Gledajući tu potrebu čovjekovu da otkrije ono nešto što mu se događa na način koji on više manje nije očekivao, on se okreće pomoći i traži je na mjestima koja mu se čine privlačnima..Ta privlačnost pedagogije i psihologije je da čovjeku pruži izvor znanja odnosno informacija za koje je on uvjeren da su mu baš neophodne za njegov put kroz život..

Odmah se mora reći da postoje dva tipa znanja. Prvo je ono koje ponire duboko u materiju i proučava je i ostaje u njenim okvirima, a drugi tip znanja je onaj koji razdire i preuzima kontrolu nad svom metafizikom čovjeka.Pokušaji da se sve svede na puko matematičko-mehaničko razlaganje oduzima nam kao ljudima otajstvenu dimenziju naših života.

Gdje su bitne sastavnice naših života zaogrnute plaštom nesvjesnog, tamnog i nedokučivog.

To bi bila ta melankolija u nama, koju susrećemo kad sretnemo tamnu stranu našeg postojanja.. Napuštajući samoga sebe, odlazeći i dajući se centrima moći i “znanja” nudimo olako svoje darovano Božje dostojanstvo.Sve smo učinili da se podredimo novim vodičima naše stvarnosti.

Ne razmišlajući dubinski mislimo da se stvari same od sebe mogu posložiti i to baš onako kako smo mi željeli..Ali to se ne ostvaruje i mi smo ponovno prisiljeni ući u začarani krug “vodiča”.Gdje je samo i jedino ispravno to što nam se servira i nudi za rješenje naših problema.To je naša prividna demokracija koja se maksimalno udaljila od potreba suvremena čovjeka..Čak se i slažemo u podastiranju te “istine” i ne smijemo ili se ne usudimo reći da je to laž.

Pa se pitamo: “Gdje je nestao taj humani čovjek?”.

Utopio se u tehnološko modernistički kalup promišljanja i djelovanja okoline koja ga zarobljena drži i crpi svu njegovu prirodnu snagu i želju za samoodržanjem.Da bi se na neki način čovjek uspio spasiti važno je da se vrati onom istinskom humanizmu, prirodi i kulturi. Bitan je taj sadržaj koji u sebi nosi određenu dozu krijeposti koja bi ostala jedina barijera toj tehnici i birokraciji. To bi bila ta moć čovjeka koji iako u masi kliče glasom pojedinca zahtjevajući sasvim drugačiji odnos s ljudima..Koji će njegovati dostojanstvo i odgovornost za istinu koja mu se nastoji podvaliti u ovom dehumaniziranom svijetu lišenom svake povezanosti sa Apsolutnim, Božjim.

Svjedoci smo svakodnevnog nepoštivanja dijaloga, traženja nerealnih rješenja i odluka, zanemarujući onu osnovu, tu duhovnu dimenziju osobe pojedinca.Koja, iako ranjena iznutra i izvana još uvijek ima barem te ostatke čovjeka u najintimnijem dijelu svog bića.. Vrijeme je da se iziđe iz te ćelije u koju smo stjerani zahvaljujući svojoj samoizdaji i osobnoj indolentnosti spram stvari i događaja oko nas. Čeznimo za ljubavlju i vrhunskom dobrotom jer je to put koji vodi u zagrljaj Božji.

 

 Ivan Botica /Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.