Šiljo: Što će se dalje događati u Ukrajini?
Vrijeme:11 min, 1 sec
Sve u svemu, rat s brutalnim obostranim iscrpljivanjem nastavlja se, očekivanja od prevrata u Moskvi ili bankrota države i dalje nisu realistična. Ruska strana nudi pregovore, no Zelenski ih odbija, računajući na vojno oslobođenje svih zaposjednutih ozemlja, dok na Zapadu, a odnedavno osobito u SAD-u, o kojima Ukrajina totalno ovisi, jača sklonost prema pregovorima. Rusiji bi, nagađa se, zapadne sile možda ponudile da zadrži Krim u zamjenu za mirno prepuštanje ili stavljanje pod privremeni prijelazni režim dijelova okupiranog teritorija poput nekih rješenja u ratovima na području bivše Jugoslavije. Opasnost od eskalacije i od ruske uporabe nuklearnog oružja smanjila se je, iako i dalje nije isključena, pri čemu se sada misli najviše na novo oružje koje ništa ne razara, ali onesposobljuje sva elektroenergetska postrojenja, aparate i komunikacije. Upitno je i to dokad će Ukrajina ostati u žarištu svjetskih zbivanja. Jačaju i druga područja napetosti, od Balkana i Irana, koji sve opasnije surađuje s Rusijom, pa do dalekog Indo-Pacifika i Kine, koja za SAD, a i za EU u ekonomskom smislu, ima (pre)veliko geopolitičko značenje. Naziru se i ozbiljne napukline: između Francuske i Njemačke odnosno EU-a s jedne i SAD-a s duge strane, pa i unutar samog EU-a. Velik dio svijeta prema stranama u ukrajinskom sukobu drži se „nesvrstano“, zainteresiran samo za njegove učinke na vlastite nacionalne interese.
Oslobađanje jedinoga velikog grada što ga je dosad u ratu zauzela ruska vojska doživljeno je u Ukrajini i po mnogim drugim zemljama kao velik uspjeh. On to i jest, unatoč tomu što se ruska vojska odande i sama odlučila povući, navodno kako bi izbjegli “nepotrebne” pogibije brojnih vojnika i civila u bezizglednoj bitci za realno nebranjiv grad. No je li posljednjih mjeseci Rusija vojno „potučena do nogu“ u zemlji koju je krenula zauzimati i što će se dalje događati – to pitanje na usnama je mnogih. Jednoznačne i sigurne odgovore ni predviđanja i dalje nije moguće dati.
Britanci pozivaju na oprez i nepodlijeganje euforiji
Kao što je poznato, Britanci su oni koji su vrlo eksponirano proturuski, kada je riječ o Ukrajini, a i inače. Iz Londona stizala je ukrajinskoj strani raznovrsna vojna, obavještajna i druga pomoć, a i propagandno se istaknuo u svakodnevnom informativnom ratu, koji se vodi na globalnoj razini. Očekivalo bi se stoga da Britanci trijumfalno proglase slom ruske i politike i vojske u njezinu ratu s ukrajinskom, a koju je izdašno politički, vojno i financijski podupirao i podupire gotovo čitav Zapad, poglavito članice EU-a i NATO-a, s iznimkom Turske i Mađarske. No Britance nakon ulaska ukrajinske vojske u Herson nije zahvatila euforija, nego, naprotiv, upozoravaju na potrebu da se ostane realistično trijezan i oprezan.
„Nitko ne podcjenjuje Rusiju. Ona je daleko od odustajanja“, rekao je u nedjelju, 13. studenoga britanski ministar obrane Ben Wallace: „Ukrajina je u zamahu… Nije to velik zamah, no stvari ipak idu u korist Ukrajinaca“, rekao je – za razliku od niza prijašnjih izjava – neobično suzdržano Wallace za Times Radio. Dodao je kako ne bi bilo mudro rusko povlačenje iz Hersona razumjeti kao završetak rata. Time je upozorio na oprez mnoge koji navijaju za što skorije izbacivanje ruskog okupatora iz Ukrajine ili takvo što očekuju u što skorije vrijeme, svjesni da je ruska vojska doživjela nevjerojatne poraze.
Ruski neuspjesi u osvajačkom ratu, koji dosežu naoko nevjerojatne razmjere i kojima se prva nuklearna i donedavno navodno treća oružana sila na svijetu obrukala pred svima izazivaju nevjericu i šok kod mnogih proruski orijentiranih (a nije ih malo) u svijetu i u samoj Rusiji. Svijet su već obišli agencijski prikazi izjava koje je dao Aleksander Dugin, neke vrste „guru“ moskovskog euroazijstva, protuzapadnjaštva i nijekanja ukrajinskog identiteta i suverenosti. On je praktički zaprijetio Putinu da će „otići“ ako ne ostvari ono za što ga je ruska nacija ovlastila i zadužila.
Ruski predsjednik nalazi se u velikoj međunarodnoj izolaciji, a to potvrđuje i njegova odluka u posljednji čas da ne otputuje u indonezijski Bali na sastanak čelnika G20, to jest 20 ekonomski i politički najvažnijih država svijeta. Ondje će se voditi razgovori bez njega. Rusija će biti u sjeni, a u prvom planu bit će Biden i Xi – predsjednici dviju stvarno najjačih država kojima predstoji možda dugotrajno, a možda i razmjerno kratkotrajno hrvanje između njih dvoje i svih njihovih raspoloživih snaga i saveznika – kako bi se, pa i pod cijenu da jedan od njih izdahne, pokazalo tko je jači. Ili kako bi se možda ipak u posljednji čas postignula nagodba, prije nego što zarate na Tajvanu, a onda i približe sebe i svijet teškim posljedicama, a vrlo vjerojatno i nuklearnoj kataklizmi. Pri čemu ni Rusija, sila s više nuklearnih bojevih glava od ostalih, zacijelo ne bi ostala postrani.
Što će se, dakle, dalje događati u Ukrajini, i u samoj Rusiji? Hoće li Putin pasti? Hoće li se mijenjati ruska vanjska politika? Hoće li doći do pregovora, i kada? – Zasigurno, nije još blizu trenutak u kojem bi počeli pregovori, a čini se da ni Putin ne namjerava pasti. Drugim riječima, rat će se nastaviti, unatoč svim slabostima koje je dosad pokazala i ruska geopolitika i ruska oružana sila.
Ni Ukrajina nije „na konju“. Uvelike je to uzdrmana i teško opustošena zemlja. Izginulo je najmanje stotinu tisuća njezinih ljudi, više milijuna otišlo je u izbjeglištvo, dio gospodarstva otet je ili uništen, drugi dio blokiran. Razoren joj je dio energetske, prometne, gospodarske i druge infrastrukture. To što se dosad održala na površini i što je ostvarila velike vojne uspjehe može zahvaliti, osim požrtvovnosti svojih domobrana i civila, velikoj pomoći sa Zapada, osobito američkoj vojnoj pomoći u moćnim i preciznim oružjima. Koja je bila dozirana, ali ipak presudna za preokret na vojnom polju. Jedna od nepoznanica jest i ta dokle će sva ta pomoć (moći) dotjecati. Kremlj svakako igra i na faktor “vrijeme”. Ovo je rat ne samo na vojnom polju, nego i nadmetanje u izdržljivosti. Osim toga, ratni i drugi događaji drugdje mogli bi odnose snaga izmijeniti, a pozornost mnogih donekle odvratiti od same Ukrajine.
U razumijevanju stanja i izgleda za dalje mogu nam pomoći i ocjene (prozapadnog) bivšeg ruskog diplomata, zatim urednika, novinara i komentatora međunarodnih odnosa, a sada višeg savjetnika u Zakladi Carnegie za međunarodni mir u Beču Aleksand(e)ra Baunova. On ima klasičnu izbobrazbu, a dobro poznaje i stanje u samoj Rusiji.
Što će biti s ruskim predsjednikom Putinom? On je, unatoč neuspjesima, i dalje čvrsto u sedlu, iako pritiješnjen i izoliraniji
„Gubitak Hersona gori je od svega dosad zato što je to bila jedna od četiriju okupiranih ukrajinskih regija za koje je Kremlj krajem rujna objavio da ih anektira. Od početka invazije spekulira se o tomu bi li vojni neuspjeh mogao dovesti do pada Vladimira Putina“, piše Baunov u članku “Do not mistake Kherson retreat for a crack in Putin’s armour” („Ne brkajte povlačenje iz Hesona s pucanjem Putinova oklopa“) u britanskom glasilu za svjetsku poslovnu i političku i intelektualnu elitu Financial Times.
On zatim navodi primjere država u kojima su čelnici pali nakon ratnih neuspjeha, ali i one u kojima nisu pali. Predviđa da, ako Putin i ne padne, događaji na ratištu mogu „promijeniti lice njegova režima“. Zatim s pravom primjećuje kako su ciljevi ruske invazije bili od početka nerazvidni te kako su se navodili i jednima zamjenjivali drugi prethodno proklamirani ciljevi. A upravo ta nerazvidnost cilja čini i nerazvidnima kriterije po kojima bi se ocijenilo koliki je zapravo neuspjeh u njegovu dosezanju. Osim toga, Putin je već preživio nekoliko teških vojnih poraza i udaraca tijekom rata u Ukrajini. „Drugi vođe možda bi zbog takvih neuspjeha već bili najureni, ali ne i Putin.” Kako je to moguće?
„Činjenica je da Putinovi podupiratelji ne percipiraju invaziju Ukrajine kao čin agresije. Za njih je to osveta protiv mnogo moćnijega zapada. Istraživači ruskog društva primjećuju zapanjujući paradoks. Povijest stavlja Rusiju u niz golemih zapadnih kolonijalnih carstava. No nakon što je poražena u hladnom ratu, nakon sloma Sovjetskog saveza i gospodarskih tegoba u 1990-ima, sve veći broj Rusa osjećao je da su svedeni na koloniju kojom vladaju zapadne sile. Oni sada vjeruju da sa sebe zbacuju jaram koji je toliko ponižavao njihovu zemlju i koji joj je ’nametnuo’ kapitalizam. U očima nezadovoljnih Rusa, bilo koji oblik otpora zapadu jest [sam po sebi] pobjeda, gotovo i neovisno o rezultatu tog otpora. Oni će se čak i pri uzmicanju [povlačenju] tješiti mišlju kako su spriječili „daljnje porobljavanje“ Rusije. To je razlog što ne postoji uzročno-posljedični odnos između vojnih poraza i slabljenja Putinove vlasti… Za domaće, već je i sama invazija neka vrsta pobjede. Pasivna većina može biti u međuvremenu uvjerena da je bilo kakav rezultat najbolji mogući. A kritičari će biti ušutkani represijom, onako kao što su sada ušutkani.“
Težište, nastavlja Baunov, Moskva bi sada mogla staviti na učvršćivanje nadzora na ostatkom zaposjednutih ozemlja i zaustavljanje ukrajinske ofenzive, te odustajanje od Hersona i daljnjeg bombardiranja ukrajinske infrastrukture u zamjenu za pregovore, koje Kremlj sada nudi, a koji dobivaju odbijenice od Kijiva. No Putina više do toga muči to što gubi status ozbiljnog „izazivača Zapada“. Rizik je u tomu što bi strah od gubitka važnosti na globalnom planu mogao „gurnuti ruskog predsjednika u doslovce rat bez kraja i konca za njegove vlastite potrebe, uz uvođenje čak i strožije represije kod kuće nego što je on prvotno smatrao nužnim“.
Što će se događati na ratištu u Ukrajini i u politici?
Što će se pak događati u Ukrajini? Ovdje već spomenuti britanski ministar Wallace upozorio je da zbog gubitka strategijski važnoga grada Hersona Ukrajina može očekivati više ruskoga „topovskog mesa“, to jest stradavanja vlastitih vojnika, budu li u Moskvi procijenili da im to treba. On je to rekao nakon što se ukrajinski predsjednik Zelenski potužio da njegovi vojnici proživljavaju „pakao“ u istočnoj, donjeckoj regiji, u kojoj su Rusi već pojačali napade čim su napustili Herson. „Svaki dan vode se krajnje žestoke bitke“, kazao je Zelenski, dodavši da se njegove trupe „brane junački – suprotstavljajući se strahovitom pritisku invadora i održavajući naše obrambene crte“. Prethodno je Zelenski izjavio da je u Hersonu tijekom povlačenja „uništena sva kritična infrastruktura: komunikacije, voda, grijanje, struja“.
Osim u Donbasu, gdje se vode teške i brutalne bitke, i gdje su izgledi za obje strane neizvjesni, a posebice za ukrajinsku stranu, dvije vojske sada se nalaze s dviju strana široke rijeke Dnjepar/Dnipro na potezu dugom oko 250 kilometara – od područja oko Zaporižja, gdje se nalazi velika nuklearna elektrana, koja je još uvijek pod ruskim nadzorom, i ušća rijeke kod Crnog mora. Svaki pokušaj prelaska ukrajinskih snaga preko rijeke, na kojoj praktički više nema mostova, bio bi skopčan s velikim žrtvama i gubitcima, i nije ga lako izvesti. U petak su satelitske snimke Maxar Technologies pokazale da je najmanje sedam mostova, od kojih su četiri premošćivala tu rijeku, razoreno u posljednja 24 sata.
Nova oštećenja pojavila su se i na kritičnoj brani hidroelektrane u hersonskoj regiji kod Nove Kahovke, na istočnoj strani rijeke. Tjednima su obje strane optuživale jedna drugu da planira razoriti branu. Ako bi ona bira razorena, to bi dovelo do velikih poplava područja na istočnoj strani, pod ruskom kontrolom, ali bi zbog toga ponestalo vode za hlađenje reaktora nuklearne elektrane Zaporižje, što bi moglo značiti ugrozu od opetovanja čornobiljske katastrofe.
Sadašnja stanje na ratištu daje sigurnost Ukrajincima u obrani donedavno ugroženog Mikolajiva, koji se nalazi na kopnenom pravcu prema velikoj i važnoj luci i gradu Odesa. Vojni stratezi smatraju da zato do proljeća Odesa može biti mirna. U pogledu nastavka rata tijekom zime procjene se razilaze. Jedni smatraju da će ratne operacije splasnuti, a drugi misli da će se u određenoj mjeri nastaviti, a neke možda i pojačati ako zaleđenost tla omogući mnogo lakše kretanje vojnim vozilima nego sada po blatnom terenu. Ruskim snagama pristižu kao pojačanje već novi desetci tisuća vojnika koje se u Rusiji intenzivno obučava nakon provedene djelomične mobilizacije…
Rat u Ukrajini vodi se u globalnom kontekstu, dok jača napetost i u nekim drugim poručjima
Sve u svemu, rat brutalna obostranog iscrpljivanja nastavlja se, očekivanja od prevrata u Moskvi ili bankrota države i dalje nisu realistična. Ruska strana nudi pregovore, no Zelenski ih odbija, računajući na vojno oslobođenje svih zaposjednutih ozemlja, dok na Zapadu, a odnedavno osobito u SAD-u, o kojima Ukrajina totalno ovisi, jača sklonost prema pregovorima. Rusiji bi, nagađa se, zapadne sile možda ponudile da zadrži Krim u zamjenu za mirno prepuštanje ili stavljanje pod privremeni prijelazni režim dijelova okupiranog teritorija poput rješenja u ratovima na području bivše Jugoslavije. Opasnost od ruske uporabe nuklearnog oružja smanjila se je, iako i dalje nije isključena, pri čemu se sada misli najviše na novo oružje koje ništa ne razara, ali onesposobljuje sve elektroenergetske aparate i komunikacije. Upitno je i to dokad će Ukrajina ostati u žarištu svjetskih zbivanja. Jačaju i druga područja napetosti, od Irana koji sve opasnije surađuje s Rusijom pa do dalekog Indo-Pacifika i Kine, koja za SAD, a i za EU u ekonomskom smislu, ima sve veće geopolitičko značenje. Naziru se i ozbiljne napukline između Francuske i Njemačke odnosno EU-a s jedne i SAD-a s duge strane, pa i unutar samog EU-a. Velik dio svijeta prema stranama u ukrajinskom sukobu i dalje se drži praktički „nesvrstano“, zainteresiran samo za njegove posljedice za vlastite nacionalne interese.
Povezani sadržaj:
Šiljo, Hrvatsko nebo
