Rudolf Frančula i Glas Istre, na ulazu u Antifašistički muzej Istre trebate staviti sliku ova dva svirepo ubijena mlada svećenika. To je stvarna slika istarskog antifašizma!

Koliko god Rudolf Frančula i ekipa koja ga podržava budu lobirali za otvorenje Muzeja antifašizma Istre u Puli, ja ću podsjećati njihovu savjest na povijesnu neistinu, odnosno zločine koje su počinili – antifašisti,  nad vlastitim narodom.

Jer teško ubojstvo je zločin,  kazneno djelo koje ne zastarijeva!

Svirepo ubojstvo ovo dvoje mladih svećenika  samo su dio zločinačkog plana  istarskih antifašista. Zanimljivo da je Bl. Miroslav Bulešić -Hrvat, a BL. Francesco Bonifacio -Talijan. Fašizam  i nacizam  osuđuju se zbog  rasnih zakona, a komunisti-antifašisti ubijali su sve bez obzira na rasu i narodnost, zbog  ideologije.

Partizanski zločini nisu bili samo “ratni ekscesi” ili osveta. Vodstvo KPJ (preko političkih komesara i OZN-e) provodilo je revolucionarni teror,  ubojstva “klasnih neprijatelja”, političkih protivnika, svih koji nisu podržavali Komunističku partiju. Cilj je bio eliminirati svaku alternativu i nametnuti apsolutnu komunističku vlast pod parolom antifašizma.

 To više nije borba protiv fašizma, nego ubijanje vlastitog naroda zbog komunističke ideologije. Historiografija to eksplicitno povezuju s komunističkom doktrinom klasne borbe i diktature proletarijata.

O tome Rudolf Frančula sramotno, pokvareno i licemjerno nije napisao ni riječ. Obmanjuje javnost i stvara sliku lažnog antifašizma, skupa sa svima koje je naveo kao primjer u svom tekstu.[1]

Političari u Istri se doslovno  svakodnevno razbacuju sa riječima „antifašizam“ i „vrijednosti antifašizma“

Antifašizam je za njih  ideološki stav koji je  ujedno i izraz njihove ničim utemeljene ideološke arogancije i nadmoći. Oni  sebe smatraju moralnom vertikalom, avangardom,  bez obzira na počinjene antifašističke  zločine, koji su  nadmašili  nacističke i  fašističke zajedno.

U zapadnoeuropskim zemljama  antifašizam je ugrađen u temelje demokratskog društva kroz poštivanje ljudskih prava i sloboda, bez diskriminacije, rasizma, ksenofobije i antisemitizma.

Antifašisti  su „ drugovi“, koji  ne prihvaćaju demokratsku državu Hrvatsku, već žele i dalje u Hrvatskoj  živjeti kao u Jugoslaviji, kao da nije bilo velikosrpske i JNA agresije, kao da hrvatski branitelji nisu pobijedili tu JNA ,  a time i cijeli  jugoslavenski sustav vrijednosti.

Ovaj i ovakav IDS-ov sa kvazi antifašizmom   je lažan i licemjeran.  Svojom antihrvatskom politikom poništili su rad svih istarskih velikana na očuvanju hrvatskog identiteta Istre. Od biskupa Jurja Dobrile, bana Matka Laginje ( koji je prvi progovorio hrvatskim jezikom 1883.  u istarskoj sabornici u Poreču), pa do mons. Bože Milanovića i Mate Balote.

1.Pojmom „antifašizam“ odvajaju Istru od Hrvatske. Iako formalno priznaju RH u njenim granicama, podmuklo su  Statutom, Istarsku županiju definirali kao područje građana, iako je  Ustavom Hrvatska  definirana kao „nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina:“

Po Statutu IŽ Istra je višeetnička, višekulturna i višejezična zajednica građana!? Znači da Statut IŽ nije usklađene sa Ustavom RH, jer bi po Ustavu RH, Istra trebala biti Županija hrvatskog naroda i nacionalnih manjina, što potvrđuju popisi stanovništva Istre po kojima su Hrvati uvijek činili većinu.

Po popisu 2021. Hrvata ima 76,4 %, Talijana 5,01 %, Regionalnih  5,13 %, Srba 2,96 %, Bošnjaka 2,48 %, Albanaca 1,05 %.  Etnička brojnost Hrvata u Istri odgovara podacima koje je mons. Božo Milanović iznio na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946-47, ( 75% hrvatskih i slovenskih župa,12% talijanskih župa i 13% mješovitih župa) na osnovu kojih je Istra pripala Hrvatskoj.  Po sadašnjem IDS-ovu Statutu sigurno ne bi! Prilog 1.

2.„Antifašizam“ povezuje  Istru  sa Jugoslavijom i NOB, jer po  Statutu IŽ , Istra je područje čiji su građani i prije 2. svjetskog rata pružili otpor fašizmu, te se masovno svrstali uz antifašističku koaliciju.  To znači da Domovinski rat nije temelj Istarske županije, već „antifašistička“ NOB !?

Statut IŽ, koji je djelo IDS-a je 1995. bio  na Ustavnom sudu, koji je od 36 prijavljenih članaka, 18 poništio.

Ali u siječnju 2000. godine, IDS sudjeluje u pobjedi  koalicija SDP- a i HSLS-a te se sa HSS-om, HNS-om, IDS-om i LS-om formira Vlada na čelu s Ivicom Račanom (SDP).

IDS je na prijevaru usvojio i promjene Statuta IŽ.

Ivica Račan povlači tužbu Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti i IDS likuje kako su pobijedili Hrvatsku,  sa zločinačkim antifašizmom ugrađenim u Statut IŽ i bez Hrvata. IDS 2011, uvodi dvojezičnost u Istru. Od 10 gradova samo su tri hrvatska Pazin, Labin i Buzet, Od 31 općine 19 nije prihvatilo dvojezičnost.

3.Stalnim  mantranjem  po „antifašizmu“, državu Hrvatsku žele prikazati kao fašističku,  slijednicu NDH, što se u niz primjera pokazalo ( „Istra mora dignuti glas protiv fašizma koji puzi kroz Učku“-Valter Glavičić , dopredsjednik IDS-a)[2]

4.„Antifašisti“  ne priznaju masovne poslijeratne zločine počinjene u ime antifašizma i komunizma. Tvrdnjom da su sporadični čin osobne osvete izruguju se nevinim žrtvama, njihovu stvarnom antifašizmu, bez komunističke ideologije.

Zločini, teror, konfiskacije, konclogori i sve što je pratilo komunizam čak i masovnije nego nacizam i fašizam,  po  današnjim antifašistima  treba zaboraviti. A najlakše je sve koji na njihove zločine ukazuju,  proglasiti  povijesnim revizionistima.

5.Istarski svećenici i narodnjaci, bili su jedini pravi antifašisti, koji su se borili protiv terora i talijanizacije Mussolinijeve fašističke Italije. Uspjeli su sačuvati hrvatski jezik i identitet istarskih Hrvata. Po „antifašistima“ slobodu su donijeli antifašisti 1945, a u Domovinskom ratu, ta je sloboda samo obranjena, što je povijesno potpuno pogrešna konstrukcija.

Oslobodili jesu od fašizma i nacizma, ali su istovremeno Istru okupirali komunizmom i nastavili širiti teror, progone i likvidacije, samo po drugoj ideologiji.

Klanje svećenika i masovno bacanje ljudi u fojbe nije „antifašizam“. Antifašistički zločini nisu dio identiteta Istre!

Obilježavanja događaja iz Domovinskog rata, ne privlači Istarske političare, osim šetnje jednom godišnje u mimohodu ulicama Pule.

6.Istinski antifašizam u Istri dokazao se Proštinskom bunom  i Labinskom republikom u veljači 1921. Dok je Proštinska buna bila pobuna seljaka protiv fašističkog terora i ugnjetavanja, Labinska republika bila je pobuna rudara i radnika za veća radnička prava i bolji život.

Moj Nono sudionik je Proštinske bune, tako da sam iz prve ruke čula svjedočenje.

Njegovo ime izrijekom je navedeno  u knjizi Miroslav Bertoša: Proština 1921. (Pula, 1972.), Biblioteka „ Istarski mozaik“.

Opće je poznata i prosječnom stanovniku Istre, antifašistička prošlost Istre, to nije uopće sporno! Sporni su zločini istarskih partizana prema stvarnim istarskim antifašistima, koje su vladajuće strukture i mediji  sistematski pomno sakrivali, a kao što se vidi ni dan, danas ih ne priznaju!

Istarski antifašisti svećenici jedini su ostali uz svoj narod u Istri. Istarski narodnjaci i istarsko  svećenstvo zaslužni su za opstanak Hrvata i hrvatskog identiteta Istre,  preživjeli su Mussolinijev fašizam , ali mnogi nisu nažalost Titov komunistički antifašizam.

I to je ta istina na kojoj inzistiram.

Potomci  tih žrtava koje bi svi „istarski antifašisti“ najradije  zaboravili, jer razotkrivaju zločinački karakter njihova „ moralnog i ljudskog antifašizma“ žive tu među nama.

Pa budite moralni ljudi i pošteno priznajte zločine,  zbog  pravde i suživota!  

Svi se političari i javne osobe iz kulturnog i političkog života u Istri i Hrvatskoj ponose se  „antifašizmom“, „pobjedom na strani antifašističke koalicije“,  „ pravom stranom povijesti“  i sličnim političkim floskulama, ali nitko nema moralne snage i savjest priznati počinjene zločine u ime tog antifašizma.

Rat  nosi mučna sjećanja svim  stranama; suočavanje s njima i omogućavanje kasnijega  suživota među „neprijateljima“ nešto je,  najteže, pogotovo kada  krivci ne žele priznati  krivicu. Kao pojedinci i kao društvo trebali bi se ponašati u skladu sa Rezolucijama Vijeće EU 1481/2006 i Rezolucijom EU Parlamenta od 19.rujna 2019. o izjednačavanju zločina svih totalitarnih režima, jer zločin je zločin ma tko ga počinio i u ime koje ideologije ga  je počinio.

Suočiti se sa zločinima, obilježavati ih i odgajati mlade generacije u uvjerenju da zločini nemaju opravdanja, a kao društvo pobrinuti se da zločinci odgovaraju.

E to pravniku, sucu i odvjetniku „ visokomoralnom i uvaženom“ Rudolfu Frančuli nikako odgovara! On za te zločine ne zna i nikada nije čuo. Čak se i licemjerno izruguje, pa kaže da je svatko tko ima takva saznanja trebao prijaviti! Kome, kada su vladajući u Jugoslaviji ubijali i svjedoke, da se istina ne sazna.

To je ono vrhunsko licemjerje, neljudskost i pokvarenost njihova „antifašizma“

Dok se u ostalom djelu Hrvatske,  koja je bila pod vlasti NDH uvjetno i može govoriti o osveti pobjednika nad gubitnicima, u Istri ne može, jer je Istra od 1920-1943. bila pod vlasti Italije.

Istrani su podnijeli velike žrtve fašizma, nacizma i komunističkog antifašizma.

Nakon kapitulacije Italije 8.rujna 1943. kratkotrajno su istarski rodoljubi oslobodili  veliki dio Istre, ali je ubrzo  nastupila  Rommelova ofenziva iza koje su ostale strašne posljedice. Gdje su tada bili antifašisti? Pobjegli su  u Gorski Kotar i  civile ostavili na milost i nemilost Nijemcima, a grupice koje su ostale u ilegali vršile su diverzije koje su izazivale Njemačku odmazdu. Pri povlačenju u Gorski Kotar na Ćićariji su Nijemci pobili oko 2 000 partizana.

Nitko ne relativizira  zločine. Dapače, svatko iole čovječan će ih osuditi, ali veliki dio tih zločina bila je odmazda za partizanske akcije upravo tih grupica  “antifašista” u ilegali koji bi napravili diverziju, ubili par Nijemaca iz zasjede i onda bi  uslijedila njemačka kaznena ekspedicija.

Drugi svjetski rat u Istri je odnio velik broj žrtava: 17.000 poginulih, 21.508 deportiranih u koncentracijske logore, 5.565 spaljenih i razorenih kuća i gospodarstava. U dvije godine, 1943. i 1944., spaljeno je više od 400 sela i zaseoka. Upravo zato se iz  današnje perspektive postavlja  pitanje svrsishodnosti takvog načina ratovanja uz ogromne civilne žrtve.

Te žrtve fašizma i nacizma se stalno spominju, komemoriraju, naglašavaju, što je u redu, ne  treba prepustiti zaboravu, za razliku od žrtava istarskog antifašizma koje se negiraju, još uvijek sakrivaju, ne spominju i ne komemoriraju.

15 svećenika i 3 bogoslova, Hrvata i Talijana, ubijeno je u Istri od strane partizana.

Samo iz Porečke i Pulske biskupije 82  svećenika su bila  u zatvoru, u vremenskom rasponu od 15 dana do 6 godina.

15 000 -20 000 Talijana stradalo je u fojbama. Točan broj nikada se neće saznati, jer partizani nisu vodili evidenciju. Međutim u jame nisu bacani samo Talijani, koji se žele prikazati kao najveće žrtve, već i Nijemci koji su zarobljeni po oslobođenu Pule i Istarski Hrvati narodnjaci koje je komunistička partija dala likvidirati.

O zvjerstvima koja su učinjena na Nijemcima, prema istraživanjima,   Ivan Grah kaže da su njemački vojnici  bačeni u Golubinku između Krnice i Raklja, nakon predaje na Muzilu  u Puli. „Jedna njemačka postrojba predala se 9. svibnja u Puli u kojoj je bilo nešto više od 1.200 vojnika. Većina njih bačeni su u tu jamu. Prema svjedočenju, nakon predaje partizani su počeli maltretirati Nijemce na što se usprotivio njemački zapovjednik viceadmiral Wau te je rekao da se ne smije tako postupati po međunarodnom pravu i konvencijama,  jer su oni odložili oružje. Jugo-general Klobas izvadio je pištolj i ubio ga. To se događalo na mjestu današnje zračne luke. Partizane nije zanimala nikakva konvencija niti bilo kakvo pravo. Klobas je kasnije tvrdio da jame u Istri ne postoje, što je obična laž“.

Sve dok ne bude jednak odnos i prema žrtvama antifašizma, IDS, SABA RH, Rudolf Frančula, Glas Istre i ostale „ antifašističke“ skupine u Istri, nemaju ni moralno, ni zakonsko pravo kititi se antifašizmom. Ti isti „antifašisti“  su preuzeli fašističke metode obračuna sa neistomišljenicima i proganjali, mučili, zatvarali i ubijali istarske narodnjake i istarske svećenike i tu prestaje antifašizam. To više nije borba protiv fašista, nego ubijanje vlastitog naroda zbog ideologije.

Takav lažni „ antifašizam“ bez priznanja počinjenih zločina u njegovo ime  ne može biti dio identiteta Istre.   Bez cjelovitog pristupa Muzej antifašizma ne može postati ključna točka memorije regije, mjesto dijaloga i novih povijesnih spoznaja. Kakav dijalog, to je monolog jedne strane. U Istri žive potomci antifašističkih žrtava, koje se iznova viktimizira i prešućuje, koji nisu dobili pravdu, ni pravo na dostojanstveno sjećanje i grob.

Na primjeru  Antuna Milovana, (1907. -1945.) iz sela Režanci, [3]istaknutog istinskog istarskog hrvatskog narodnjaka,  kršćanskog usmjerenja,  aktivnog  vjernika, suradnika i prijatelja svećenika, antifašista i antikomunista, naprednog seljaka koji je podržavao NOB u borbi protiv fašizma, ali ne i ideološki komunizam, vidi se sva pokvarenost, nemoral i promašenost komunističke ideologije koja se ogrnula  antifašizmom.

Ubojstva i pljačka imovine ubijenih. Antuna  Milovana [4] odveli su  pepekovci (članovi organizacije pod nazivom “Protiv pete kolone”) krajem ožujka 1945. Osudili ga kao  narodnog  neprijatelja, svirepo ubili i bacili u nepoznatu jamu.

Nakon „nestanka“ Antuna Milovana, Općinski NOO Svetvinčenat prisilio ih je da “dobrovoljno” izruče za NOVJ (Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije) jednog vola i o tome izdao pismenu potvrdu 7. travnja 1945. tj. samo 14 dana nakon Antunova danka u krvi. Njihovog vola zadržao je jedan odbornik, a svog starog dao partizanima. Tako su Milovani još dugo u selu gledali svoga vola. Nakon rata, službenik Financijskog odjela Kotarskog NOO-a Žminj obilazio je okolna sela  i od žena zahtijevao da za “izgradnju nove države” žrtvuju koji komad zlata. Češće je uznemirivao i ženu pokojnoga Antuna da  “daruje” prsten ili lančić, drage uspomene dobroga muža. Pod pritiskom je predala lančić uz pismenu potvrdu od 6. srpnja 1945. U potvrdi piše daje

“drugarica Milovan Fuma dala jedan zlatan lančić za izgradnju nove Države. ,, Junačka je majka i udovica provela u pulskom zatvoru desetak dana 1947. godine zbog ustrajnog i odvažnog odbijanja da se učlani u SRZ (Seljačku radnu zadrugu).

Kad je pokojnikov brat Miho zatražio sudsko proglašenje mrtvim brata Antuna, Kotarski je sud u Puli riješio molbu 31 . listopada 1950. pod brojem R 682/50. i za dan smrti odredio “dan koji je slijedio prvu godišnjicu prestanka ratnog neprijateljstva poslije II svjetskog rata”, a bratovu izjavu sročio riječima: ”Antun je bio mjeseca marta 1945. godine po noći odveden po nepoznatim osobama u nepoznatom pravcu, te se od tada do danas nikome nije javio, a niti kući povratio. ,, Tako je Kotarski sud zanijekao raniju presudu “narodnoga suda” i porekao pisanje Hrvatskog lista broj 75 od 12. travnja 1945. godine po kojem je Antun Milovan osuđen na smrt strijeljanjem kao narodni neprijatelj i izdajnik.

Najistaknutije istarske narodnjake i vjernike koje nije uspio ušutkati fašizam kroz 25 godina sustavnog odnarođivanja uspio je ne samo ušutkati, nego istrijebiti bezdušni komunizam proglasivši ih narodnim neprijateljima, izdajicama svoga naroda i slugama okupatora.

Čim su oformili vlast NOO ( Narodno oslobodilački odbori) u selima i gradovima, odmah su se organizirale razne službe  za očuvanje vlasti. Zloglasna zločinačka OZNA ( Odjeljenje za zaštitu naroda ) poznata po masovnim likvidacijama tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, KNOJ (Korpus narodne odbrane Jugoslavije ) i već spomenuti PPK ( Protiv pete kolone)

Međutim hrvatski duh  nisu uspjeli istrijebiti, iako  IDS, djeluje kao  peta kolona unutar hrvatskog narodnog bića Istre. U Istri i dalje živi 76,4% Hrvata!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Prilog 1

[1] https://www.glasistre.hr/kolumna/2026/08/09/muzej-antifasizma-istre-kao-kljucna-tocka-memorije-regije-mjesto-dijaloga-i-novih-povijesnih-spozna-1081709

[2] https://istarski.hr/node/100714-istra-mora-dignuti-glas-protiv-fasizma-koji-puzi-kroz-ucku#google_vignette

[3] https://www.researchgate.net/publication/402413846_Antun_Milovan_-_zrtva_komunisticke_pravde

[4] Ivan GRAH, Istarska Crkva u ratnom vihoru (1943 -1945), Pazin 1992., str. 109-116