Munja s Pantovčaka – Je li moguća repriza 3. siječnja 2000.?

Žalosno je da je hrvatski narod sveden na takav izbor između dvojice ’crvenih’ jaraca koji u sebi ne mare za hrvatstvo niti ga osjećaju kao svoje niti su mu privrženi, ma što govorili. No to nakon svega što su rodoljubni Hrvati činili ili propuštali učiniti (’kakajući’ ustrajno u vlastite gaće) nije više situacija koja bi se mogla izmijeniti. Ona je postala praktički neizmjenjiva, kao što i tektonski preokret postade prije 24 godine nezaustavljiv. S kakvim sve posljedicama ovaj put, ne znamo još. No  Plenkoviću će Sudbina naplatiti njegovu bezobzirnu samovolju, oholost i zloporabu HDZ-a i hrvatskog naroda u vlastite svrhe. I zacijelo će ga stići ’kletva’ mnogih: „Možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš!“ ’Kletva’ na Milanovića tek će jednom postati aktualnom. Jedan po jedan! Dotad, imamo što imamo, a rijetki čestiti u politici morat će biti ’lukavi kao zmije’ da bi što uspješnije ’kontrolirali (još veću) štetu’, što dosad nisu uspijevali.

Odmah se mora reći da prava repriza izbornog političkog preokreta kakav se dogodio 3. siječnja 2000. i svrgavanja HDZ-a i tuđmanizma, nedugo nakon smrti Franje Tuđmana, nije moguća. Moguća je samo farsa s peripetijama.

Kao prvo, HDZ danas  nije tuđmanistička ni nacionalistička ni suverenistička ni koliko-toliko demokršćanska stranka niti je takva njegova vlada, osim ponešto u taktici, retorici i simbolici, da bi i moglo doći do onako temeljita protuhrvatskog preokreta kakav se dogodio 2000., s Račanom i Mesićem.

Kao drugo, na Pantovčaku nije na funkciji predsjednika države ni Tuđman ni v.d. predsjednika Pavletić, nego je – Zoran Milanović.

Kao treće, Hrvatska se nalazi u drukčijim okolnostima nego onda: članica je EU-a i NATO-a, pa joj dakle neposredno ne prijeti vraćanja na „Zapadni Balkan“, u Mesićev „region“ odnosno u bilo kako obnovljenu Jugoslaviju, kao tada. (Tako je to za sada, iako ni taj „vrag“ ne spava.)

Milanovićeva najava kandidature za Hrvatski sabor s ciljem da postane predsjednik Vlade

došla je za sve kao grom iz vedra neba. Bilo je već više tjedana takvih spekulacija, ali nitko nije vjerovao da se u ovim ustajalim, smrdljivim, koristoljubivim i ziheraškim političkim vodama bez čvrstih karaktera može dogoditi išta tako gromovito i munjevito. Obično naime svi „hvale more, a drže se obale“. No Milanović se potvrdio kao „ludi“ frajer, kao onaj koji može učiniti što „pametni“ političari ne mogu ni zamisliti. Voli šokirati sve druge.

On se danas ukazao i kao „deus ex machina“ – kao Jupiter odnosno Zeus koji se s vrha Olimpa poput munje spustio na predizbornu zemlju. I izazvao šok na cijelom stranačkom spektru i u ionako smućenoj javnosti.

Njemu u zaleđu jest gotovo obezglavljeni, ali svakako „crveni“ SDP. Njemu nasuprot jest „plavi“ HDZ, no koji je i sam i te kako „crven ispod kože“, k tomu poput SDP-a u bitnomu anacionalan i uvelike liberalistički i globalistički. Imamo dakle na djelu zapravo dvoboj dvojih crveno-žutih. Prave hrvatske (bijelo-crvene) boje u tom dvoboju, a ni u širem višeboju, ne zastupa u pravom ili uvjerljivom smislu uglavnom nitko, možda uz samo poneku iznimku. Možda.

Plenković je sa svojim (p)odaničkim HDZ-om doveo HDZ do ruba nepopravljive zataje i novoga „povijesnog“ poraza

Što god Plenković sa svojim (p)odaničkim HDZ-om imao namjeru učiniti, i što god dosad činio, svakako je učinio da HDZ dovede do ruba nepopravljive zataje i novoga „povijesnog“ poraza. No nije središnji nacionalni problem Hrvatska s njim ni Hrvatska bez njega, nego Hrvatska bez same sebe – bez hrvatske srčike, svijesti, samosvijesti, morala i kralježnice. To u svakom slučaju već odavno progresivno imamo, tko god ubuduće stolovao u Banskim dvorima.

Vjerojatnije je da će ondje stolovati Milanović.

Istina, ima tu jedan krupan ustavnopravni problem, to što on ulazi u izbore zadržavajući (ako to odnosno dole to uspije) i dalje položaj predsjednika Republike. Ustav i zakoni takvo što ne zabranjuju izričito, po čemu se još jednom vidi da je Ustav s pripadnim izbornim zakonodavstvom šupalj kao švicarski sir – takav kakvi su i oni koji ga pisali, usuglašavali i mijenjali. U svakoj kriznoj situaciji iznova se pokaže da je Ustav napisan ili diletantski, ili s predumišljajem. Sada će „duh“ ustavnih odredaba morati protumačiti neki sud, Vrhovni ili ustavni, bumo vid’li.

Plenkovićev HDZ rastjerao mnoge oslanjajući se na samo sebe, na osam manjinaca i na žetončiće

Zašto je vjerojatnije – ako u međuvremenu ne dođe zbog Milanovićeve kandidature i do ustavne i političke krize i nepredvidivih situacija – da će urbani ’štemer’ i čovjek sinjske partizanske i „crvene“ korjenike (o osobnoj suradnji s KOS-om nije uputno nagađati) zasjesti  u Plenkovićevu fotelju. Iz mnogo razloga. Jedan je od glavnih taj što je Plenković sve činio tako da protiv sebe i osiljenog, oholog i bezobzirnog HDZ-a naposljetku dobije i združenu ili razjedinjenu ljevicu i dvije najjače desne ili kvazidesne stranke: Most (s Hrvatskim suverenistima u džepu) i Domovinski pokret.

Plenković se oslanjao na potporu osam manjinskih zastupnika i ponekog „žetončića“. Sada mu takav sastav odnosno takva metoda ne će omogućiti postizanje većine u Saboru. I ne treba mu je omogućiti! To se sve skupa više moglo gledati ni podnositi bez grča i mučnine u želudcu. Svojim ljevičarenjem, prosrpstvom i obračunima s hrvatskim nacionalizmom te bahatošću, arogancijom i dopuštanjem grananja političke korupcije Plenković je rastjerao dovoljno desničara, hrvatskih nacionalista i čestitih ljudi da će sada žaliti za njima, jer će mu upravo oni nedostajati da nekako skucka većinu.

Milanović otvara koalicijska vrata i desnici li kvazidesnici i time stječe mnogo širi koalicijski potencijal od Plenkovića

S druge strane, Milanović otvara vrata i desnici, svima „neokaljanima“ u politici, koje namjerava uključiti u široku „koaliciju nacionalnog spasa“, pod vrhovništvom sebe i SDP-a. Zacijelo uspjeh tog patenta još nije zajamčen, no on objektivno gledano imao mnogo širi mogući izbor koalicijskih partnera odnosno širi koalicijski potencijal od Plenkovića.

U ovom osvrtu ne ćemo ulaziti u pitanje o tomu hoće li nas Milanović bude li vodio državu odvući od EU-a i NATO-a u krilo Putinove Rusije. Na ovom svijetu sve je moguće, no baviti se tim pitanjem neposredno uoči naprasno raspuštenog Sabora i još naprasnije raspisanih izbora za novi sastav Sabora nije preporučljivo. Nije sada to tema (to je, plenkovićevski rečeno, ’ne-tema’) niti će spekulacije o tim stvarima osjetnije utjecati na birače.

Zapravo, ni HDZ ni SDP ne mogu izgubiti. Jedina je bitna razlika što će jedni dospjeti na vlast, a drugi u opoziciju. Oni koji uđu u Sabor svakako će biti zadovoljni. No dogodi li se debakl HDZ-a, moglo bi doći do osipanja odnosno raspada te višestruko kompromitirane stranke, koja je ostala bez identiteta, a njezino vodstvo i članstvo masovno bez vlastitog mišljenja o ičemu. Napokon!

Žalosno je da je hrvatski narod sveden na takav izbor između dvojice ’crvenih’ jaraca koji u sebi ne mare za hrvatstvo niti ga osjećaju kao svoje niti su mu privrženi, ma što govorili. No to nakon svega što su rodoljubni Hrvati činili ili propuštali učiniti (’kakajući’ ustrajno se u vlastite gaće) nije više situacija koja bi se mogla izmijeniti. Ona je postala praktički neizmjenjiva, kao što i tektonski preokret postade prije 24 godine nezaustavljiv. S kakvim sve posljedicama ovaj put, ne znamo još. No  Plenkoviću će Sudbina naplatiti njegovu bezobzirnu samovolju, oholost i zloporabu HDZ-a i hrvatskog naroda u vlastite svrhe. I zacijelo će ga stići ’kletva’ mnogih: „Možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš!“ ’Kletva’ na Milanovića tek će jednom postati aktualnom. Jedan po jedan! Dotad, imamo što imamo, a rijetki čestiti u politici morat će biti ’lukavi kao zmije’ da bi što uspješnije ’kontrolirali (još veću) štetu’, što dosad nisu uspijevali.

Hrvatsko nebo