TKO PALI LIJEPU NAŠU Milenijski grad pod opsadom vatre: Kad Omiš gori, gori povijest na kršu

petak, 14 kolovoza 2026

Dok vatra pod udarima bure prijeti Omišu, požari ponovno otvaraju pitanje ljudskog nemara, zapuštenog krša, ranjive infrastrukture i cijene koju grad podno Cetine svake godine plaća.

Kad se bura spusti kroz kanjon mitske Cetine i razmaše omiškim stijenama, svaka iskra u okolici prestaje biti samo lokalni incident i postaje nacionalna drama. Svjedočimo prizorima koji se urezuju u pamćenje. Gori prostor drevnog Omiša, grada u kojem svaki kamen, svaka gusarska utvrda i svaka kamena kaleta nose višestoljetni pečat autonomije, prkosa i preživljavanja.

Imamo li pravo postaviti pitanje – tko pali Lijepu Našu?

Od starih Rimljana, preko Mlečana pa sve do današnjih dana, ovakve se katastrofe pamte kao rijetki trenuci u kojima prirodna sila razotkrije svu ljudsku ranjivost. Ljudska zloća, nemar ili nešto treće – pitanje je to koje nadilazi samo Omiš i njegovu rivijeru.

Što je to ušlo u ljude? Kakvi su to demoni koji čovjeka tjeraju da ugrožava tuđi dom, život i imovinu? I moramo li baš za sve okriviti majku prirodu?

Kada požar zahvati teren uz jaku buru, kao što je slučaj na omiškom području, logika klasičnog gašenja prestaje vrijediti.

Bura koja se spušta kroz kanjon Cetine i odbija od stijena stvara turbulentne uvjete u kojima zračne snage često teško mogu sigurno prići požarištu. U najkritičnijim satima, dok se vatra prelijeva preko grebena prema gradu i Jadranskoj magistrali, najveći teret ponovno pada na vatrogasce, lokalne dobrovoljne postrojbe i mještane koji ostaju braniti svoje domove.

A onda dolazimo do problema koji nije nastao jučer.

Nekadašnji terasasti maslinici, vinogradi i krčevine, koji su stoljećima služili kao prirodni protupožarni pojasevi oko Omiša, danas su na mnogim mjestima zapušteni i obrasli gustim raslinjem, borovinom i lako zapaljivim materijalom. Teren koji je nekada hranio ljude danas, u ekstremnim vremenskim uvjetima, može postati gorivo za vatru.

Je li to samo posljedica vremena i promjene načina života ili i posljedica našeg nemara?

Presijecanjem Jadranske magistrale i pristupnih cesta kroz kanjon, Omiš u najgorim scenarijima može ostati gotovo u klopci. Svaki veći požar ponovno ogoljuje ranjivost prometne infrastrukture i pokazuje koliko se brzo grad između mora, stijena i kanjona može naći odsječen od ostatka obale.

Uzroci se godinama vrte u istom krugu: od nepromišljenog paljenja korova i bačenog opuška iz automobila, preko mogućeg iskrenja na elektroenergetskoj infrastrukturi, pa sve do sumnji u namjerna podmetanja.

No bez obzira na to je li okidač bio ljudski nemar, tehnički kvar ili namjerno izazivanje požara, jedno ostaje isto: požari se ne mogu promatrati samo kao prirodne katastrofe. Oni su i pitanje prevencije, održavanja prostora, infrastrukture, odgovornosti i društvene svijesti.

Omiš je kroz svoju dugu povijest preživio opsade, Mlečane i razne vojske. Preživio je vrijeme kada se o njegovoj sudbini odlučivalo mačem, topom i kamenim zidinama.

Danas se mora boriti s drukčijim neprijateljem.

Vatra na nepristupačnom kršu bitka je u kojoj vatrogasci i mještani svake godine iznova plaćaju previsoku cijenu. Oni prvi izlaze pred plamen, dok mi ostali često tek nakon požara počinjemo govoriti o prevenciji.

Vatra će se ugasiti. Dim će razići bura. Život će se, kao i uvijek, vratiti.

Ali pepeo koji ostaje na liticama iznad Omiša mora biti opomena.

Jer Omiš nije samo još jedna točka na turističkoj karti Dalmacije. To je grad koji je preživio stoljeća, grad uklesan u stijenu i povijest.

Ako ga ne znamo zaštititi od vatre, pitanje nije samo što se dogodilo s prirodom.

Pitanje je – što se dogodilo s nama?

Izvor: hrvatski-glasnik.com