatočenici doba koje je minulo od onih koji i danas žive u prividu da Tuđmanov duh živi i dalje u HDZ-u, da ta stranka dosljedno ostvaruje njegov program, i koji su zbog toga sretni i na to ponosni.

Duševna, duhovna, umna i politička za(o)stalost u prošlosti resi i one koji misle da je u Tuđmanovo doba sve bilo jako dobro, a da je poslije njega sve išlo loše, naopako i katastrofalno. Takvi ljudi uklapaju se u obrazac nostalgije kao zamjene za politiku odnosno u obrazac sentimentalnoga i pasatističkoga hrvatstva. To je ono kada Hrvati, pogotovu kada se malo podnapiju, počnu zazivati bivše ili davne predvodnike. „Ustani bane!“ „Ustani, Franjo!“ „Vrati se, Tomo!“ – Niti će se koji od njih odazvati, niti će „ustati“. A i da se koji odazove ili „ustane“, loše bi se proveo. Druga su danas vremena. Tko to ne razumije, neka pročita neki znanstveno-fantastični roman ili pogleda neki SF-film o putovanju glavnog lika kroz vrijeme! Što je veći vremenski razmak, nesporazumi i sukobi i razočaranja utoliko su veća.

Kako bi „podgrijani“ tuđmanizam uspio ostvariti ono što ni tuđmanizam u svom zenitu nije uspio ostvariti?

Zbog toga se i moralo u ovom osvrtu, ma koliko to bilo bolno, reći: Tuđman je umro prije blizu četvrt stoljeća, tuđmanizam je u vladajućim politikama uvelike mrtav praktički isto toliko, susljedne politike oblikuju susljedni, od Tuđmana sve mlađi i u svakom pogledu dalji čelnici i naraštaji… Na nama koji smo jošte živi, ili smo u sredini životnoga vijeka, ili smo tek stasali počiva odgovornost za sudbine i dobrobit i opstanak i slobodu i dostojanstvo nas samih i našeg naroda i naše političke zajednice, a donekle i Europe kao šireg okvira u kojem se nalazimo i snalazimo od davnih početaka hrvatske državnosti u ranom srednjem vijeku. Tko ne priznaje da je tako, brka stvarnost s prividima i samo se „izvlači“ od osobne odgovornosti za ono što ovisi o njemu ili o njoj.

A to znači sljedeće: Tko novi kurs nekoć Tuđmanova HDZ-a nikako ne prihvaća, ima samo jednu mogućnost želi li djelovati po svojoj savjesti, a to je okrenuti leđa onomu što nije više isto kao onda. O tomu što zatim može pozitivno učiniti ne će u ovom osvrtu biti riječi. On je ograničen na danu temu, a to je tuđmanizam kao politička doktrina pretakana u praksu i politička snaga koja se oblikovala prije 33 godine, koja je bila na izborima hametice poražena prije 22 godine, čiji je duh nacionalnog ponosa, iako periodički ponešto oživljavan, u stvarnosti ubijan i gotovo posve ubijen tijekom posljednje 22 godine.

Osim toga, kako bi sve one ciljeve koje ni tuđmanizam kao doktrina nije na svom vrhuncu sredinom 1990-ih uspio ostvariti kao politička praksa mogao danas ostvariti neki ’podgrijani’ tuđmanizam? I koliko bi srednjih i mlađih naraštaja uza nj uopće pristalo da ga tko iznova i oživi?! Od 1989. naovamo rođene su 33 nove generacije, a mnogi koji su na početku bili oduševljeni Tuđmanom u međuvremenu su se u sve skupa nepovratno razočarali ili su otišli s ovoga svijeta.

Svako doba ima svoje potrebe, ima drukčije okolnosti i iskustva, ima druge izazove, drukčija mjerila i ciljeve, pa mora imati formulirane i drukčije programe i problemska područja nego prije. Tuđmanizam mnoge još oduševljava kao sentimentalno sjećanje ili kao trajna politička vertikala, ali u stvarnosti njihovi životi i djelovanja kreću se u sasvim drugim koordinatama. Rijetki preostali iskreni tuđmanisti i svi radikalno hrvatski idealisti okruženi su ljudima koji ih ili ne razumiju ili ih skupa s tuđmanizmom i idealizmom odbacuju kao smetnju, birajući radije ono što im je sada pred očima, u srcima, o čemu egzistencijalno ovise i što im donosi kakvu-takvu opipljivu osobnu ili obiteljsku korist ili perspektivu. To vrijedi i za „nacionalnu“ politiku i političare i za sve segmente hrvatskoga društva općenito. Čuvari vatre tuđmanizma u njegovu idealnom, idealiziranom obliku postali su gotovo zanemariva „nacionalna manjina“, a bez ikakvih prava koja manjinama inače pripadaju.

Promijenilo se duhovno stanje ljudi i društava

Ni vođe nisu danas u modi, liberalno-demokratski Zapadnjaci praktički nisu ni spremni svrstati se većinski uz jakog vođu, to se smatra autokracijom ili diktaturom, a društva su ionako podijeljena na više skupina i frakcija. Nije dakle na Zapadu danas doba velikih nacionalnih vođa, ako se Orbana razumije kao iznimku, Trumpa kao ’eksces’, Merkel kao bivšu koja je morala koalirati s političkim protivnicima i koja je iznutra rastakala demokršćanstvo, Kaczynskog kao specifično poljsku pojavu i kao političara koji jedva osigurava prevagu svog demokršćanskog PiS-a, i to uz velike otpore. U nacionalne vođe nisu uspjeli izrasti ni Le Pen, ni Haider, ni Tsipras, ni Iglesias, ni Wilders, ni Salvini, ni Kurz, ni Macron, ni Sinčić, ni Škoro, ni Kolakušić, ni drugi koji su to pokušali. To ne će uspjeti ni Milanović.

Ovo doba pogodno je u našem krugu za umrežene tehnokrate vlasti i moći, za birokrate i menadžere transnacionalne i globalističke orijentacije à la Plenković, Prodi, von der Leyen, Draghi, Rutte, Michel, Schmidt…, a sve više i za čudake i čudakinje različitih profila i smjerova… sve dok se, ali ne znamo kada će to biti!, sve skupa opet ne preokrene.

Maštati o tomu kako nas u ovom razdoblju povijesti, u kojem je duhovno stanje ljudi i društava iz dana u dan drukčije, raspršenije i liberalnije nego prije, jedino neki jaki vođa, bivši ili suvremeni, a isto tako i neka tradicionalna politička doktrina nastala u sasvim drugim okolnostima kao što je tuđmanizam mogu spasiti iz stanja u koje smo zapali, osim što je iluzorno, služi skidanju odgovornosti s nas samih za ono što umjesto svakoga od nas nitko drugi, moćniji ni jači ne može niti će učiniti ako sami to masovno propuštamo učiniti… No to je već sasvim druga tema.

 

Povezani sadržaji:

Zdravko Gavran i Hrvatsko nebo Vam daruju besplatno pdf. format knjige “Kako su rušili Tuđmana”

Knjiga „Kako su rušili Tuđmana“ globalno dostupna na engleskomu

 

Zdravko Gavran/Darko Daran Bašić/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori