Damir Pešorda: Što slijedi?

Kada jedan društveni model zapadne u krizu, dolazi do društvenog vrenja, pobuna, revolucija, sukoba svake vrste – dok se ne nametne nova paradigma. Ona koja daje odgovore na goruća društvena pitanja. To nisu nužno najbolji odgovori, štoviše u pravilu nisu najbolji, ali ih nije dopušteno ozbiljno preispitivati dok su oni koji su ih ponudili u poziciji moći. Nove elite u pravilu su čvršće od onih na odlasku. Premda mnogi misle da su elite uvijek iste, mijenjaju se samo izvođači radova po njihovoj narudžbi. Kada pak preispitivanje političkog sustava počne, sustav je u krizi i bliži mu se kraj. Moja generacija svjedočila je takvom procesu dok se urušavao takozvani samoupravni socijalizam. U demokraciju smo ušli kao s grlom u jagode. Kraj povijesti nas je zatekao kada smo računali da smo pod svojim imenom i samostalno taman ušli u povijest. Ono što nam nitko u tome trenutku nije imao reći da je demokratski poredak Zapada zasnovan na liberalizmu također prešao svoj zenit i polako tonuo u krizu. Od toga, sad već evidentnoga, potonuća Zapada potječu sve nevolje srednjoistočne Europe, neuspjela tranzicija u konačnici. Na kraju te tranzicije čini nam se da nas je u Europi dočekalo jednoumlje od kojega smo bježali; ne ono isto, ali ipak jednoumlje. 

   Pokojni  Ivo Banac me je svojedobno  zbog konstatacije da su Hrvati već razočarani Amerikom i Zapadom naveo kao primjer protudemokratskih tendencija u Hrvatskoj. Zasmetala mu je moja tvrdnja: ”Nekadašnja okrenutost Hrvata prema Americi i Zapadu sve više ustupa pred skepsom, pa i otvorenim razočaranjem u Zapad. Pitanje je samo vremena kada će se ta skepsa i to razočaranje preliti i na odnos prema demokraciji kao sustavu” (Hrvatsko slovo, 29. svibnja, 2015.). S odmakom od pet godina mogu samo reći da je moja bojazan bila i te kako opravdana: američka demokracija raspada se naočigled cijeloga svijeta, totalitarna narav duboke države dolazi sve više do izražaja, a svijetu se sve češće nudi čudovišni kineski sustav kao neki uzor.

   Banac je umro i neće svjedočiti rasapu  Pax Americane; mi ostali, bojim se, tomu već svjedočimo, samo što se takvi procesi ne događaju preko noći i cijela ta stvar može potrajati još desetljećima. Daleko od toga da sam sretan zbog toga, kao što se činilo Bancu, naprotiv, ali pred stvarnošću ne vrijedi zatvarati oči. Zapadni svijet već desetljećima radi na autodestrukciji, i radi to temeljito.  Patrik J. Deneen u knjizi Zašto liberalizam nije uspio lucidno konstatira da je liberalizam podbacio upravo zato što je uspio! To jest da je u njega samog bila ugrađena njegova propast, pakleni mehanizam samouništenja. Na neki način to vrijedi za sve sustave koji streme k prizemljenom apsolutu. Apsolutu je mjesto u transcendenciji. 

   Temeljna premisa liberalizma – što više slobode, i to slobode pojedinca u odnosu na vlast, sustav u cjelini – dovela je na koncu upravo sve većeg zadiranja sustava u svakodnevni život i slobode pojedinca. S vremenom je došlo do inflacije novoproklamiranih manjinskih sloboda, često sumnjive logičke i etičke utemeljenosti, te je njihovo društveno prihvaćanje sve češće trebalo nametati zadiranjem u slobode, običaje, navike i život većine. S druge strane određene ideološke agende pod plaštem znanosti ili humanizma sve više zarobljavaju obični ljudski život u gustu mrežu propisa. Treba imati na umu da svaki novi propis, ma koliko se njegovi donositelji pozivali na slobodu i humanizam, nužno sužava polje slobode.

   O liberalnoj demokraciji danas rijetko tko sa zanosom govori. Demokratska procedura tek se nevoljko podnosi, a tu i tamo i besramno izigra. Kao da se nitko zbog toga pretjerano ne uzbuđuje. S posebnom se zlovoljom politika i mediji odnose prema referendumu kao najizravnijem obliku demokracije. Nakon Kuščevićeva kreativnog prebrojavanja potpisa za prošle dvije referendumske inicijative ni mainstream mediji ni politički establišment nisu se zgražali, dapače bili su to najsvjetliji Kuščevićevi trenutci. Slavljen je kao vješt i pouzdan političar. Njegov kasniji posljedica je nekih drugih stvari. Zanimljivo je da ni tzv. glas naroda, barem ako je suditi po internetskim forumima i društvenim mrežama, nije pretjerano sklon demokraciji, to jest gotovo da su brojniji oni koji protestiraju zbog viška negoli oni koji protestiraju zbog manjka demokracije. Tako se tu može pročitati kako je bolje bilo u dobra stara socijalistička vremena, pohvale čvrstoj ruci nekadašnje milicije, pozivi na što rigoroznije mjere protiv onih koji krše mjere Stožera civilne zaštite i sl.

   Godinama, recimo, nisam pročitao neki posebno kritički intoniran članak o stanju ljudskih prava u Kini. Utihnulo nekako solidariziranje s Tibetom, a Ujguri su ionako muslimani! O cijelom nizu zapadnih lidera, koji nisu po volji globalističćkih elita, govori se posprdno i s prijezirom, dok se o kineskom vođi govori s puno uvažavanja, a o kineskoj državi biranim riječima, pa i sa stanovitom simpatijom. Svijet u kojem je Orban oličenje nazadnog vođe, a Xi Jinping naprednog očito  ne stremi demokraciji. Aktualne mjere protiv pandemije Covida-19 zapravo suspendiraju demokraciju diljem Europe na neodređeno vrijeme. Znakovito je da se često naglašava kako povratka na staro više neće biti čak i nakon što se stanovništvo cijepi. Maska i socijalna distanca, stalno se ističe, postat će dio novog normalnog; gotovo sam siguran da će se isto dogoditi i sa novostvorenim mehanizmima zaobilaženja demokratske procedure u svrhu navodno lakšeg i efikasnijeg reagiranja na koronakrizu. 

   Liberalna demokracija posustaje. To je stara vijest; pravo je pitanje: što slijedi? 

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo