Vladimir Trkmić: Plivati kao sjekira ili plivati protiv struje

U hrvatskom jezičnom žargonu život se uspoređuje sa plivanjem. A plivanje je tako ne samo rekreativni sport nego i životno pitanje u alegorijskom smislu riječi. Ironičan izraz za neplivača je pliva kao sjekira, a to znači da je riječ o neplivaču, čovjeku koji ne zna plivati. Drugi izraz u hrvatskom jezičnom vokabularu je pliva kao bubreg u loju. To pak opisuje čovjeka koji živi u obilju, u životnim slastima i mastima.

U novijim izričajima za takvog čovjeka kažu da je pun kao brod, što znači da ima svega u izobilju, pogotovo novca. Jedan od možda najstarijih hrvatskih izraza za životno plivanje je plivati protiv struje. Plivati protiv struje u životno moralnom smislu znači postupati samostalno protiveći se ustaljenim svjetonazorima, aktualnim razmišljanjima, životnim filozofijama. Osim tih hrvatskih jezičnih izraza postoji i izraz plivati u suzama. Što znači mnogo plakati, mnogo trpjeti u životu i ići unatoč svemu naprijed.

Struja

Riječ struja najčešće znači protjecanje nečega. Struja može biti morska, električna, mlazna, ili naprosto strujanje zraka, vjetra, struja jakih vjetrova (jaka bura, pijavica, uragan). To kretanje zraka ili vode značajke su prirodnih događanja. Ali isto tako u životnim promišljanjima često koristimo izraz kako je netko u životu plivao protiv struje. Plivati protiv struje u tom smislu riječi znači boriti se sa raznim životnim protivštinama, ne posustati se odupirati različitim navalama i životnim vjetrovima koji su protiv nas. Taj odnos plivača koji pliva protiv struje može se shvatiti dvojako. Jedan pristup je „revolucionarno plivanje“ koje označava prevratnički, nasilni prevrat novih nad starim životnim vrednotama. Drugi pristup je onaj kojeg je Isus propovijedao, a taj je žrtvom i ljubavlju pokazivati i dokazivati pravi pristup zemaljskom životu, životnim vrednotama i u konačnici vječnom životu.

Isus o dvije vlasti

„U ono vrijeme farizeji odoše i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: “Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?” Znajući njihovu opakost reče Isus: “Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!” Pružiše mu denar. On ih upita: “Čija je ovo slika i natpis?” Odgovore: “Carev.” Kaže im: “Podajte, dakle, caru carevo, a Bogu Božje.”

Mt 22,15-21

Isus je jasno svojim suvremenicima dao do znanja da postoje dvije vlasti: duhovne i vremenite. Duhovna je vječna, a sve zemaljske vlasti su relativne, prolazne. I kao prolazne su u sebi dobre, ali imaju svojih nedostataka. U drugim dijelovima evanđelja Isus progovara protiv onovremenih duhovno zemaljskih vlasti, te oštro govori protiv farizeja i pismoznanaca koji su iskrivili smisao i svrhovitost Božje vladavine. Isto tako Isus progovara protiv nepravde u onovremenoj zemaljskoj vlasti. Sjetimo se njegovih susreta sa carinicima. Njegov pristup, govore o farizejima i carinicima mogao bi netko shvatiti kao mogući revolucionarno prevratnički način.

To bi dakako bio krivi pristup, jer je cjelovitost Isusovog pristupa puna milosrđa i blagosti za one koji se kaju i nastoje popraviti svoj odnos u duhu pravednosti i Božjih načela napisanih u deset Božjih zapovijedi. „Dajte caru carevo, a Bogu Božje“ znači da smo dužni poštivati zemaljske civilne i duhovne vlasti. Ali ih isto tako ispravljati u onome u čemu su možda manjkave, formalističke. Kako? Revolucijom osobnog svjedočenja, milosrđem, blagošću i ljubavlju prema onima koji su se ogriješili o duhovnu ili civilnu vlast. Isus nije propagator nikakvih revolucija, prevrata, iako su to neki očekivali od njega jer je Izrael bio pod okupacijom rimske vlasti. Plivati protiv struje je za Isusa značilo biti istinoljubiv, pravedan, pošten, bogobojazan i tako mijenjati ono što ne valja.

Crkva i dvije vlasti

Katoličku crkvu treba shvaćati u Isusovom duhu. Ona je zajednica vjernika koji su na putu. Ona je organizacija i institucija nesavršenih ljudi. Zajednica koja je istovremeno sveta i grešna. U njezinom krilu bilo je svetih ali i grešnih papa, kardinala, biskupa i svećenika. Kao zajednica na putu vođena Duhom Svetim imala je svojih uspjeha i padova. Sa više, a ponekad sa manje uspjeha je razlučivala tijekom povijesti čisto zemaljsku od duhovne vlasti. Ponekad se utapala u svakodnevnost, bila isprepletena sa aktualnim zbivanjima.

Ali je uvijek u sebi sadržavala svetost svetaca i mučenika koji su bili zagovornici i kreatori plivanja protiv struje. Što znači da ni jedno stoljeće katoličanstva nije bilo tako siromašno da Duh Sveti nije podigao nekog sveca koji je bio orijentir izvornog kršćanstva i u najtežim razdobljima i opasnostima za univerzalnu Crkvu. Biti dobar građanin i služiti Bogu kao teze i zadaci nisu u suprotnosti, jer Bog djeluje kroz sve ljudske sustave i institucije kako bi izgradio konačnu zajednicu ljubavi. Bog treba tebe i mene da pomažemo društvu u cjelini u izgradnji dobrih odnosa gdje god se nalazimo. Postoje slučajevi kada trebamo jasno i hrabro govoriti iz ljubavi protiv zanemarivanja poštenja ili nepravednog ponašanja državne vlasti osobito u pogledu socijalne nepravde.

Sukob duhovne i vremenite vlasti

Svako vrijeme katoličanstva je bilo potencijalno za moguće sukobe između vremenite i duhovne vlasti. Između onoga što je nauk Crkve i onoga što propagira vremenito zemaljska vlast. Jedan od takvih sukoba zabilježen je u Engleskoj za vrijeme kralja Henrika VIII. i sv. Thomasa Morea. Kralj Henrik VIII. se sukobljava sa Rimom, sa duhovnim naukom Katoličke crkve vezano uz njegov brak. Nastoji provesti svoju bahatu samovolju i odvojiti Crkvu u Engleskoj od Rima. U tom njegovom naumu njegov bliski suradnik Thomas Morea pliva kao praktični katolik protiv struje njegove samovolje.

Poznata je maksima sv. Thomasa Morea: “Kraljev dobri sluga, ali Božji prvi”. Ta maksima u praksi znači: služim kralju Henriku VIII. kao zemaljskoj vlasti, ali kada je u pitanju zdravi nauk katoličanstva iznad svega mi je Božji nauk. Za Boga živim i neka bude onako kako to od mene traže Božji neprolazni zakoni. Dakako da je to plivanje protiv struje kraljevih načela Thomasa Morea odvelo u mučeništvo. A Katoličku crkvu po Henriku VIII. u Engleskoj u raskol. Obrazac mučeničkog ponašanja praktičnog katolika mogao bi biti obrazac ponašanja katolicima koji se bave politikom u Hrvatskoj. Nažalost nije tako.

Za naše političare očito ne vrijedi maksima Thomasa Morea: „Kraljev dobri sluga, ali Božji prvi“. Jer da jest, ne bi slijepo služili briselskom militantnom globalizmu i liberalizmu. Neki od njih djeluju kroz prizmu sluganstva a ne katoličkog učenja o čovjeku, muškarcu i ženi, obitelji, vrednotama katoličanstva. Glasovanje za Istambulsku konvenciju, a time i rodnu ideologiju je bilo pokornost stranačkoj stezi, a ne zdravom razumu. Kada bi im danas netko rekao da su tim glasovanjem služili vragu i dekadentnim zakonima bili bi povrijeđeni. Za Thomasa Morea možda su čuli, ali im je nepoznata njegova maksima: „Kraljev dobri sluga, ali Božji prvi“. Ili su tu maksimu čuli, ali se u svagdašnjem životu ne osvrću na nju. Nije njima do naroda i katoličanstva, osim deklaratornih izjava uoči novih izbora.

Njima je do karijere, do osobnih interesa. Iako je hrvatski narod bio protiv takvih zakona, protiv rodne ideologije, oni su dali svoj glas, možda i protiv svoje savjesti pod utjecajem stranačke stege. Možda je ipak u pravu jedan hrvatski političar u europskom parlamentu koji kaže da ne postoji više ljevica i desnica u političkom životu EU. Nego da postoje samo globalisti i suverenisti. Prvi zastupaju liberalizam svega i svačega, a drugima je stalo do suverenosti i vrednovanja čovjeka, obitelji i naroda. Još će puno vode proteći Savom da bi u neke političke stranke na hrvatskoj sceni ušao zdravi i cjeloviti duh katoličanstva. Plivati protiv struje? Za naše hrvatske takozvane lijeve i desne stranke plivanje protiv struje ne postoji, ili je to za njih nemoguće. Neki kažu da su umjereni centar. A to pak znači da su ništa, ili bolje rečeno kako vjetar puše.

Dekadencija društva u kojem živimo

Francuska riječ „dékadence“ znači opadanje, izrođavanje, i opisuje stvarnost postepenog propadanja, iscrpljenja ili rasula, nazadovanje. Dekadencija je pojam kojim se opisuje postepeno propadanje ili slabljenje nekog pojedinca, organizacije, kulture, društva ili civilizacije izazvano pretjeranom uživanju u luksuzu. Te zajedno sa njim vezanom gubitku nekadašnjih moralnih i drugih temeljnih načela. Bitni uzroci pojave dekadencije su „defektne političke institucije“ koje dovode do propasti postojećih dobrih običaja i vrlina.

Dekadencija kao pojam ima i svoje sinonime: hipokrizija, destrukcija, auto-destrukcija, idolatrija, amerikanizacija, malograđanština, anarhija, dehumanizacija, dezintegracija, raspuštenost, megalomanija, raskalašenost, rezignacija, pomodnost, erotizacija, dezorijentacija, banalizacija, izopačenost, tiranija, apatija, sekularizacija, otuđenost, perverzija, onanija, travestija, iskvarenost. Ti sinonimi i njihova izvorna značenja su „odlike“ propadanja civilizacije. Nitko mi ne može osporiti činjenicu, realnost, da se u naše vrijeme sve što vrijedi banalizira.

Da se čine banalnim, zastarjelim vrednote na kojima je civilizacija počivala milenijima. Da se takve vrednote smatraju nazadnim, otrcanim. Da se nastoji ostvariti cilj po kojem bi carevala raspuštenost i razuzdanost svake vrste. Da je ono što je nekada u prošlosti bilo dekadentno i sramotno postalo normalnim. Da se ono što je za normalnog čovjeka skandalozno o tome piše i tako širi sablazan. Te da ono što je vulgarno, pa čak i perverzno, izopačeno,, iskvareno i devijantno ponašanje ima svoje zapaženo mjesto u medijima. Svi žele biti pomodni, u trendu, mondeni, u duhu nekog novog vremena, općeprihvaćeni. Te se to i tako nešto smatra smionim potezima, slobodoumnim i prosperitetnim ponašanjem.

Sveti L.B. Mandić – plivanje protiv struje

Naše gore list sv. L. B. Mandić je svetac od kojega se može puno naučiti. Postavši redovnikom i svećenikom imao je san vratiti se u hrvatske krajeve i raditi na ekumenizmu. Na zbližavanju katolika i pravoslavnih. To je bila njegova želja. Božja providnost je htjela da se taj njegov san ne ostvari, nego da on postane veliki padovanski ispovjednik. Sveti L. B. Mandić je prihvatio taj Božji plan, a odustao od svog plana. Znao je da je istinita izreka: „Čovjek snuje, a Bog određuje:“ Da ono što planiramo ne mora biti ostvarivo. Ostvarivo je slijediti Božju volju i Božji plan s nama. Zato je zaključio: „Bog, moj Gospodar tako hoće; neka se vrši volja njegova! Dostatno je ako mi dozvoli da mogu ispovijedati.“ I doista nastavio je izvršavati Božju volju i prihvaćanje žrtve cjelodnevnog ispovijedanja u maloj padovanskoj ispovjedaonici.

Nastaje pitanje u duhu ove teme kako je razmišljao sveti L.B. Mandić o životnom plivanju protiv struje koječega? I o toj temi nam ima što reći naše gore list sveti Leopold. Poznat nam je njegov citat, njegova rečenica na tu temu: „Ljudi smo koji idu protiv struje. Neka nas ništa ne obeshrabri, već uvijek naprijed sa sigurnošću da Gospodin računa na svaki napor i nagrađuje svaku žrtvu.“ Izrekavši tu rečenicu svetac nije mislio na strujanje vjetra, strujanje vode ili električne energije. Njega ta strujanja nisu zanimala i nisu bila njegova životna preokupacija. Mislio je na to da se čovjek treba oduprijeti zlu, a prihvatiti žrtvu. Mislio je na sukob duhovne čistoće sa svijetom pokvarenosti i grijeha koji čovjeka okružuje.

Zato je imao tako snažnu volju i potrebu da po cijele dane ispovijeda u maloj padovanskoj ispovjedaonici. Nastaje pitanje na koje moguće sukobe dobra i zla ti nailaziš? Kako ti shvaćaš sve tobože moderno a da je u suprotnosti sa zdravom katoličkom duhovnošću? Jesi li realista ili konformista? Kažeš li: Ah, danas se tako živi? Nije to kao nekada. Ili znaš podići glas, zaplivati protiv struje i druge tako poučiti. Imaš li jaku, čvrstu i nepokolebljivu vjeru? Odgovor na to pitanje ti također daje sv. L. B. Mandić u citatu: „Imajte vjeru i život će vam biti dobar , smiren i kršćanski. Imajte vjere i naći ćete iscrpan odgovor na sva svoja pitanja i sva vaša iskušenja postat će podnošljiva, a bol će se preobraziti u svjetlost!“

Molitva za ustrajnost u kušnji

Hvala Ti, Gospodine, što si uvijek uz mene. Obećao si da ćeš uvijek biti s nama do svršetka svijeta, i zbog toga Te slavim. Gospodine, trenutno sam okružen poteškoćama. Osjećam ogromnu težinu i pritisak, tugu i stres. Osjećam se kao da ne mogu dalje svojom snagom i svojom voljom. Želim odustati. Molim Te, ispuni me Duhom Svetim i daj mi ustrajnosti da nastavim. Tvoja Riječ kaže da će oni koji ustraju i ostanu postojani u kušnjama dobiti krunu života. Sada se to divno obećanje čini daleko, nedostižno, gotovo nemoguće. Trebam Tvoju pomoć, sada i odmah, molim Te budi mi milostiv. Amen!

Hrvatsko nebo