Mr. sc. Ana Savova Pejović: „Čas anatomije“ o Srpskoj pravoslavnoj crkvi*

1

 

 

*Izlaganje je održano na predstavljanju Zbornika Međunarodne znanstvene konferencije „NEZAVISNA I EUROPSKA CRNA GORA ILI VELIKA SRBIJA“ u četvrtak 25. studenoga 2021. u prostoru Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ u Zagrebu. Mr. sc. Ana Savova Pejović doktorandica je teorije moderne umjetnosti na sveučilištu u Sarajevu, radi kao knjižničarka u Biblioteci Njegoš u Nikšiću, a u političke i političko-publicističke aktivnosti uključila se kada se prošle godine u Crnoj Gori razbudilo političko svetosavlje u obliku „litija“ i drugih aktivnosti koje su imale za cilj dovesti prosrpsku opciju na vlast odnosno vratiti Crnu Goru natrag pod okrilje Republike Srbije.

Hrvatsko nebo prenosi izlaganje izvorno u cijelosti bez prijevoda na hrvatski jezik.

 Uredništvo Hrvatskog neba

 

Poštovana publiko, uvaženi organizatori promocije, cijenjeni akademici Hrvatske akademije nauka i umjetnosti, drage kolege, sve vas srdačno pozdravljavam i izražavam svoje zadovoljstvo što ću iz svog ugla promišljanja, ovom prilikom, asocijativno-esejističkim pristupom reći nešto o ovom impozantnom štivu nastalom kao proizvod Međunarodne naučne konferencije čije je održavanje spriječila pandemija korona virusa s kojom se čovječanstvo još uvijek bori. No, i pored objektivne spriječenosti, Fondacija SVETI PETAR CETINJSKI I DUKLJANSKA AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI, zahvaljujući pristiglim radovima koji mogu parirati najvisočije rangiranim naučnim ustanovama, uspjela je da objavi zbornik i sve nas učini ponosnim građanima i dostojnim sudionicima nimalo lijepe zbilje koju trenutno Crna Gora, i mi s njom živimo. 

Na preko 600 stranica teksta ovoga zbornika smještena je jedna impozantna hrestomatija geneze crnogorsko-srpskih odnosa koja u svom semantičkom nukleusu generiše multidisciplinarni prosede, pa je shodno tome tematski dijapazon unutar zbornika veoma širok, kulturološki, naučno i povijesno nužan, sociološki i društveno neophodan kao didaktički / edukacioni materijal, i civilizacijski rekvizit bez kojeg bi naše saznavanje, podśećanje, utvrđivanje, i na kraju učenje bilo uskraćeno, osakaćeno i degradirano neistinama ili još pogubnijim diletantskim poluistinama kojima nas velikosrpska agresija već duži period „zdušno“ pozdravlja, kroz različite sfere našeg donedavno mirnog života i skladnog suživota. 

Ja se u ovom svom osvrtu neću upuštati u analizu vanredno ištućeg, naučno utemeljenog i hrabro iznešenog narativa koji su promišljali i pisali uvaženi akademici i publicisti, jer smatram da će sud o tome donijeti svi oni koji pročitaju ovaj zbornik, i priznaju u sebi ili naglas, kao što sam osobno uradila, ośećajući kroz ponos što ovakvo štivo postoji, i onu Cesarićevu maksimu „Krhko je znanje!“. 

U mojim impresijama nakon pročitanog, kao boldovana mentalna mitema društveno-političke basne u koju smo kao obični građani naše voljene zemlje nasilno uvučeni, poput ontološke mantre ili leleka, svejedno, razliježe se rečenica Jozefa Bajze ‘državna svijest je uslov crnogorskog opstanka’. Potom nam je Bajza izgleda zalud i objasnio ‘Ako ova svijest živi u narodu, onda će svoju državnost ponovno osvojiti prvom prilikom, evolucijom ili revolucijom, ali ako je ta svijest mrtva, uzaludan je svaki pokušaj.“ 

Da li je ova svijest o hiljadugodišnjoj državnosti bila u dovoljnoj mjeri prisutna u Crnoj Gori, o tome treba da nam kažu oni koje je zapalo da budu kreatori političkog, prosvjetnog, kulturnog i naučnog napretka naše države. Moje mišljenje je da nije, da je pitanje jačanja nacionalne svijesti jednog malog, hrabrog i odvažnog naroda, koji je početkom minulog vijeka zadivio Evropu, pomeđu ostalog, i svojim multietničkim skladom o kojem su mnoge evropske zemlje mogle samo da sanjaju, ostalo mrtvo slovo na papiru institucionalnog konglomerata. 

Latentan odnos prema crnogorstvu iz kojeg su ponikli i čojstvo i junaštvo, ali i namjerno propuštene lekcije iz istorije, dozvolili su da se ćuti o našoj slavnoj, slobodarskoj prošlosti, o komitama, o Božićnom ustanku, o izgorjelim Zvicerima, o egzodusu preko 3500 ubijenih i 6000 zarobljenih i proćeranih Crnogoraca/ki koji je sprovodio okrutni režim Aleksandra Karađorđevića, o zločinu koji mora biti kvalifikovan kao genocid, da se ćuti o iskasapljenom generalu kraljeve vojske Šćepanu Mijuškoviću, o masakru koji je izvršila srpska žandarmerija nad ženama, djecom i starcima u Rovcima, da se sramežljivo i iz nekih viših, meni nedokučivih kosmogonijskih skrupula ili paralelnih svijetova, jednom Ristu Radoviću dozvoli trodecenijska erozija izvorne hrišćanske vjere i egzekucija nad svim pokretnim i nepokretnim crnogorskim sakralnim blagom, da se toj i takvoj patologiji s agresivnim nagonom za uništenjem svega crnogorskog prećuti dovođenje Željka Ražnatovića Arkana i njegovih paravojnih formacija pred Cetinjski manastir 91. pa ponovo 93.godine, da se dozvole kopači grobova, otac i sin Plamenac, da mu se izda licenca za uvoz popova različitih profilacija i opskurnih biografija ali doslednih naslednika ideologije Nikolaja Velimirovića, Dimitrija Najdanovića, Dimitrija Ljotića, Milana Nedića i Justina Popovića, da se reduplicirane Kačavende, Filareti, Pahomije i slične moralne nakaze namnože po crnogorskim crkvama i manastirima skrivajući mantijama bizarne seksualne nagone, pedofiliju, narkotike i oružje… Od preko 3000 srpskih crkvenjaka koji oridiniraju kroz crnogorske manastire i crkve, njih preko 80 procenata nemaju boravišne dozvole, a stigli su u Crnu Goru kao stranci iz Srbije, Republike Srpske, Rusije, Makedonije, Amerike itd. 

Svi oni misleći umovi koji su između istine i života sami napravili izbor, složiće se s riječima francuskog intelektualca i književnika Rože Kajoa koji kaže : „Svaki je sistem istinit po onome što nudi i lažan po onome što isključuje.“ Jačanje crnogorskog nacionalnog pitanja kao krunskog identitetskog koda jedne države bilo je u Crnoj Gori isključeno pa otuda i ne treba da nas čudi ovoliki upliv laži, mitotvorenih konstrukcija, izvrtanja istorijskih činjenica, tragičnih nesporazuma između nagona i normi, patogenih ideja poput onih „svi Srbi u jednoj državi“ ili „Srbi su sveti narod“. 

Ako znamo da je svijest mjesto đe se vrši krivitvorenje istine, onda nam ni riječi trojice učitelja sumnje u istinitost svijesnog govora i pisanja, Marksa, Ničea i Frojda, koji su ubjedljivo dokazali da ono što se svijesno izražava jeste puka racionalizacija interesa, volje za moć i nagona, nijesu daleke, već naprotiv, vrlo bliske jer smo svakodnevno izloženi obrascu nekulture koju interpretiraju kvazieksperti nove parlamentarne većine, tzv. “bogovi s protezama“. 

Njihove političke „bravure“ interpretiraju sraman militantni performans svojih ideoloških mentora, kojima su razne službe, agencije, NVO, domaći izdajnici i plaćenici stranih država uz zaposlene u pojedinim ambasadama, pomogli da krenu s procesom tzv. meke okupacije, koja bi kao što znamo bila i tvrđa i žešća i bolnija i razornija da Crna Gora nije na svu našu sreću postala članica najveće vojne sile na svijetu NATO-saveza. 

Svjedoci smo i najžešće, propagandne, medijske histerije koja u svom vizuelnoakustičkom kolažu koristi najgnusnije neistine, fotomontažu, brutalnu zloupotrebu vjerskih objekata i kulturnoistorijskih spomenika. Pridružuje joj se i mejnstrim forma asimilacije razaralačkih parola najprije s tajnolikim, a kasnije i mnogolikim četničkim simbolima zasnovana na metafizičkom motivu sna o „Velikoj Srbiji“, potpomognuta visokorezonantnim pokličima srpskih šovinista i vandala koji izvršavaju „sveti obred“ spaljivanja crnogorske zastave, uriniranja po bisti Ljuba Ćupića, devastiranja i rušenja antifašističkih spomenika, ponovnog aktiviranja regrutovanih srpskih specijalaca zloglasne 63. padobranske, koja je nakon više od dvije decenije ćutnje i prikrivanja masakra koji je doživjela u Sarajevu, ponovo aktivirala svoje pripadnike, ovoga puta u ulozi duhovnih pastira, tačnije pripadnika militantnog krila sektaškog ogranka SPC u Crnoj Gori. Lice i naličje civilizovane svijesti, ali i jasan pokazatelj da postoje resursi koji imaju još moći i čijim se direktivama ova nacional-šovinistička skupina još uvijek drži na zadatom fašističkom kursu zarad razbijanja Crne Gore i njenog nestanka. 

Uvijek je osveta loših đaka bila najekstremniji vid interpretacije rušilačkih nagona nad onima koji baštine najuzvišenije civilizacijske vrijednosti i koji su im nedostižni umnogome.

Kontaminacija nemorala, nevaspitanja, neznavenosti, primitivizma, nekulture, idiotluka različitih profilacija, dijaloška i retorička neukost i drugi oblici nagonskih dinamizama postaju klišei za pojavu najgoreg društvenog taloga. Kao krunski inicijator nemorala, lopovluka, prevara, razvrata, bluda, pedofilije i mentalnih bahanalija opijanja mase stoji sektaški ogranak SPC u Crnoj Gori. Narod, ustrojen pravilima mase da ne razmišlja već da vjeruje, slijepo ide za svojim vođama, među kojima prednjače popovi repetenti (ponavljači), kažnjavani lopovi i obijači automobila, pripadnici terorističkih organizacija, narkomani, doušnici i plaćenici BIA-e, duhovni pastiri ratnih zločinaca i miropomazanici genocidne dehumanizacije društva. Oživljavanje šovinizma, srpskog nacionalizma i klerofašizma je institucionalizovano, ali i potpomognuto paramilitarnim organizacijama za regrutovanje Isusovih vojnika, Tvrdoških zavjetnika, Bratstava pravoslavne srpske omladine i Sestrinstava srbijanske crkve. 

Grijeh, griješnost i ogriješenje postaju nosioci istog značenja. Možda pojedinima iz intelektualne elite naše države zaista trebaju kriptovani telefoni da se čojski i junački proslave u odbrani napadnutih tekovina? Možda je zaista krucijalno pitanje CANU-a (uz čast i poštovanje izuzecima) hoće li doći do nastavka izgradnje stanova sa kojom se stalo, a ne njihova statutarna i ustavna obaveza da služe državi i brane njene napadnute vrijednosti? Pitanja je previše a odgovori koji će tek da uslijede postaće najbolje sredstvo za lobotomiju izmiljelih štetočina, opasnih zvijeri i podivljalih humanista. Ovoga puta sva čeda „pete kolone“ i klerofašisti SPC moraju biti ispraćeni iz Crne Gore, zauvijek i po zaslugama! 

U to ime, želim javno da odam svoju duboku i iskrenu zahvalnost svim Hrvatima koji su bespoštedno stali u odbranu napadnutih crnogorskih civilizacijskih vrijednosti, koji su prepoznali njene agresore, jer su s istima u domovinskom ratu vodili krvavu bitku za očuvanje i oslobođenje svoje države. Građanska, proevropska, antifašistička Crna Gora nikada neće zaboraviti ponos pružene bratske ruke. Hvala vam i neka vam se na dobro vraća. 

Mr. sc. Ana Savova Pejović

Hrvatsko nebo

 

 

 

 

Facebook komentari

komentara