Najveći gubitnici 90-tih: Samo jednim potpisom mogli su imati sve

Samoproglašena vlada pobunjenih hrvatskih Srba na čelu s Milanom Babićem 21. prosinca 1990. godine objavila je osnivanje Srpske autonomne oblasti Krajine, da bi nakon samo četiri mjeseca tzv. SAO Krajina objavila da se odvaja od Hrvatske i priključuje Srbiji.

No, sve je krenulo mjesecima prije i to otvorenom oružanom pobunom kada su u kolovozu 1990. godine pobunjeni pripadnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj stavljanjem velikih balvana i krupnog stijenja po prometnicama započeli s “balvan revolucijom”. Tim činom su demokratski izabranoj vlasti u Hrvatskoj dali do znanja da nije u stanju svojim redarstvenim snagama i pravnim aparatom održati državni poredak na tom području.

Bila je to početna faza oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj, potaknute iz Srbije i krugova u JNA. Tadašnje Srpsko nacionalno vijeće najavilo je raspisivanje referenduma o autonomiji. Pravdali su to kulturnom i političkom neovisnošću iako je svima bilo jasno da je u pozadini stvaranje Velike Srbije, čija je težnja ispisala jednu od najkrvavijih epizoda moderne Europe.

Krajiški ples pod dirigentskom palicom iz Beograda

Milan Babić je tako bio predsjednik prve, ali i posljednje Vlade SAO Krajine koji je pod pritiskom suda u Haagu izjavio kako je bio zaveden velikosrpskom politikom. Iako je priznanjem krivice od međunarodnog suda dobio “kredit” i presudu od samo 16 godina, počinio je samoubojstvo u pritvorskoj jedinici u Den Haagu. Jedan od poticatelja pobune Srba u Hrvatskoj 1990. godine bio je osnivač i predsjednik Srpske demokratske stranke, sada preminuli Jovan Rašković, dok je Milan Martić u početku bio načelnik kninske milicije i vođa balvan revolucije, da bi dogurao do predsjednika paradržave Srpske Krajine. Ni on sudbinski nije najbolje prošao jer je zbog ratnih zločina nad nesrpskim civilima na haškom suđenju dobio 35 godina, a kaznu i danas izdržava u Estoniji.

Predsjednik Vlade tzv. Republike Srpske Krajine od 1994. do 1995 bio je Borislav Mikelić i smatra se najodgovornijim za stradanje hrvatskih policajaca i civila, zbog čega je nakon 20-godišnje kazne preminuo u Beogradu, gradu iz kojeg je od strane Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja potekla ideja o velikoj Srbiji, u čije je granice ulazio i veliki dio hrvatskog teritorija.

Iako su se upustili u višegodišnji sukob s Hrvatima, tijekom kojeg je Hrvatskoj načinjena ogromna ljudska i materijalna šteta, velikosrbi nisu dosanjali svoj san. Petogodišnja okupacija, prilikom koje su počinjene stotine ratnih zločina nad civilima, a tisuće branitelja je ubijeno, prekinuta je vojno redarstvenom akcijom Oluja, a potpuno je okončana mirnom reintegracijom koja je trajala od 1996. do 1998. godine. U bijegu od Oluje, većina srpskog stanovništva koja je živjela na okupiranom području u dugačkim kolonama napustila je Hrvatsku, od čega je veliki broj u Srbiji ostao trajno živjeti.

Odbili sporazum koji im je nudio sve

Cijeli ovaj sukob od početka je bio potpuno besmislen, no kreatori velike Srbije od svoje ideje nisu odstupali do posljednje sekunde. Stoga je najšokantnije njihovo odbijanje plana Z4, sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu, kojeg su izradili veleposlanici zemalja Kontaktne skupine, SAD-a, Rusije, EZ-a i UN-a samo nekoliko mjeseci uoči Oluje. Glavni tvorac i najdosljedniji zagovornik plana Z-4 bio je američki veleposlanik Peter Galbraith, koji je na temelju američkih obavještajnih podataka procijenio da Hrvatska nema velike izglede oružano osloboditi svoja okupirana područja. Dapače, smatrao je da bi Hrvatska u konačnici doživjela teški vojni poraz.

Riječ je o planu koji je predviđao reintegraciju okupiranih područja u sastav Republike Hrvatske, s time da bi ta područja osim Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema uživala vrlo visoku autonomiju, a to bi se područje zvalo Srpska Krajina. Iz Plana Z-4 proizlazilo je da bi Srpska krajina bila gotovo potpuno samostalan entitet u sklopu Republike Hrvatske, ali bez međunarodnog subjektiviteta, odnosno “država u državi”.

Mogli su izbjeći Oluju

Prema Planu Z-4 autonomna Srpska krajina imala bi zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu i sudove. Imala bi policiju, ali ne i vojsku. Također bi postojao i poseban ustavni sud. Krajina bi uživala potpunu autonomiju na područjima gospodarstva, socijalne politike, kulture, oporezivanja, turizma, energetike, zaštite okoliša itd., dok bi u nadležnosti hrvatske Vlade ostali vanjski poslovi, obrana, državljanstvo, međunarodna trgovina, financije itd.

Krajina bi imala svoju posebnu novčanu jedinicu, njezini stanovnici imali bi pravo na dvojno državljanstvo (hrvatsko i SRJ), a imala bi i mogućnost održavanja međunarodnih veza i sklapanja međunarodnih ugovora (osobito sa SRJ i Republikom Srpskom na području obrazovanja, kulture i turizma). Stanovnici Krajine sudjelovali bi na izborima za Predsjednika Republike Hrvatske i Hrvatski sabor, u kojemu bi imali svoje predstavnike, a mogli bi biti ministri, suci i drugi državni dužnosnici.

Međutim, o Planu Z-4 nije se ni pregovaralo… U samom početku Hrvatska je načelno prihvatila plan kao polazište za pregovore s pobunjenim hrvatskim Srbima, no nakon što Srbi za to nisu htjeli niti čuti, i Hrvati su ovu ideju ocijenili kao neprihvatljivu. Štoviše, srpska strana je u samom startu plan izričito odbila, a srbijanski predsjednik Slobodan Milošević nije čak želio ni primiti četvoricu veleposlanika. Nakon toga, hrvatskoj je strani preostala samo Oluja…

Piše: Snježana Vučković

Tekst je nastao u okviru projekta “Čuvanje sjećanja na žrtve Domovinskog rata” kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

povijest.hr / Hrvatsko nebo