D. Pešorda : Dvije Sanje protiv života

Borba za prevlast nad jezikom

Dan pred lokalne izbore u Zagrebu je bilo vrlo živo. Dvadesetak tisuća ljudi dobre volje, mahom mladih parova s djecom, sudjelovalo je u manifestaciji Hod za život. To se nije svidjelo Sanji Sarnavki i Sanji Juras te su se s trinaestak svojih istomišljenica, naoružane transparentima Pohod na život, žene i slobodu,ustobočile pred hodačima za život.

Zašto su Soroseve aktivistice hod prema Trgu protumačile kao pohod na slobodu, to samo one znaju. Izvjesno je samo da su prosvjedovale protiv slavljenja života.

Može se biti i protiv života, međutim licemjerno je takav stav prodavati kao društveno koristan rad i tražiti od države potporu. A udruge dviju Sanja upravo to rade. Bilo kako bilo, bilo je pomalo tužno gledati petnaestak ocvalih gospođa kako pokušavaju pripijanjem stražnjeg dijela tijela čvrsto uz asfalt obraniti pravo na pobačaj. Koje im nitko i ne namjerava ugroziti. Osim nekih bioloških činjenica. A protiv njih ne vrijedi protestirati. Kao ni protiv činjenice da je budućnost uvijek na strani onih koji slave život, a ne onih koji slave smrt.

Policija u Mariboru zabranila koncert Marka Perkovića Thompsona. Boje se navodno nereda jer su neke karte kupljene preko interneta iz inozemstva. Janšina stranka zabrani se protivi tvrdeći da je zabrana političke naravi. Predstavnica ljevice pak kaže da govor mržnje i treba zabraniti. Zanimljivo je kako Thompsonovi protivnici pronalaze mržnju u njegovim pjesmama koje uglavnom govore o ljubavi. Prema domovini, precima, prijateljima, ženama… Zašto se, pobogu, u tim određenim krugovima svako ”volim” prevodi kao ”mrzim”?

Razumijem da netko može sumnjati da su Thopsonovi iskazi ljubavi neiskreni, licemjerni, sračunati na zaradu i eksploataciju domoljublja, no kakve to veze ima s mržnjom? Dakle, bilo Thompsonovo domoljublje iskreno ili neiskreno, ono nema veze s mržnjom. A bit će da je iskreno, dočim toliko smeta onima kojima i inače smeta svaki afirmativni govor o Hrvatskoj. Optužujući Thompsona za tzv. ”govor mržnje”, oni se razotkrivaju kao istinski mrzitelji. Hrvatske i hrvatstva kao takvog.

Gledam na Youtube-u Đorđa Balaševića kako se hvali da je uspio napisati pjesmu u kojoj nitko ne može otkriti nikakvu srpsku, hrvatsku ili bošnjačku jezičnu specifičnost, to jest prvo djelo na tzv. našem jeziku. Hajde, velim, neka je, baš zgodna jezična igra, zadatak dostojan umješnog versifikatora. Međutim, kad sam pogledao Đoletovo ostvarenje, razočarao sam se. Grješka već u prvom stihu: ”Postoji stih naizgled vrlo prost…” Pridjev prost jest i hrvatska riječ, međutim u hrvatskom jeziku ne znači isto što i u srpskom jeziku. U ovom konkretnom slučaju trebalo bi umjesto ‘prost’ stajati ‘jednostavan’ da bi se moglo reći da je stih i na hrvatskom jeziku.

Umara pomalo to nastojanje jugonostalgičara da Hrvate uvjere kako svi mi na južnoslavenskim prostorima govorimo istim jezikom. Zašto se, recimo, Balašević ne zadovolji činjenicom da u Hrvatskoj uglavnom razumije o čemu pjeva i da ga rado slušaju, zašto mu treba i potvrda da je jezik na kojemu pjeva i naš jezik? Naime, ta silna ljubav i grljenje preko mjere na kraju se nekako uvijek pretvori u gušenje. Neću, naravno, Balaševića optužiti da na umu ima mržnju dok govori o ljubavi, kao što se Thompsona redovito optužuje, ali, iskreno, zazirem pomalo i od prekomjerne ljubavi s istoka.

I na kraju, koliko god ovi navedeni slučajevi naizgled nemaju nikakve veze, oni su i te kako povezani. Povezuje ih, zapravo, borba za prevlast nad jezikom. U svim društvima to je glavni sukob, jer tko stekne vlast nad jezikom, zavlada i svim ostalim. Stoga i budućnost hrvatskog društva ovisi od toga hoće li diskurs Hoda za život prevladati ili diskurs dviju Sanja, odnosno ”naš jezik” ili hrvatski jezik.

Damir Pešorda/Hrvatsko slovo/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo