Ljubici Kolarić Dumić nagrada za životno djelo na području književnosti na Danima hrvatske knjige i riječi u Subotici
Poštovani Darane,
Drago HRVATSKO NEBO!
Evo nakon 26 godina – posljednji sam put u zavičaju bila u ljeto 1990. godine – donijela sam ODLUKU
da ću prijeći granicu i otići u ZAVIČAJ – primiti NAGRADU ZA ŽIVOTNO DJELO.
Bit ću daleko od mojih Kukujevaca, ali srce će jednako glasno udarati pa se bojim da ne iskoči iz grudi…
“Tako sam blizu. Tako blizu.” (završne rečenice iz proze “Od Trsata do Aljmaša”)
Šaljem Vam pozivnicu po kojoj ćete vidjeti – da sam morala biti jača od razuma i krenuti za SRCEM,
sudjelovati na ovako veličanstvenom programu i primiti NAGRADU koju su mi NA OVAKO SVEČAN NAČIN
odlučili dodijeliti MOJI ZAVIČAJNICI.
Uzbuđena sam, radosna, sve emocije koje me preplavljuju… ne nogu izreći.
Ovu NAGRADU, moj Put u Zavičaj, radost i strahove… predajem Bogu u Njegove svete i svemoguće Ruke
da se rašire nada mnom i da mi pomognu na ovom dalekom i ni malo laganom putu.
Kličem najljepšim psalmom:
– Gospodin je Pastir moj,
ni u čem ja ne oskudijevam.
Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim, jer On je sa mnom.
Hvala Vam!
Ljubica Kolarić Dumić