Vladimir Trkmić: Od ponosa do bahatosti i arogancije

Malo tko danas zna u Hrvatskoj da je papa Franjo govorio na općim audijencijama na Trgu sv. Petra u Rimu o manama i vrlinama čovjeka u 16. kateheza? Dakako da to što je vrlo važno za život svakog čovjeka, katolika nije bilo dostatno popraćeno u svjetskim, pa tako ni u hrvatskim medijima. Hrvatske medije takve teme ne zanimaju. A katolički mediji su pak opet o tome šturo izvještavali, ili bolje rečeno registrirali govore, ali ih nitko nije pokušao razraditi i kao takve razrađene objaviti. Zašto? Civilnim medijima to nije nešto posebno, neki „novum“, neka vijest.

A crkveni pak mediji možda misle da je narodu sve to poznato još sa župnog vjeronauka. Ili pak da je to dobar posao, dobra vijest za vjeroučitelje školskog i župnog vjeronauka koji bi to mogli prezentirati vjeroučenicima, srednjoškolcima ili studentima. Tako nam se često događa da nam „ispod radara“ prolaze super poučne, poticajne teme, ne samo pape Franje, nego teme o dobrom odgoju općenito. Znamo da je naš školski obrazovni sustav što se tiče odgojnih tema kako neki kažu „u banani“. Djeca nam više ne znaju kad ih se pita što je to ponos, što je to oholost, bahatost, a još manje što znači biti arogantan. To neznanje nikoga baš ne zabrinjava dok se u jačem obliku ne očituje bahatost i arogancija u školi, oko škole, ili ne daj Bože na sportskim terenima. A arogantnog ponašanja dakako ima među mladima, među navijačima različitih klubova.

Svjedoci smo bili ne samo arogantnih raznih izjava sportskih djelatnika, objava na društvenim mrežama, nego čak i nasilja na terenima. Svi krenu govoriti o problemu mladih kad se problemi snažno očituju, i prijeđu svaku granicu. Ali malo tko govori djeci i mladima o tome koje su ljudske vrline i mane koje su bile od davnina kao takve. Od onih vrlina i mana zapisanih u Bibliji, vrlina u filozofskom i svakom drugom smislu riječi. Što je to papa Franjo rekao na Trgu sv. Petra u Rimu 24. travnja 2024. govoreći o manama i vrlinama s posebnim vrlo oštrim riječima o oholosti? „Bogoslovne kreposti zasnivaju, nadahnjuju i obilježuju ćudoredno djelovanje koje je vlastito kršćaninu. One oblikuju i oživljavaju sve ćudoredne kreposti.

Bog ih ulijeva u duše vjernika da ih osposobi da djeluju kao njegova djeca i zasluže vječni život. One su zalog prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga u moćima ljudskog bića“ KKC (1813). Dok je opasnost stožernih kreposti ta da stvore muškarce i žene koji su se vinuli do herojskog stupnja u činjenju dobra, ali koji su sve u svemu usamljeni i izolirani, veliki dar bogoslovnih kreposti jest život koji se živi i življen je u Duhu Svetom. Kršćanin nikada nije sam. On čini dobro ne radi divovskog napora osobnog predanog zalaganja, nego zato što, kao ponizan učenik, ide za Učiteljem Isusom. On ide naprijed na putu. Kršćanin ima bogoslovne kreposti koje su veliki protuotrov samodostatnosti.

Koliko se samo puta neki moralno besprijekorni muškarci i žene izlažu opasnosti da postanu, u očima onih koji ih poznaju, umišljeni i naduti! Na tu nas opasnost snažno upozorava Evanđelje, gdje Isus preporučuje svojim učenicima: „Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’“ (Lk 17, 10). Oholost je otrov, jak otrov: samo jedna njena kap je dovoljna da uništi čitav život proživljen u znaku dobra. Neka je osoba možda učinila brdo dobročinstava i požnjela priznanja i pohvale, ali ako je sve to činila samo zbog sebe same, da uzvisi samu sebe, može li je se i dalje zvati kreposnom osobom? Ne!“

Papa Franjo je bio vrlo oštar u toj 16. katehezi nazvavši oholost jakim otrovom. Što bi tek rekao da je načeo temu arogancije? A arogancije nažalost previše ima u posljednje vrijeme u svijetu i u Hrvatskoj. Ona je očita već duže vrijeme posebno kod dvojice vodećih političara u Hrvatskoj. No, pustimo njih po strani. Znamo da je arogancija posljedica oholosti, bahatosti i 0sobne duhovne nezrelosti. Ono što mene zabrinjava je činjenica da oni koji su bili nedavno javno anketirani na tu temu bahatosti  i arogancije dvojice spomenutih političara odobravaju tu aroganciju. Sviđa im se takav stil ophođenja s ljudima. A bahatost i arogancija je zapravo svojevrsni društveni bumerang.

Vratiti će se u društveno ponašanje na poslu, u prometu, u međuljudskim odnosima. Takvim anketama elektronski mediji samo podgrijavaju vatru da se sve to prenese među mlade, u škole, na sportske i druge terene i polja društvenog života. Ne mogu nam uzor biti arogantni likovi sa društveno političke scene. Jer ćemo tako postajati bolesno društvo arogantnih odnosa đak – odgojitelj, roditelj, sudionik u prometu i drugi vozači, arogantnost na ulici, arogantnost u ophođenju s ljudima, itd. Zato sam si dao truda da u ovoj kolumni razradim temu o zdravom ponosu, bahatosti, oholosti i aroganciji.

Što je to ponos

Ponos ili gordost je emocija ili osjećaj velikog zadovoljstva samim sobom, kao i poštovanje samog sebe u „cjelini“. Ponos proizlazi iz subjektivnog saznanja, spoznaje da se učinilo ili sudjelovalo u nečem posebnom ili pohvalnom. Ponos spada u osnovne emocije koje su prirodne, urođene i ne nastaju odgojem. Ovo može biti povezano sa vlastitim sposobnostima ili dostignućima, pozitivnim karakteristikama prijatelja ili obitelji, ili nečije zemlje. Jedan filozof je ponos definirao kao sasvim „opravdanu ljubav prema sebi“, za razliku od lažnog ponosa ili narcizma.

Slično, Sveti Augustin je ponos definirao kao „ljubav prema vlastitoj izvrsnosti“, vlastitoj vrijednosti. Filozofi i socijalni psiholozi su primijetili da je ponos složena sekundarna emocija koja zahtjeva razvoj osjećaja sebe i savladavanje relevantnih konceptualnih razlika (npr. da se ponos razlikuje od sreće i radosti) kroz interakciju sa drugima. Neki socijalni psiholozi identificiraju neverbalno izražavanje ponosa kao sredstvo za slanje funkcionalnog, automatski percipiranog signala visokog društvenog statusa. Ponos se ponekad promatra kao pokvarenost ili kao porok, a ponekad kao ispravan način ponašanja ili kao vrlina. Sa pozitivnom konotacijom, ponos se odnosi na sadržajni osjećaj vezanosti za vlastite ili tuđe izbore i postupke, ili za čitavu grupu ljudi, i proizvod je pohvale, nezavisne samo-refleksije i ispunjenog osjećaja pripadnosti.

Sa negativnom konotacijom ponos se odnosi na budalasto i iracionalno iskvaren osjećaj nečije osobne vrijednosti, statusa ili dostignuća, koji se koristi kao sinonim za oholost. Dok neki filozofi poput Aristotela smatraju ponos (ali ne i oholost) dubokom vrlinom, neke svjetske religije smatraju da je prevarantski oblik ponosa grijeh.. U judaizmu se gordost naziva korijenom svih zala. Kada se promatra kao vrlina, ponos u nečijim sposobnostima je poznat kao gordost vrline, veličina duše ili velikodušnost, ali kada se promatra kao porok često se zna da je to „samo-idolopoklonstvo“, divljenje samom sebi, sadistički prezir drugih, ili sujetnost. Drugi mogući predmeti ponosa su nečija etnička pripadnost i nečiji seksualni identitet (naročito kao LGBT ponos). Iako je taj ponos za mnoge diskutabilan.

Starogrčka filozofija o ponosu

Aristotel je identificirao gordost (megalopsuchia), različito prevođeno sa grčkog jezika kao prava gordost, veličina duše i velikodušnost kao krunu vrlina, razlikujući je od umjerenosti i poniznosti. Sada se smatra da je gord onaj čovjek koji smatra da je vrijedan velikih stvari, i dostojan toga. Ponosni čovjek je dakle čovjek kojega smo prethodno opisali. Jer tko je dostojan malog i misli da je dostojan malog, umjeren je, ali nije gord; jer ponos implicira veličinu, kao što ljepota podrazumijeva tijelo veličine i ljepote. Ponos, dakle, izgleda kao neka vrsta krune vrlina; jer ih čini moćnijima i ne postoji bez njih. Stoga je teško biti istinski ponosan; jer je to nemoguće bez plemenitosti i dobrote karaktera. Nasuprot tome, Aristotel je definirao porok oholosti na slijedeći način: da nanesete sramotu žrtvi, ne da bi vam se bilo što dogodilo, niti zato što vam se nešto dogodilo, već samo radi vašeg zadovoljstva. Što se tiče zadovoljstva u oholosti, njegov uzrok je sljedeći: naivni ljudi misle da lošim postupanjem prema drugima povećavaju vlastitu superiornost. Stoga, iako se ponos i oholost često smatraju istom stvari, za Aristotela i mnoge filozofe oholost je sasvim drugačiji pojam od ponosa.

Psihologija o ponosu

Pošto je ponos klasificiran kao emocija ili strast, on je kognitivan i procjenjivački u smislu da je njegov predmet ono što se spoznaje i ocjenjuje, vlastita osobnost i njena svojstva, ili nešto sa čime se ponosni pojedinac identificira. Poput krivice i stida, u ovoj oblasti se posebno opisuje kao samosvjesna emocija koja proizlazi iz procjene sebe i nečijeg ponašanja prema unutrašnjim i vanjskim standardima. Ovo se dalje objašnjava načinom na koji ponos proističe iz zadovoljavanja ili usuglašavanja sa standardom, dok su krivica ili stid izdanak ishodišnog prkošenja.

Što je bahatost

Bahatost kao pojam, ili posuđenica iz latinskog jezika arogancija (arrogantia, superbia) je stav koji precjenjuje vlastitu vrijednost ili vlastite vještine. Potiče i oholost, drskost i prijezirno ponašanje prema drugim ljudima. Na druge bahat čovjek gleda odozgo, Nijemci kažu „von oben“. S visoka i sa velikom dozom prezira.

Šta je arogancija? Što znači pojam arogancija, a što znači biti arogantan?

Arogancija je pojam koji se koristi da bi se označila kako Srbi kažu nadmenost, bezobzirnost, gordost. Sigurno ste do sada više puta bili u prilici da se susretnete sa pojmom arogancija. Odmah na početku bitno je istaknuti da je riječ o pojmu kojeg različiti ljudi doživljavaju na različiti način, uslijed čega često dolazi do pogrešnog shvaćanja njegovog značenja. Promatrano sa strane etimologije pojam arogancija je potekao od latinske riječi „arrogans“, što znači napuhan, gord, ohol, uobražen, drzak. Riječ je o pojmu koji se koristi kako bi označio „nadmene“, gorde, drske i izrazito bahate osobe. Arogancija se najjednostavnije definira kao „nadmenost“, bezobzirnost, drskost u ophođenju s ljudima. Arogantno ponašanje većinu ljudi nervira kada je riječ o svakodnevnim međuljudskim odnosima. Postoje dva načina za pokazivanje arogancije, a to je grandioznost, pompoznost o sebi i prijezir drugih uz sebe. Arogancija pokazana putem prezira predstavlja omalovažavanje drugih ljudi, što za cilj ima pod svaku cijenu izdizanje sebe iznad drugih. Sa druge strane, grandioznost predstavlja veličanje sebe u svemu i svojih sposobnosti, a što za posljedicu ima vjerovanje u sebe i to da ste bolji od drugih. Kada nekome kažemo da je arogantan, to znači da je drzak, uobražen i „nadmen“ u komunikaciji sa drugim ljudima.

Rad na sebi – samoodgoj

Svakako da o zdravom ponosu treba razmišljati, željeti ga i ostvariti. A boriti se protiv osobne oholosti, bahatosti svake vrste. A pod svaku cijenu izbjegavati i boriti se prvenstveno protiv osobnog arogantnog ponašanja prema bilo kome. I dakako moliti na tu nakanu u osobnom životu i životima drugih. Neki tvrde da narcizam pogoduje stvaranju bahatosti i aroganciji. Narcizam je pojam koji se odnosi na osobinu samoljublja. Označava pretjerano divljenje samom sebi s bahatim ponašanjem i nedostatkom razumijevanja za druge ljude, koje vidi samo kao alat za postizanje vlastitih ciljeva.

Narcizam je poremećaj ličnosti, u kojem narcis zahtijeva od svoje okoline (kojom nastoji upravljati i koristiti se njome) da budu zavidni na njega i na njegova dostignuća. Narcizam je pojam koji se odnosi na osobinu samoljublja. Označava pretjerano divljenje samom sebi s bahatim ponašanjem i nedostatkom razumijevanja za druge ljude, koje vidi samo kao alat za postizanje vlastitih ciljeva. Primijenjen na društvenu skupinu ponekad se pojam narcizam koristi za označavanje elitizma ili ravnodušnosti prema položaju drugih ljudi.

Dakako da se u naše vrijeme, u našem hrvatskom društvu premalo govori o negativnostima pojedinca pod vidom bahatosti, narcisoidnosti i arogancije. O manama koje su kao teški uteg, ili kako papa Franjo kaže jaki otrov. Činjenica je da je Hrvatska sekularna i sekularizirana država. Nitko od katolika ne želi i ne može nametati viđenje ljudskih mana kroz „katoličke naočale“, naočale katoličke moralke, ali bi vrijedno bilo prihvaćati analizu ljudskih mana i vrlina pod vidom starogrčke filozofije, psihologije kao znanosti.

Na satovima psihologije i sociologije srednjoškolski profesori, a pedagozi u osnovnim školama mogli bi uobličiti nekoliko vrsnih predavanja na temu zdravog ponosa kojeg treba razlikovati od narcisoidnosti, bahatosti i arogancije. Ako želimo sebi i drugima sretnu budućnost, više razumijevanja u društvu, obiteljima, u odgojnim ustanovama, onda je nužno tim problemima prići analitički. Njih registrirati, o njima raspravljati, organizirati predavanja i okrugle stolove. To je nadam se izazov za roditelje, odgojitelje, profesore i sve kojima je to životno poslanje i posao. Svi mi trebamo tesati sebe, svoj karakter, boriti se protiv mana, a na pravo mjesto stavljati vrline. U svemu tome veliku ulogu imaju svi mediji koji također imaju veliku ulogu u stvaranju pozitivnog ozračja vezano uz tu tematiku. A oni koji se smatraju katolicima trebali bi i moliti za poniznost, jednostavnost, čistoću srca i savjesti.

Molitva Predragocjenoj Krvi Kristovoj za zaštitu od zla i bolesti

Isuse, Krvlju svojom operi i zapečati zrak koji dišem, hranu koju jedem, vodu koju pijem, putove kojima hodim, prostore u kojima boravim, ljude s kojima kontaktiram.

U Ime Isusovo neka me Predragocjena Krv Kristova obrati u srcu u iskrenoj, dubokoj vjeri, ljubavi i pouzdanju u Tebe, Gospodine! Predragocjenom Krvlju svojom, Gospodine Isuse Kriste, molim Te, operi me od glave do pete, iznutra i izvana! Neka Predragocjena Tvoja Krv poteče mojim venama, mojim organima, cijelim mojim tijelom, umom, dušom, duhom…

(možeš ovdje,  po poticaju Duha, meditativno i polako, imenovati svaki dio tijela, duše i duha, ili bolest i smetnju koju imaš, a što želiš da Gospodin ozdravi svojom Krvlju, i u duhu osjetiti kako te Krv Kristova čisti, oslobađa i iscjeljuje).

Neka me Tvoja prečista Krv, Isuse Kriste, iscijeli od svake bolesti tijela, uma, duše i duha. Odstrani iz mene i od mene svaku negativnost i sve što nije od Tebe, Isuse! Gospodine Isuse Kriste, napravi štit oko mene, od svoje Predragocjene otkupiteljske Krvi i svih onih za koje Te molim (možeš navesti imena osoba za koje moliš).

Isuse, Krvlju svojom operi i zapečati zrak koji dišem, hranu koju jedem, vodu koju pijem, putove kojima hodim, prostore u kojima boravim, stvari koje dotičem, ljude s kojima kontaktiram!

Zapečati u svojoj Svetoj Krvi mene (ime i prezime, osobe za koju molim), moj lik, gdje god se nalazili i sve što je u vezi sa mnom i onima za koje Te molim.

Krvi Kristova, operi me / nas (više puta zazivati);

Krvi Kristova, zaštiti me / nas;

Krvi Kristova, pobjednice zlih duhova, spasi me / nas i zaštiti me / nas;

Krvi Kristova, iscijeli me / nas!

U Ime Isusovo, zapovijedam neka me sad, ovoga časa, napusti svaka bolest tijela, uma, duše i duha, i iziđe iz mene VAN (po poticaju Duha ponoviti).

Krvi Kristova, u ime Isusovo blagoslovi me u ovom danu.

U ime + Boga Oca + Boga Sina i + Boga Duha Svetoga! Amen!

Hvala Ti, Isuse!

Slava Ti, Isuse!

(Zahvaljivati neko vrijeme i vjerovati da se molitva već ostvarila.)

Hrvatsko nebo