Ubijeni u Berlinu mrtvaci sugospođe Merkel, kažu „alternativci“ u svojoj razornoj kritici njemačke kancelarice

Nijemci su se dugo nadali kako ih islamistički teror ne će onako teško pogoditi kao Francuze, Belgijance ili Britance jer nisu imali njihovu kolonijalističku prošlost, a niti su tako vojno angažirani na Srednjemu istoku kao oni. No u Berlinu se u ovo vrijeme Došašća zbio zločin sličan onome u francuskoj Nici. Žrtava je nešto manje: zasada 12 mrtvih i oko pedeset teško ozlijeđenih, od kojih su neki još u životnoj opasnosti. Zločin počinjen teretnjakom zbio se u srcu Njemačke, u Berlinu, na Božićnome sajmu u blizini tradicionalne Crkve sjećanja cara Wilhelma. Njemački organi sigurnosti bili su zatečeni.

Prvi „krivac“ morao je biti pušten na slobodu jer nije bilo nikakvih znakova da je upleten u zločin. Drugi osumnjičeni za atentat u Berlinu, Anis Amri, ubijen je u oružanome sukobu s talijanskom policijom u Milanu kojom prilikom je ozlijeđen jedan talijanski redarstvenik. Velika šteta jer bez njega ne će biti moguće sve doznati o pozadini krvoprolića u Berlinu i mogućim organizatorima toge terorističkoga napada. Amri je bio više puta zatvaran radi kriminalnih radnji u svojoj domovini i Italiji. Nakon toga došao je bez valjanih dokumenata u Njemačku gdje je fanatiziran u smislu islamističke ideologije. Sve rečeno više nisu nagađanja, stravično je i to da je mogao „šetati“ po Europi zahvaljujući otvorenosti njezinih državnih granica, šlamperaju njemačkih organa sigurnosti i nespremnosti njegove zemlje da ga primi natrag. Bio je pred skorim izručenjem, ali Tunis je odlagao sa slanjem odgovarajućih osobnih dokumenata. Sve je to opasna mješavina „skuhana“ u državama Europske Unije i zemljama iz kojih dolaze bjegunci.

Nažalost, ovaj tragični događaj u Berlinu poslužio je nekim njemačkim strankama, primjerice SigurnostGotovo se svi odgovorni za sigurnost građana i države slažu u tomu da apsolutna sigurnost nije moguća, ali mnogi su morali priznati da postoje „rupe“ u odnosima prema useljenicima kroz koje prolaze kriminalci i politički fanatici pa bi ih trebalo zatvoriti. Pitanje je kako?antiuseljeničkoj „Alternativi za Njemačku“ i vladajućoj bavarskoj Kršćansko-socijalnoj Uniji (CSU) da,kako se to slikovito kaže, „kuhaju svoju juhicu“ protiv vladajuće koalicije u Berlinu kojoj CSU pripada. “Alternativci“ su čak rekli da su ubijeni „mrtvaci gospođe Merkel“, dok Bavarci traže preorijentaciju njemačke useljeničke politike kao „dugu prema usmrćenima“. Sve su to preteške riječi u sadašnjoj tragičnoj situaciji koja zahtijeva sućut prema rodbini i prijateljima poginulih te trezvenost u političkim razmišljanjima. Čak su i inače prema crno-crvenoj koaliciji kritični ljevičari, stranka „Die Linke“, bili umjereniji u ocjenjivanju trenutne tragične situacije pozivajući sve političare i javne djelatnike da budu suzdržaniji u svojim javnim nastupima. Gotovo se svi odgovorni za sigurnost građana i države slažu u tomu da apsolutna sigurnost nije moguća, ali mnogi su morali priznati da postoje „rupe“ u odnosima prema useljenicima kroz koje prolaze kriminalci i politički fanatici pa bi ih trebalo zatvoriti. Pitanje je kako?

Dvije krive pretpostavke kancelarice Merkel

Unatoč rečenome, može se već sada reći kako će zločin u Berlinu biti jedan od uzroka za moguću promjenu političkoga ozračja u Njemačkoj u korist onih koji odavno zagovaraju ispravljanje useljeničke politike savezne kancelarice Angele Merkel. Šefica njemačke vlade suočena sa slikama bijede afroazijskih izbjeglica na istočnome kolodvoru u Budimpešti izgovorila je fatalne riječi kako Njemačka njihov dolazak može svladati. Ona se prije toga nije posavjetovala sa svojom vladom, a još manje s parlamentom koji u Njemačkoj igra veliku ulogu u vanjskoj politici. Mnogi su nastojali doznati zašto je gospođa Merkel izgovorila te vrlo emocionalne riječi premda je poznata kao nadasve racionalna, gotovo hladna političarka. Išlo se pri tome u psihologiju jedne žene koja, navodno, drukčije reagira nego muškarci ili pak u tvrdnju kako je tom humanitarnom gestom htjela izbrisati negativni imidž najutjecajnije državnice u Europi i svijetu kojoj nitko ne može nauditi.

Mnogi su govorili, ali nisu bili u pravu, da Nijemci mogu svladati probleme jednoga „milijunčića“ izbjeglica s obzirom na činjenicu da su poslije Drugoga svjetskog rata uspjeli dobro prebroditi smještaj i integraciju više od 12 milijuna svojih sunarodnjaka, bjegunaca i protjeranih iz bivših njemačkih istočnih pokrajina, te oko sedam milijuna tzv. gastarbajtera. Ove su usporedbe krive jer nove izbjeglice UsporedbaIzbjeglice pripadaju posve drugome kulturnom i civilizacijskom krugu sa svim praktičnim posljedicama rečenoga, nego istočni Nijemci i europski „gastarbajteri“. Potpuno je shvatljivo da među došljacima ima mnogo ratom traumatiziranih pojedinaca kao i terorističkih „spavača“ koje zloglasna tzv. Islamska država može aktivirati kad god zaželi.pripadaju posve drugome kulturnom i civilizacijskom krugu sa svim praktičnim posljedicama rečenoga, nego istočni Nijemci i europski „gastarbajteri“. Potpuno je shvatljivo da među došljacima ima mnogo ratom traumatiziranih pojedinaca kao i terorističkih „spavača“ koje zloglasna tzv. Islamska država može aktivirati kad god zaželi.

Kancelarica Merkel pošla je u svome ocjenjivanju njemačkih mogućnosti u zbrinjavanju oko jednoga milijuna afroazijskih došljaka s dvjema krivim pretpostavkama. Rekla je kako treba ukloniti uzroke bijega milijuna ljudi, te njihov dolazak i boravak svladavati uz suradnju njemačkih saveznika unutar Europske Unije. Prvo je konglomerat zadataka koji zahtijeva goleme količine novca i vrlo dugo razdoblje uz suglasnost zemalja iz kojih bježe ljudi, a drugo zahtijeva pristanak svih država EU-a koje, svaka pojedinačno, reagiraju drukčije od Njemačke, konkretno ne žele ispuniti ni one kvote bjegunaca na koje su pristali. Sažeto rečeno: gospođa Merkel ostala je na cjedilu u obje pretpostavke kako rješavati probleme izbjeglica kojih će biti sve više i više što dani postanu topliji i vjerojatno se ponovno otvori tzv. balkanska ruta. U međuvremenu ona je prilično promijenila svoje mišljenja o tome da ne bi trebalo odrediti gornju granicu broja izbjeglica koji žele živjeti gotovo isključivo u Njemačkoj i skandinavskim zemljama, kako to odavno traži bavarski CSU. No od toga nema velike koristi. U Njemačkoj je već udomljen oko jedan milijun izbjeglica.

Pravo na azil imaju njih samo oko jedne trećine, na desetske tisuća trebat će vratiti u njihove zemlji, nekoliko stotina tisuća dobilo je samo privremeni boravak tzv. Duldung, isto toliko čeka na rješavanje svoga stastusa. Vjerojatno ih ima na stotine, ako ne i tisuće, s vrlo sumnjivim osobnim dokumentima. Jednostavno rečeno, njemački organi sigurnosti u mnogim slučajevima nemaju pojma koga je Njemačka primila u „goste“. Iz tih „tamnih“ redova vjerojatno se regrutiraju oni koji su spremni izgubiti vlastiti život kako bi kaznili „nevjernike“. Islamisti bi bili glupi ako ne bi iskoristili taj rezervoar „mučenika“.

Borba protiv terorizma

A što sad? Nakon žalobnih ceremonija mora započeti nova rasprava o problematici primanja, smještaja i integriranja izbjeglica. Njemačkoj je industriji navodno potrebno godišnje oko 250 do 300 tisuća djelatnika, ali uglavnom kvalificiranih i po mogućnosti sa znanjem njemačkoga jezika. Njih ona može bez velikih poteškoća angažirati u siromašnijim zemljama Europske unije. Dakle, afroazijske izbjeglica, makar bili i vrhunski stručnjaci, nisu neophodni njemačkome gospodarstvu. Računa se da među sadašnjim bjeguncima u Njemačkoj njih samo 10 posto MentalitetPromjene mentaliteta teške su i dugoročne. Može se sa sigurnošću tvrditi kako su nemili događaji na Silvestrovo u Kölnu ove godine, kad su sjevernoafrikanci seksualno zlostavljali njemačke žene, dobrim dijelom bili rezultat neshvaćanja ovdašnjih običaja i ponašanja ženskoga spola. To se više ne smije dogoditi, tvrde njemački sigurnjaci, što je moguće postići, ali nitko ne zna kako spriječiti one koji su spremni izgubiti vlastiti život jer na njih čekaju 72 djevice u džehenetu.ispunjavaju uvjete za brzo zaposlenje. Ostale treba stručno osposobljavati i učiti njemačkome jeziku te, što je još važnije, navikavati na to da su njemački zakoni važniji od Kur‘ana Časnoga.

Promjene mentaliteta teške su i dugoročne. Može se sa sigurnošću tvrditi kako su nemili događaji na Silvestrovo u Kölnu ove godine, kad su sjevernoafrikanci seksualno zlostavljali njemačke žene, dobrim dijelom bili rezultat neshvaćanja ovdašnjih običaja i ponašanja ženskoga spola. To se više ne smije dogoditi, tvrde njemački sigurnjaci, što je moguće postići, ali nitko ne zna kako spriječiti one koji su spremni izgubiti vlastiti život jer na njih čekaju 72 djevice u džehenetu.

No šalu na stranu, islamisti se koriste vrlo rafiniranim sredstvima u „pranju mozgova“ mladim ljudima koji ne vide smisla ovdašnjem životu nego traže smrt da bi ga dobili. Takav je jedan vjerojatno bio i atentator u Berlinu. Borba protiv islamističkoga terora u Europi mora biti vođena svim sredstvima pravne države i kulturnoga prosvjećivanja, ali ne demagoškim skupljanjem bodova protiv političkih protivnika. Žrtve koje su pale u Berlinu i iza kojih bi mogle, na daj, Bože, uslijediti druge bilo gdje u Europi, zahtijevaju solidarnost svih demokratskih snaga kao i zajedničke nastupe prema teroru koji nije samo policijski problem nego i civilizacijsko-kulturni. One koji daju prednost kulturi smrti treba uvjeriti da je Bog ljudima darovao život kako bi što humanijim načinom življenja stekli pravo vječnoga boravka u raju poslije prirodne smrti. Svi ljudski životi hramovi su duše. Što važi za kršćane, vrijedi i za muslimane. Bog je jedan bez obzira kako ga tko naziva.

Sve rečeno ne oslobađa političare i sigurnjake u svim državama slobodnoga svijeta da izglasaju odgovarajuće zakone i striktno ih provode u djela protiv svih onih koji žele uništiti našu civilizaciju, slobodu, otvorenost granica, radom stečeno blagostanje itd. Komunizam je predugo trajao jer su zapadne demokracije oklijevale u borbi protiv crvenih diktatura. To najbolje znamo mi Hrvati suočeni sa zapadnim davanjem prednosti Titovoj državi na štetu našega prava na samoodređenje. Ono što je prije bio komunizam, danas je islamizam. Jedan i drugi teže osvajanju svijeta kao prostora za ostvarenje svojih zloćudnih ideologija ili krivo shvaćene religije. A naš svijet mora biti pluralističan, u kojemu će svi koji poštuju zakone biti sretni i slobodni. Nitko nema pravo drugima nametati svoje ideologije ili vjerska usmjerenja. Demokracija će propasti ako njezini zagovornici budu sumnjali u njezine ideale koji nisu savršeni, ali su zasada najbolji u usporedbi s ostalim društvenim poredcima.

Gojko Borić/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo