Damir Pešorda: Zanimljivi prijedlozi u ukrajinskom parlamentu
Vrijeme:3 min, 32 sec
Teško prikrivam gađenje dok čitam kako Jutarnji list, Index.hr i slični mediji zdušno podržavaju ukrajinsku borbu za slobodu, naravno ne zbog same podrške pravednoj stvari nego zbog činjenice da to čine prijetvorno, po nalogu globalnih središta moći, kojima u ovome trenutku konvenira da se Rusi i Ukrajinci u međusobnom sukobu uzajamno maksimalno izmrcvare, a ne stoga što bi uistinu osjećali ljudski poriv da podrže slabijega u srazu s jačim agresorom. Da su takav poriv uistinu imali, pokazali bi ga tijekom hrvatske borbe za slobodu ili kasnije kada je Hrvatska bila izložena pritiscima svjetskih moćnika, kao npr. pritisku Haaškog suda. Groteskno je bilo čitati kako, primjerice Index obazrivo i pohvalno piše o Denisu Šeleru, članu Hrvatskih suverenista i dragovoljcu u ukrajinskoj vojni protiv separatista i Rusije još od 2014. godine, premda on po svom habitusu predstavlja sve što indeksovci iz dna duše mrze.
Dok se u Hrvatskoj strogo vagalo i još uvijek važe sve što miriše na nacionalizam, ovdašnji se mediji rastapaju od oduševljenja ukrajinskim nacionalizmom koji je, ponavljam, normalna i u ratnim uvjetima prijeko potrebna pojava, no bode oči taj drastično različit odnos prema istome ili sličnome. Zatvaraju se oči i pred stvarima koje se uistinu ne mogu braniti, tako npr. nikoga ovdje nije sablaznila izjava šefa ukrajinskog projekta „Mobilna bolnica” Genadija Druzenka na ukrajinskoj televiziji da je izdao nalog liječnicima mobilnih bolnica da se kastriraju ranjeni ruski zarobljenici. Jutarnji list udostojio se tek prenijeti da se ”Genadij Druzenko na Facebooku profilu kasnije ispričao zbog svojih izjava o kastraciji ruskih ranjenika.” Dok se vode borbe, takve stvari kao prolaze ispod radara, međutim siguran sam da će, kada se sve svrši, oni isti koji sada zdušno navijaju da Ukrajinci pobiju što više Rusa, čeprkati po bunjištu minuloga rata i svako malo optuživati ukrajinske borce za ovo ili ono. Uostalom, imamo mi svoga Žepu Bevandu koji je za rata ustašovao, a kasnije izmišljeni ustašluk proganjao.
Međutim, moram priznati da me ratna dovitljivost i odlučnost ukrajinskih boraca oduševljava iako ratne strahote same po sebi čovjeku koji nije više mlad ne ostavljaju baš puno prostora za tu vrstu osjećaja. Dobro se drže i njihovi političari, valjda borba za obranu domovine izvlači ono najbolje iz ljudi, barem iz onih koji su ostali boriti se. Posebno mi se dopao prijedlog skupine zastupnika u Ukrajinskoj skupštini da se zakonski zabrani djelovanje Ruske pravoslavne crkve i organizacija u njezinu sastavu na teritoriju Ukrajine. Zanimljivo je da su to kao ozbiljnu prijetnju registrirale Jutarnjakove iskusnjare, veterani s dragocjenim iskustvom u novinarsko-protunovinarskom djelovanju i pisanju još iz neslavnih olovnih godina. Tako Inoslav Bešker piše kako je ”Parlamentu uručen prijedlog zakona koji je izrazito nepravedan i glup.” Stanje s pravoslavljem u Ukrajini zabrinuti Bešker naziva ”pravoslavnim kaosom”. Ne brigaju njega toliko pravoslavni poslovi u Ukrajini, nego zna da bi se ukrajinski primjer ukoliko se situacija razvije u najavljenom smjeru, utoliko mogao poslužiti kao plodno tlo za neke slične ideje u Hrvatskoj.
Objektivno, takva se rješenja nameću sama od sebe. Budući da su pravoslavne crkve nominalno vezane uz države u kojima djeluju, logično bi bilo a u Srbiji djeluje Srpska pravoslavna crkva, a u Hrvatskoj Hrvatska pravoslavna crkva. To je još prije uočio Milo Đukanović u Crnoj Gori pa je pokušao srednjim putem, to jest ne zabranjujući Srpskoj pravoslavnoj crkvi rad nego joj nastojeći oduzeti posjede koje je ona zapravo oduzela pravoslavnoj crkvi koja je djelovala u samostalnoj Crnoj Gori, oslabiti moć Srpske pravoslavne crkve. Međutim, očito crnogorski nacionalni identitet u Crnoj Gori nije bio dovoljno snažan da se u tome uspije pa je Srpska pravoslavna molitvenim procesijama (litijama) srušila s vlasti Đukanovićevu stranku.
Naravno, inzistirati na zabrani Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj u sadašnjim okolnostima ne dolazi u obzir, uostalom sloboda vjeroispovijesti je zajamčena Ustavom Republike Hrvatske. No, s druge strane krajnje je vrijeme da se dopusti valjana registracija Hrvatske pravoslavne crkve i omogući njezin nesmetan rad. Siguran sam da joj vjernika ne bi nedostajalo. Uostalom, sudeći po čudnovatim procesima unutar Katoličke crkve, a koje fra Luka Marković u prošlotjednom intervjuu najavljuje i Hrvatskoj – našlo bi se i Hrvata katolika koji bi radije pristupili Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi nego prihvatili radikalne promjene kršćanskog nauka i morala koje se pod krinkom progresa događaju u Katoličkoj crkvi u Njemačkoj i drugdje.
Damir Pešorda/HT/Hrvatsko nebo
