Vesna Ujević BOG, CRKVA, RELIGIJA I SMISAO PATNJE U ŽIVOTU TINA UJEVIĆA 2. DIO

1
Tin

NO, MOŽDA IMA SMRT KOJA PRODIRE U ŽIVOT

U sedamnaestom svesku Sabranih djela, u Kronologiji Tina Ujevića stoji: u 15 sati na Mirogoju sprovod Tina Ujevića (sprovod I razreda, bez asistencije svećenika, pošto je njegova sestra Lenka dala u DKH pismenu izjavu da Tin nije bio religiozan)

Kao katoliku teško mi pada spoznaja da je jedan, pa makar bio i razmetni sin naroda Božjeg, pokopan bez svećenika. Pitam se, čemu pismena izjava sestre Lenke, osim ako u tom pogledu nije bilo i suprotnih mišljenja? Bi li sestra dala istu izjavu da je Tin umro npr. 1995. u sasvim drugačijim političkim prilikama? Koliko je sestra uopće poznavala Tina? Što uopće znači biti religiozan? Toliki su religiozni, a vjera im je potpuno na krivim temeljima. Tin je kršten, a u Katekizmu Katoličke Crkve piše: „Po krštenju pritjelovljen Kristu, krštenik je Kristu suobličen. Krštenje obilježuje kršćanina neizbrisivim duhovnim biljegom (character) pripadnosti Kristu. Taj se pečat ne da izbrisati nikakvim grijehom, pa ni onda kada grijeh priječi da krštenje donese plodove spasenja. Podijeljeno jednom zauvijek, krštenje se ne može ponoviti“.[1]

Ne vjerujem da je ova činjenica Tinu bila nepoznata kad je 10.12.1930 u beogradskoj „Pravdi“ pisao odgovor Draincu: „U Pravdinom broju od 3. decembra u dopisu iz Zagreba g. Rade Drainac obdaruje me, po ne znam koji put reverendom. Umolit ću vas da na to donesete zakonsku ispravku. On piše: “predratni nacionalist i sadašnji fratar Tin.“ Odnosno predratnog nacionalizma g. Drainac bi mogao biti opširniji. A tu bi opširnost i ja, do prilike mogao iskoristiti. Ali kako dolazi g. Drainac da me naziva „sadašnjim fratrom“? Već sam za gimnazijskim klupama bio dosta borben antiklerikalac, a od mature (1909) nemam običaj da posjećujem mjesta na kojima me obuhvata groza … Ne pripadam nikakvoj vjeroispovijesti, ni članski ni nijednom simpatijom; tako nisam ni katolik, ni hrišćanin, ni vjernik; a tako ni teozof ni antropozof… Ja sam slobodni mislilac; a osim toga, upinjem se i da očuvam slobodu savjesti. Potpuno mi, naime, nedostaje vjerska intolerancija i fanatizam, premda prema zabludama ne mogu biti ravnodušan.“ [2]

Bilo bi zanimljivo čuti objašnjenje g. Drainca zašto uporno podbada Tina, nazivajući ga fratrom, jezuitom, klerikalcem i sl. (spominje seminarske propovijedi). Ne samo on, i drugi su ga nazivali teozofom, a u šali i kabaretskim Budhom. Očito je postojao razlog, u njegovim govorima, stavovima, izlaganjima… osim toga i Tinove burne reakcije, na već nabrojene etikete, sigurno su doprinosile  učestalom podbadanju. U „Autofragmentima“ izjavljuje da od 1909. prestaje biti praktikant, a u „Ispitu savjesti“ „ od dana kad sam se iskrcao u Dubrovniku prestadoh (od inata) biti hrišćanin. No ranije bijah mali i slabi učenik onoga koji je kazao; bdijte i molite se. Zbog toga nalazim da je glavna stvar Problem Savjesti…“[3]  U Dubrovniku se iskrcao 1919. pa ako je 1909. i prestao biti praktikant (u odnosu na sakramentalni život), deset godina nakon toga još se smatrao učenikom Isusa iz Nazareta. Pa ipak ni ove 1919. burna ljubavna priča između Tina i Isusa nije završila. Nastavila se već znanim izmjenama uspona i padova, (sam Tin, često se osvrće na svoju sklonost promjenama mišljenja, opredjeljenja i stavova). Godine 1922. u „El sentimiento tragico de la vita“, kaže: “Ne znam da je ikada itko živio, ili htio živjeti za dušu, kao što sam ja htio živjeti. Pa čak i živio. Ne govorim o djelima, o snazi; ali o volji, o dobrim namjerama, o srcu, o osjećajima. Pa kako se to svršilo? Hladnim stiskanjem ruku. Tako je uveo najbolji vijenac moje vjere. Ja kažem vjere, a o religiji ne govorim.“[4] U „Mrskom ja“ sebe naziva „ubjeđenim komunistom“, pa ipak piše: „Dok božanska ironija naših djela (i nedjela) ostaje transcendentna; ona se smiješi Zemlji, ali se ne ljuti na kritičare. Neka se radije oni, rđavi ljute na nju. Voda napaja i one koji se rugaju njenoj neslanosti. Kolika naslada, pak da budem iskren, pošto sam poželio Vječnost, postavio Vječnost, to što je sada opet poričem, padam u struju događaja i bivam ipak i sam jedna promjenjiva sjenka. Da ne bih trajao u vječnost jer bi mi pored cenzora monem i čistih Suzana, kojih onamo nitko ne zove, bilo vrlo dosadno… zato ne tražite u svemu strogu formalnu logiku, jer se poneki redak smije bez štete za unutrašnja dobra, žrtvovati. No moj pesimizam koliko god bio radikalan, nije tako hermetički zaključan da ne bi ostavio jednu nadu ili jedan izlaz. Samo moja Bolest od Duše ukazuje na jedan spas. Na svoj lele. U dnu mog očaja postoji ipak jedna vjera, ako ne u neminovnost, a ono u moguću opravdanost od jednog otkupljenja ili oslobođenja. Neki od nas (da li samo oni koji to zasluže? I nismo li zar svi na kugli zemljinoj to zaslužili) bit će otkupljeni i oslobođeni. Dakle pesimizam otkupljenja, jednom heroički tragičan, u borbi za ostvarenje dušinih ideala i djelatnosti za dobro čovječanstva, drugi put rezignovan u borbi svetih i blaženih duša, očišćenih od strasti.“[5]

Mnogi pojmovi za Tina nemaju ono značenje koje je za njih uvriježeno, on se ne drži  definicija. Prva asocijacija  na riječ socijalist ili komunist, kod većine bi bila bezbožnik i antinacionalist (u nekim krugovima i neprijatelj nacije), dok je Tin više veže za pojam socijalne pravde, pa će bez problema primijeniti biblijsku misao, tumačeći komunističku, socijalističku, za što su najreprezentativniji primjer pasusi iz teksta „Ljepota mladosti“: „Jer ako smo i izgubili tjelesna i materijalna dobra, duhovna i duševna dobra nam ostadoše kao neprocjenjivo blago za radosti uzdizanja naših mladosti… Ali ne mladost godina, nego mladost duha i srca, mladost snage i prkosa, mladost ljepote i slobode. Kada će doći vrijeme da vidimo ovo čudo: jednu duševnu snagu? Plemenitu i moćnu? Čovječju i ljudsku? Dostojnu i ponositu? Kada će prijatelji moji, kada će mladost naša da bude mlada? Kada ćemo da ljubimo usprkos starenja, da pjevamo pjesme pored zabrana, da vjerujemo van crkava, da budemo čisti od ljepote svoje pravde, da budemo svjetliji od dobrote svoje moći? Kada ćemo biti ljudi i muževi, pravedni, ponositi i slobodni?… Ni jedna velika, moćna ideja neće doći da nije praćena jednim novim životom: obnovom, drugim boljim čovjekom; ne samo novom dušom, nego (o prijatelji moji to je strahovito) novim zagonetnim ljudskim tijelom… Mi imamo tek da se objavimo. Stari čovjek u nama je umro, ali Novi čovjek ima da bude i Mladi čovjek . Jer bit ćemo pravi Mladi istom kad budemo pravi svoji…[6] Ne pršti li iz ovih rečenica prožetost Pavlovskom teologijom?  Je li Pavao socijalist ili je Tin ipak nekakav malko osebujniji kršćanin? Posve je očigledna tema starog i novog Adama, umiranja starog čovjeka i oblačenje novog, koja Tina  nadahnjuje, ne samo ovom prilikom. Dragi Tine, unatoč svim bjegovima, opiranjima, protivljenjima, poricanjima, mijenama, inatima, sakrivanjima u raznim izmima; jednom kršćanin, uvijek kršćanin. Zatim nastavlja dalje: “Mlad biti: znači držati da su stvari na zemlji još daleko od savršenstva; da mogu biti bolje; da ih boljim može udesiti samo suradnja naših mišica pod djelatnim učešćem i vodstvom našeg duha… Jer se nepravda i nasilje ne obara anarhističkim atentatima, koliko Kultom duha, naučnom spremom, organizacijom rada, disciplinom mozga u vidu sve većih i idealnijih tečevina… I kako sve stvari kada ne služe svrsi teže da postanu svrha same sebi, religija se odrođuje u klerikalizam, vojska u militarizam, inteligencija sama se pretvara u birokraciju imajući na vrhu svojega hijerarhijskog kadra mistične trijade, sasvim proizvoljnog postanka, narodni život počinje tako da se odrođuje, jer premoć etatizma hoće da dotre svaku ličnu inicijativu ne dozvoljavajući konačno izumiocu da bude izumilac, sanjaru da bude sanjar, svetitelju da bude svetitelj, zabacujući sve pravedne težnje i zahtjeve proletarijata… Ali ni bijeda, ni bolest, ni nepovoljan sud javnosti, ni progon države, ne može da dotre one koji se odista osjećaju pozvani; jer je poziv nešto drugo i jače nego profesija. Ljudski duh se pobjedno afirmira i u svojim nedaćama, protiv svih nedaća. Nema te snage koja bi mogla dotući božansko, kada se ono očituje u pojedinačnom ljudskom duhu“.  U nadi protiv svake nade, povjerova Abraham…; opet Pavao. Tin se oduševljavao sv. Jeronimom, gajio je, moglo bi se reći, nježne simpatije prema svom imenjaku sv. Augustinu, čitao Katarinu Sijensku (i molio s njom u Parizu), čitao sv. Tereziju Avilsku, sv. Bernarda, sv. Franju Asiškog, zanimao ga je nauk sv. Pavla, a ipak ga ništa od njihova duha nije zbiljski zahvatilo, kad bi se i dogodile kratkotrajne „opijenosti“, kao da ih je naglim trzajima tresao sa sebe. Pitala sam se kako je to moguće? Kakve je obrambene zidine sazidao? A onda sam pronašla odgovor, ili barem dio odgovora: „…Mene je strah bilo da me Bog ne bi i suviše osvojio, jer je sudbina bogova bila da protavorivši među potjeranicima u prnjama, budu obješeni među razbojnicima i vucibatinama. Međutim, razumio sam koliku riznicu eteričnosti sakrivaju u sebi siromašni duhom, naročito u spoju kada su ponizni i krotka srca.“[7]   

U „Mrskom ja“ Tin opisuje sebe na zanimljiv način: „Ja ću dakle da priznam u prvom redu nesklad između onoga što ja smatram idealno lijepim i onoga što sam donosim; zatim podobnost svoju da se razvijam vrlo bujno i, možda, nesuvislo i da pored toga nosim u sebi više od jednog čovjeka.“[8] U njemu istovremeno živi vjernik i pobunjeni vjernik, teozof koji u drugima pobuđuje kleričku sliku i ogorčeni antiklerikalac. Njegova „podobnost da se razvija vrlo bujno“, rezultira osebujnom paradoksalnošću, trajnom „polemikom“ između više osoba u jednom Tinu. Njegovi idealistički zanosi u srazu s „ljudskim faktorom“ rađaju određene nesuvislosti, nagle promjene smjera, šutnje ili pretjerane raspre, prkosne negacije. Zaključujem da Tinove simpatije prema budizmu i zanimanje za nj, u sebi sadrži najmanje dramatičnih preokreta iz razloga što je osobno poznavao premalen broj budista (vjerojatno ni jednog) pa „faktor ljudske nesavršenosti“  nije mogao narušiti urednost duhovih ladica po kojima je prebirao, nije bilo sraza ideje i njene primjene u stvarnosti života.

U istoj godini kad u „Pravdi“ odgovara Draincu i tvrdi „tako nisam… ni vjernik…“ u drugom tekstu piše: „… nismo li možda i bez pitanja članovi velike kozmičke zajednice, biološki spojeni sa zvijezdama i biljkama, duhovno i etički sa svim što ikad bijaše misao i djelo, eterično ujedinjeni s anđelima i arhanđelima supstancijalno participirajući s raznim fazama i prerušenjima Boga!“[9]

Odnosno mjesta za koja kaže da ih nema običaj posjećivati, jer ga u njima obuhvaća groza, iščitavajući druge tekstove dolazimo do suprotnog zaključka. Prema tome ovaj osjećaj je vjerojatno bio privremen ili povremen. S njim, pjesnik, uspoređuje osjećaj tjeskobe prilikom otvaranja nekih pisama. Očito nije problem mjesto, ni pismo, problem je nespremnost za suočenje s možebitnim neugodnim informacijama. Nekoliko godina kasnije Tin preporuča posjet već spomenutim mjestima : „Par puta godišnje, pa i svake nedjelje, treba ići u crkvu i pomoliti se duhu da bi nas pomilovao i posvetio (udobrio).“[10] Uostalom, da je smrt, nekoliko mjeseci odgodila svoj pohod Tinu, on bi je po svoj prilici čekao u župnoj kući (kod fra Augustina Ćire Ujevića) u Studencima, na par koraka od crkve sv. Ilije (Pismo Josipu Ujeviću, SD, svezak XIV  br. 533).  Zaključila bih ovo poglavlje još jednim citatom: „No možda ima smrt koja prodire u život… O ovakvoj smrti koja je neka dijalektika života i ličnosti, marim i volim govoriti ili još točnije, domišljati se. Ne pišem smrti himne Frane Asiškog, jer nisam isposnik i zanosnik kova brata Frane. Ali smrt je tok, ako je tok, ona je život, naličje života, drugo lice života, koje u životu tražim i koje me golica, jer ono uzrokuje otpadanje, promjene, pa dakle i porast i najzad oslobođenje života iz njegovih prvobitnih granica“.[11] Što je ovo, ako ne ispovijedanje zadnjeg članka Vjerovanja? „Vjerujem u život vječni!“

P.S.

Pet godina nakon što je ovaj tekst napisan nailazim u „Hrvatskom slovu“ (6. studenog 2015.) na tekst Nedjeljka Mihanovića pod naslovom „Uzurpacija pogreba Tina Ujevića“ . Teški osjećaji vezani uz način kako je Tin pokopan, a koji su mi pritiskali dušu, nakon čitanja teksta donekle su razriješeni ili barem ublaženi. Nije Tin uzalud napisao: „Ne boj se, nisi sam!“ Saznanje da ima „i drugih nego ja“ koji su na sličan način doživjeli događaje oko pjesnikovog pogreba, te svjedočanstvo suvremenika doživjela sam kao satisfakciju (iako ima onih koji ne će razumjeti moju uznemirenost događajem prošlim i ne osobnim).

Između ostalog Mihanović piše:. „No tu Ujevićevu smrt i pokop pratila je jedna nevjerojatna i brutalna  politička uzurpacija, koju je izvelo tadašnje Društvo književnika Hrvatske na čelu sa svojim predsjednikom Miroslavom Feldmanom. Govoriti danas o toj nevjerojatnoj brutalnosti, o pleksusima fanatizma i etičkog daltonizma, u povodu 60 obljetnice pjesnikove smrti žalosno je i teško…Naime uprava DKH je pošto-poto zamislila da Ujevićev sprovod bude priređen na službeni partijski ateistički način, bez križa i svećenika. Na brzinu je pozvana u DKH Ujevićeva sestra Lenka i zahtjevana od nje izjava, da potvrdi da joj je brat bio ateist. Pod pritiskom članova Društva, ona je dala izjavu o njegovu nesumnjivom ateističkom uvjerenju…Tako je na temelju te apsurdne iznuđene izjave Ujevićeva vjera u Apsolutno nonšalantno i bezobzirno osporila i u revolucionarno-klasnom i marksističko-materijalističkom smislu kao neprijeporna činjenica prihvatila. Po partijskom kratkom postupku načinjena eksproprijacija njegove vjere, povreda istine i ljudskog dostojanstva…Da bi bilo sve prema partijskom ceremonijalu, Uprava Društva književnika Hrvatske je na zaprepaštenje ukupnog pučanstva uklonila prije obreda pred mrtvačnicom na Mirogoju svećenika, kojega su naručili njegovi prijatelji ing. Niko Armanda i boem Danilo Ćorak iz Splita te književnik Nikola Bonifačić Rožin iz Zagreba. Umjesto partijske nadgrobne „palice“ oni su donijeli križ. Tako se u pogrebnoj povorci uz lijes ritualno kretala i službena partijska „palica“ i kršćanski križ… Ti isti pogrebnici, kancelisti smrti i književni patuljci  koji su po njemu pljuvali i optuživali ga kao „kontrarevolucionara“, sada su nad njegovim otvorenim grobom ispucavali deplasirane fraze u krivom trenutku i na krivom mjestu. Možemo pretpostaviti, kako bi sve to na svoj intelektualno superiorni i ironični način komentirao Ujević. Čitava ljevica na čelu s Miroslavom Krležom ga je arogantno ignorirala. Nažalost je ta dijlektika ljevice vrlo kasno došla do svijesti o veličini i značenju njegova pjesničkog talenta…

Ujević je pokopan uz spontani i duboko osjećajni govor svoga splitskog prijatelja Nike Armande. Donio je iz Dalmacije busen kadulje, koji je položio na njegov grob. A zaboden je na pročelju groba i kršćanski križ, s kojim su njegovi najbliži prijatelji htjeli pokazati prijezir i revolt prema brutalnom i bezobzirnom nasrtaju na Ujevićevu intimnu duhovnu osobnost, na njegovo uvjerenje, na slobodu savijesti, na dostojanstvo i na sveobuhvatnu dimenziju njegova duhovnog integriteta.“

(Nastavlja se)

[1] Katekizam Katoličke Crkve 1272. Usp. 1121.

[2] “Je li Tin fratar”, u: Sabrana djela  svezak XIV  str. 85.

[3] “Ispit savijesti”, u: Sabrana djela  svezak VI  str.283.

[4] “El sentimiento tragico de la vida”, u:  Sabrana djela svezak VI  str.42-43

[5] “Mrsko ja”, u: Sabrana djela svezak XIV str.45

[6] “Ljepota mladosti”, u:  Sabrana djela  svezak XIV  str.23-24.

[7] “Zvjezdari”, u:  Sabrana djela   svezak VI   str. 126.

[8] “Mrsko ja”, u:  Sabrana djela  svezak XIV   str.38.

[9] “Zvjezdari”, u: Sabrana djela  svezak VI  str.129.

[10] “Banketokracija i cvjetanje kulture banketa”, u: Sabrana djela  svezak XVII  str.137.

[11] “Uvod u euhologij smrti”, u: Sabrana djela  svezak XIV str.162.

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara