Marino Miloš : TRI ‘KRIVICE” TOMISLAVA KARAMARKA.

U raspravama oko stvarnih razloga i pozadine ‘odlaska’ Tomislava  Karamarka s čela HDZ-a najčešće se spominju osobni razlozi, ovisno s koje strane analitičar gleda. Fokus se stavlja na osobu kao takvu i razlozi se iščitavaju iz osobnih manjkavosti ili propusta. Za razliku od većine moj fb prijatelj Ilija Vincetić je ispravno i precizno ustvrdio da se ključno pitanje (koje si svatko tko sebe smatra hrvatskim suverenistom danas treba postaviti) ne tiče osobnosti Tomislava Karamarka, nego glasi:

Koje je to ideje osvijestio i koje je to procese započeo Tomislav Karamarko u svojem politčkom djelovanju zadnjih godina, a da su morali biti zaustavljeni njegovim doslovce fizičkim ‘uklanjanjem’ iz politike?

Stava sam, simplificirajući ono što promišljam i kako gledam na cjelokupni hrvatski politički ambijent godinama (radi čega sam se aktivnije i uključio u rad temeljne i gradske organizacije HDZ-a), da su glavni razlozi njegovog odlaska sljedeće tri teme, a koje je Karamarko naumio temeljito propitati i repozicionirati HDZ naspram njih:

MONOPOLI.

ISELJENIŠTVO.

IDENTITET.

****************************************************

[ M O N O P O L I ]

U Hrvatskoj su se zadnjih 16 godina gotovo u potpunosti konsolidirali prijeratni monopoli u sve četiri društvene dimenzije:

– idejno-svjetonazorski,

– medijsko-institucionalni,

– gospodarsko-politički,

– pravosudno-represivni

Ovi monopoli sebe međusobno podupiru i nadopunjuju te tako osiguravaju produkciju novih generacija sa starim sustavom vrijednosti prevenirajući tako moguće učinke provedene lustracije. Ti monopoli promoviraju samo jedan ‘pedigre’ točno određenog svjetonazora (nazovimo ga ‘antifašistički’ iako je riječ o moderniziranom globalističko-relativnističkom totalitarno-boljševičkom mentalnom sklopu koji ismijava tradiciju i konzervativne vrijednosti, a ne trpi oporbu, pluralizam mišljenja i kritičko razmišljanje) i određenih geneologija (kao u monarhijama sinovi od očeva preuzimaju savjetnička mjesta u uredima predsjednika, katedre na fakultetima, deskove u uredništvima, sudske i odvjetničke prakse).

[ I S E LJ E N I Š T V O ]

Hrvatska dijaspora je u potpunosti isključena iz društvenog života Domovine, a poseban napor je uložen u prevenciju njezinog aktivnijeg uključivanja u gospodarsko-politčki ambijent. A dijaspora je najbolja panaceja za vladajući udbaško-komunistički establišment u sve četiri spomenute društvene dimenzije jer nije kontaminirana njihovim ‘samoobnavljajućim’ sustavom vrijednosti. Ulazak vani dokazanih uspješnih iseljenika u hrvatsku politiku ili gospodarstvo p(r)okazao bi svu podkapacitiranost aktualnih upravljača, uklonio bi mediokritete i srušio neke od monopola (prvo ovaj gospodarsko-politički) i time otvorio prostor za punu promociju stvarno kompetentnih i poduzetnih među nama, koji bi postupno preuzeli sve četiri društvene dimenzije i oslobodili puni kapacitet ove nacije. Ovaj recentni debakl sa Timom Oreškovićem dodatno će narušiti sve buduće izglede jačeg uključivanja dijaspore u društveni život Domovine.

[ I D E N T I T E T ]

Prevratom 2000-te prepriječen je dovršetak konsolidacije novog sustava vrijednosti i etabliranja novog hrvatskog identiteta na kojem smo devedestih izgradili modernu hrvatsku državu, vrijednosti jednostavno izrečenih kroz Škorin stih ‘Pa mi kunu što je svetinja: ljubav (obitelj), vjera i Domovina’. Država kao okvir je očuvana, ali samo da bi bila preparirana po ukusu njezinih prijeratnih vladara; rasturene su ključne institucije koje su bile nositelj novog duha, oni koji su do 2000- bili ‘heroji’ prokazani su kao ‘zločinci’, perfidnom inverzijom su idejni marginalci iz devedesetih postali vedete duha i slova dvijetisućitih. Na razvalinama Pavićkine ‘Tuđmanove Hrvatske’ se ponovno izgradio sustav vrijednosti SR Hrvatske. Najtragičnije u svemu je to što je tim procesima u potpunosti zaustavljen dovršetak stvaranja hrvatske političke nacije, ‘političkih Hrvata’, svjesnih mjesta svoje Domovine u sadašnjosti i budućnosti Europe, a koja bi eliminirala podrebu održavanja ‘crno-crvenih’ podjela iz prošlosti, a izbila bi iz ruku adute i etnobiznismenima, koji evo i 2016. mogu ucjenjivati iz pozicije ‘manjine’, na isti način na koji su to radili cijelo vrijeme socijalističke Hrvatske, kad su hrvatski Srbi kao etnikum bili ‘pretorijanci’ komunističkog sustava podobnih Hrvata, s ‘pedigreom’ biokovskih gudura, Male Moskve ili ‘purgera s Kozare’.

****************************************************

Prijetnja koja bi proizlašla iz paradigmatske promjene stava mainstreama hrvatske društvene elite naspram te tri teme bila je prevelika. Sama lustracija kao koncept koji se uglavnom spominjao kao glavni (stvarni) razlog je samo ‘name-tag’ za ono što je sam Karamarko precizno definirao kao

“temeljita promjena opće društvene klime, cjelokupnog vrijednosnog sustava, dokidanje komunističke indoktrinacije, te pogrešnog i nakaradnog tumačenja novije povijesti”

Zato je ‘otišao’ Karamarko ljetos. A Hasanbegović neki dan. I zato je zadaća svih nas koji danas tražimo uporište za daljnje političko djelovanje i zaštitu onih vrijednosti radi kojih smo pristupili HDZ-u ili smo toj stranci davali svoj glas, čak i onda kad su ga vodili oni koji ne dijele naše ideale, jasno se odrediti prema te tri kritične točke. Kroz sve raspoložive medije i kanale, od stranačkih tijela preko Facebooka, sve do javnog djelovanja. Tu počinje.

“You may have to fight a battle more than once to win it.”

— Margaret Thatcher

   Marino Miloš  /Hrvatsko nebo