Šiljo: Otvara li Zelenski svijetu vrata nuklearnog pakla?

Vrijeme:7 min, 9 sec

 

Da bismo bolje razumjeli to pitanje, moramo povući povijesnu analogiju s Hrvatskom. Može li itko zamisliti da bi prije tridesetak godina Franjo Tuđman, kao predsjednik napadnute, dijelom razorene, a dijelom okupirane zemlje upravljao politikom čitava Zapada? Ili makar samo tadašnje Europske ekonomske zajednice? Ili bilo koje druge države, njezine vlade, vojske i diplomacije, osim samo vlastite hrvatske države, vojske i diplomacije, u prvo vrijeme još međunarodno nepriznate, zatim i priznate države? A pravedni obrambeni, međunarodnopravni i moralni razlozi i argumenti koji su tada bili na raspolaganju Tuđmanu u obrani od osvajačke Srbije i oslobađanju od njezine okupacije nisu bili ništa manje čvrsti ni vjerodostojni nego što su sada razlozi i argumenti ukrajinskog predsjednika Zelenskog! Povrh toga, ni Srbija nije nipošto bila višestruka opasnost za Europu i svijet ni do gležnja ovoliko koliko je to, još uvijek, „bratska“ joj, Rusija.

 

Šiljo ostarjeli okomiti

Ukrajinske vlasti priznale su da su na Putinov 70. rođendan izazvale požar na Krimskom mostu i srušile jednu dionicu tog mosta u more. Objavljene su i fotografije.

Ukrajinski napad na Krimski most i na zrakoplovnu bazu duboko unutar Rusije

Kao što se zna, skupi i dugi Krimski most izgradila je Rusija kako bi povezala oteti poluotok Krim sa svojim kopnom, jer druge poveznice osim morske tada s njim nije imala. Sada ima kopnenu poveznicu putem osvojenih drugih područja, koja ukrajinska vojska u zasad vrlo uspješnu pohodu namjerava sva osloboditi, a isto tako i sâm Krim.

Negdje istodobno – danas prije podne, 8. listopada, slučajno je to palo na dan potvrđivanja hrvatske državne nezavisnosti godine 1991. – neimenovani predstavnik ukrajinskih vlasti rekao je za glasilo The War Zone da se ukrajinski dron-kamikaza oborio na rusku vojnu bazu u regiji Kaluga, oko 200 kilometara sjeveroistočno od Ukrajine i oko 300 kilometara jugozapadno od Moskve. Taj napad na zračnu bazu „Šajkovka“ smatra se dosad najdaljom metom – duboko unutar Rusije – koju su ukrajinske snage u tijeku dosadašnjega rata napale. U toj vojnoj zračnoj bazi u Kaluškoj oblasti parkirani su nadzvučni strateški bombarderi Tupoljev Tu-22M iz 52. zrakoplovne pukovnije teških bombardera. Po istom izvoru, dva su bombardera toliko oštećena da se više ne mogu popraviti.

Pozivi na uporabu nuklearnog oružja i upozorenja, a zatim demantiji i ublažavanja

Dan prije došlo je do dviju izjava, a obje su naknadno iz predsjedničkih ureda „pojašnjene“ odnosno njihov je smisao praktički „opovrgnut“. Prva je bila ona Zelenskog, koji je pozvao Zapad da izvrši preventivne nuklearne napade na ruske vojne ciljeve u samoj Rusiji, drugim riječima, da im uništi skladišta i baze nuklearnog oružja prije nego ga oni odluče upotrijebiti. Isti dan američki predsjednik Biden upozorio je da zbog mogućnosti ruskoga nuklearnog napada svijetu prijeti „armagedon“, to jest rat najjačim nuklearnim oružjima, dakle svjetska kataklizma. Istoga dana njemačka kancelarica u mirovini Markel o dugogodišnja Putinova bliska sugovornica iznijela je mišljenje da mira u Ukrajini odnosno u Europi ne će niti može biti ako se do njega pokušava doći bez pregovora i dogovora s Moskvom, odnosno bez obnove neke vrste suživota zapadnih zemalja s Rusijom.

Sve u svemu, već čitav niz ukrajinskih vojnih akcija imao je za učinak to da su se ruske i proruske snage u istočnoj i jugoistočnoj Ukrajini našle većinom u rasulu. Dio njih pobjegao je pred ukrajinskom ofenzivom glavom bez obzira, ostavivši za sobom goleme količine oklopnog, topničkog i ostalog oružja. Sada se ponižavanje ruske vojske i time političko ponižavanje Rusije i Putina osobno nastavlja. Jedino opipljivo što je on u ovom za sebe i ruske ambicije kritičnom trenutku skupa sa svojom vlašću učinio jest to da je proveo nezakonite i improvizirane i nedemokratske referendume na područjima što ih je prethodno okupirao, i da su se ta područja formalno priključila Ruskoj Federaciji. Što Moskvi, s njezina gledišta, daje pravo štititi ih – kao ne osvojene, nego kao dijelove vlastitoga državnog teritorija – svim sredstvima kojima raspolaže.

Kremlj i jest priprijetio uporabom taktičkog nuklearnog oružja, to jest oružja manjeg radijusa djelovanja, protiv ukrajinske strane. Poslije je Kremlj ublažio svoju izjavu, poručivši svijetu da se načelno i dalje protivi svakoj uporabi nuklearnog oružja. Tih dana u ovom tjednu snimljena je naime i svijetu pokazana negdje u Rusiji amaterska snimka duge kompozicije vlaka koji je u smjeru Ukrajine prevozio tenkove i druga oružja iz nadležnosti XII. uprave, koja je zadužena za upravljanje nuklearnim arsenalom. Dan-dva nakon toga Amerikanci su službeno priopćili da špijunske službe nisu primijetile nikakva premještanja ruskoga nuklearnog naoružanja niti bilo kakve priprave za njegovu uporabu.

Vijesti koje jedna drugu prestižu, poruke koje jedna drugu opovrgavaju ili relativiziraju

Sve u svemu, svijet je iz dana u dan izložen vijestima koje jedna drugu prestižu i porukama jedna drugu opovrgavaju ili relativiziraju, a koje se odnose na mogućnost prelaska u novu fazu mnogo žešćeg i šireg ratovanja, u kojoj bi najprije bila upotrijebljena taktička, a zatim, ako se time rat ne zaustavi, i balistička nuklearna oružja. Ili bi možda za čitav svijet i opstanak ljudske vrste pogibeljna balistička (dalekometna) odnosno strateška nuklearna oružja bila upotrijebljena odmah, iznenada, bez ikakve najave.

Što će se dalje događati, nitko ne zna. Informacije zbunjuju i običnu i profesionalnu javnost. Nitko ne razumije kako je moguće da ruska vojska sada doživljava rasulo, a očito je i to da Rusija ne nailazi gotovo nigdje na pravu potporu drugih država. Svi razumiju da se zbog toga trese tron i Putinu i sadašnjoj ruskoj vlasti. Špekulira se i o svrgavanju Putina. No to nije ništa novo – od početka rata bilo je onih koji su tvrdili i otkrivali kojekakve „informacije“ ili iznosili obavještajno-analitičke procjene po kojima „Putin samo što nije svrgnut“, ili „samo što nije umro“, i ostale nebuloze.

No da sve skupa ne će stati ni ostati na ovom razdoblju zapadno-ukrajinskih uspjeha uz istodobno nemoćno odnosno pasivno držanje Kremlja, to je unatoč sadašnjem razvoju događaja sasvim sigurno. Moguće je sve i svašta. Moguće je da Kremlj posegne za jačim oružjima, moguće je da kapitulira, moguće je da se dogodi puč (koji zacijelo, u ovom trenutku, ne bi doveo na vlast „golubove“, nego vjerojatnije „jastrebove“), moguće je i da se Ruska Federacija počne raspadati. No budući da ta država raspolaže nuklearnim arsenalom kojim može praktički zemaljsku kuglu učiniti neprikladnom za opstanak ljudskog života na njoj, briga i panika širi se među ljudima unatoč uspješnim ukrajinskim defenzivnim i ofenzivnim akcijama.

Dodatnu zbunjenost u zapadne redove unio je i Elon Musk, najbogatiji čovjek na svijetu, koji je Ukrajini nedugo nakon početka rata providio svoj StarLink, sustav internetske komunikacije pomoću satelita, tako da ona nije bitno ovisila o tomu hoće li zemaljsku infrastrukturu ruske snage uništiti. No upravo on izašao je s idejom o nužnosti pregovora i kompromisnog rješenja, po kojem bi Ukrajina povratila i za zelenim stolom dio okupiranih područja, a drugi dio dragovoljno prepustila Rusiji.

Zelenski višestruko izlazi izvan okvira svojih odgovornosti i nadležnosti

Bilo kako bilo, svojim isključivo ratobornim porukama i svojim pozivima Zapadu – kojima višestruko izlazi izvan okvira svojih odgovornosti i nadležnosti – da svojim nuklearnim raketama uništi ruske na ruskom teritoriju Zelenski svjesno ili nesvjesno otvara vrata mogućega pakla. Ne samo pakla za Ukrajinu, nego i za čitav svijet. Ništa mu ne pomaže to što je naknadno njegova dana izjava bitno drukčije protumačena.

Takvo ponašanje, dok je Rusija uistinu prava ranjena zvijer, no ranjena zvijer koja i dalje raspolaže oružjima koja mogu izazvati globalna uništenja, a i nekim drugim „špekulama“, to zasigurno nije odgovorno. Takvo Zelenskijevo ponašanje, a i zapadno otvaranje širom vrata i njemu i većini toga što on od drugih zatraži, uključujući i mogućnost užurbanog ulaska u Nato, izaziva i niz drugih pitanja. Jedno je od njih: Kako je moguće da Zelenski iz metropole napadnute, dijelom razorene, a dijelom i dalje okupirane zemlje praktički upravlja sigurnosnom i ekonomskom politikom gotovo čitava Zapada?

Da bismo bolje razumjeli to pitanje, moramo povući povijesnu analogiju s Hrvatskom. Može li itko zamisliti da bi prije tridesetak godina Franjo Tuđman, kao predsjednik napadnute, dijelom razorene, a dijelom okupirane zemlje upravljao politikom čitava Zapada? Ili makar samo tadašnje Europske ekonomske zajednice? Ili bilo koje druge države, njezine vlade, vojske i diplomacije, osim samo vlastite hrvatske države, vojske i diplomacije, u prvo vrijeme još međunarodno nepriznate, zatim i priznate države? A pravedni obrambeni, međunarodnopravni i moralni razlozi i argumenti koji su tada bili na raspolaganju Tuđmanu u obrani od osvajačke Srbije i oslobađanju od njezine okupacije nisu bili ništa manje čvrsti ni vjerodostojni nego što su sada razlozi i argumenti ukrajinskog predsjednika Zelenskog! Povrh toga, ni Srbija nije nipošto bila višestruka opasnost za Europu i svijet ni do gležnja ovoliko koliko je to, još uvijek, „bratska“ joj, Rusija.

 

Povezani sadržaj:

Zdravko Gavran: Ukrajina, kataklizma i ljudska „inter-akcija“ s Bogom

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori