Z. Gavran/VII. izborna jedinica – pokazatelj nacionalne besvijesti i kritične neuspješnosti dosadašnjih politika!

Vrijeme:5 min, 9 sec

 

Sedma izborna jedinica pokazuje najveću i tragičnu šupljinu dosadašnjih državnih politika, bile one posljedica nesvijesti i nebrige, ili kod nekih i svijesti i brige da upravo tako i bude. O toj pak kritičnoj temi u ovoj predizbornoj kampanji nitko ništa ne govori, a velika većina, što je hrvatski paradoks prvoga reda, svoje glasove dijeli i dalje između HDZ-a i SDP-a. Kao nesvjesni da su upravo te dvije stranke dosad jedine vodile državnu te područne i mjesne politike, kojih je pokazatelj najveće neuspješnosti upravo njihova izborna jedinica.

Prošle godine aktualna je vlada predložila, a saborska većina prihvatila preoblikovanje dijela dosadašnjih izbornih jedinica. Već prije dosta godina Ustavni je sud naložio da se izborne jedinice korigiraju tako da svaka od njih ima podjednak broj stanovnika, budući da je s vremenom došlo do prevelikih razlika u broju onih koji ravnopravno trebaju birati po 14 zastupnika, no vlade su to dugo ignorirale. Naposljetku je aktualna vlada i vladajuća većina udovoljila zahtjevu Ustavnog suda, tako da je ujednačila izborne jedinice s izmijenjenim stanjem napučenosti, pritom ih krojeći opet tako da HDZ od toga izvuče maksimalnu korist.

Koja sve područja i gradove obuhvaća

No pustimo sada predizborne strategije, igre i kombinatorike, to nije ni razlog ni svrha ovog osvrta. Pogledajmo samo kako ta izborna jedinica izgleda. Već na prvi pogled vidi se da ona obuhvaća nerazmjerno velika i međusobno posve različita područja matične i nacionalne hrvatske države. U nju su po novomu uključeni:

– cijela Ličko-senjska županija

– cijela karlovačka županija

– središnji, južni i zapadni dio Sisačko-moslavačke županije: gradovi i općine Glina, Kutina, Petrinja, Popovača, Sisak, Dvor, Gvozd, Lekenik, Martinska Ves, Sunja, Topusko i Velika Ludina

– sjeverni dio Zadarske županije: gradovi i općine Obrovac, Pag, Gračac, Jasenice, Kolan, Novigrad, Posedarje, Povljana, Ražanac, Starigrad i Vir

– sjeverni i istočni dio Primorsko-goranske županije: gradovi i općine Čabar, Delnice, Kastav, Vrbovsko, Brod Moravice, Čavle, Fužine, Jelenje, Klana, Lokve, Matulji, Mrkopalj, Ravna Gora, Skrad, Vinodolska općina i Viškovo.

Majstori-krojači iz sjene hrvatskoga ustavnog i zakonskog krojenja i prekrajanja

Zašto je stvorena tako prostorno velika izborna jedinica? Na to pitanje mogu odgovoriti samo zakonodavci, odnosno majstori-krojači iz sjene hrvatskoga ustavnog i zakonskog krojenja i prekrajanja. Moglo se izborne jedinice preurediti i drukčije. Moglo se slabije naseljena područja razdvojiti i povezati ih s gušće naseljenim područjima odnosno s većim gradovima južnije i sjevernije, pa bi kontrast u veličini površine između nje i ostalih bio manje drastičan. Ali ne, ta izborna jedinica skrojena je upravo tako da je obuhvatila golem dio najrjeđe naseljenih, a i uglavnom najmanje razvijenih područja Hrvatske. Ona je toliko velika zato što na tom teritoriju živi uprosječena desetina stanovnika odnosno prebivalaca Hrvatske, dakle oko 380 tisuća duša, od čega je manje od 300 tisuća punoljetnih, dakle onih s biračkim pravom. Precizne statističke podatke nitko u javnom prostoru nije iznio.

Pogled na tu izbornu jedinicu zapravo je pogled na ono što se unatrag više desetljeća nazivalo „meki trbuh Hrvatske“. U taj „meki trbuh“ najviše su nadrle i najdublje odnosno najšire prodrle snage JNA i srpske paravojne grupe uz potporu domaćih velikosrba i četnika. Mnogo prije toga, u ta su područja, nakon pada Bosne, nadirale osmanlijske osvajačke snage. Još otad taj je prostor uvelike demografski opustošen, ali je unatoč tomu sama Lika imala prije nešto više od stotinu godina možda i dvjesta tisuća stanovnika. Danas Ličko-senjska županija ima 48.000 stanovnika, što znači da ih sama Lika ima još osjetno manje.

Pogled na VII. izbornu jedinicu zornu pokazuje kako hrvatske državne vlasti nisu ništa bitno ni presudno promijenile kako bi taj „meki trbuh“ učinile čvršćim i punijim. Naprotiv, preko tog područja najviše je i nezakonitih migranata koji tuda prolaze pojedinačno, u skupinama i u kolonama kako bi dosegnuli svoja odredišta sjeverozapadno od Hrvatske. Takvi utjeruju u preostalo stanovništvo strah, a nerijetko i nanose štetu na njihovim objektima, u koje protuzakonito provaljuju kada vide da u njima nitko ne živi.

Sedma izborna jedinica pokazatelj je nepostojanja i/ili neprovedbe nacionalne strategije ravnomjernog razvoja i preokretanja demografskih kretanja tako da se masovno odlaženje u veće gradove kao što su Zagreb, Rijeka, Pula, Zadar, Split, o inozemstvu da i ne govorimo, preokrene tako da se ljude motivira ne samo vraćati se, nego i naseljavati ta područja, kako ona ne bi posve opustjela, nego kako bi oživjela i ojačala. Potres na Banovini samo je još više pogoršao ionako sumorno stanje, a kako je i s kakvom nacionalnom strategijom tekla poslijepotresna obnova, to se dobro zna. Kako god, ostalo je tamo živjeti još manje ljudi nego prije potresa, a strateški programi i projekti prebacivanja viška stanovnika iz prenakrcanog i urbanistički, prometno i komunalno zagušenog Zagreba na područje obližnje Moslavine, Banovine i Korduna, a kamoli Like, Gorskog kotara, podvelebitskog Primorja i sjevernog dijela zadarske županije – izostali su.

„Meki trbuh Hrvatske“ postao još mekši, manje napučen i manje perspektivan, a time i manje održiv i teže branjiv nego ikada dosad u povijesti

Sedma izborna jedinica pokazatelj je nacionalne besvijesti i nemara onih koji nakon Domovinskog rata vode ili provode državnu i ostale politike.

Ona pokazuje kako je „meki trbuh Hrvatske“ postao još mekši, manje napučen i manje perspektivan, a time i manje održiv i teže branjiv nego ikada dosad u povijesti.

Ona pokazuje da su dva krila hrvatske „ptice“, panonsko i primorsko, razdvojena širokim poluopustjelim pojasom, i da se u slučaju kakve nove invazije ili geopolitičkog potresa Hrvatsku može s lakoćom razdijeliti na dva odvojena dijela ili ih međusobno dovesti u raskol kao u doba kneza Donje Panonije Ljudevita Posavskog i gačanskog kneza te gospodara Dalmacije Borne. Samo, ovaj put, s metropolama sjevernije i južnije od Siska i Otočca, i s velikim rijetko napučenim područjima između sjeverne i južne Hrvatske

Sedma izborna jedinica pokazuje najveću i tragičnu šupljinu dosadašnjih državnih politika, bile one posljedica nesvijesti i nebrige, ili kod nekih i svijesti i brige da upravo tako i bude. O toj pak kritičnoj temi u ovoj predizbornoj kampanji nitko ništa ne govori, a velika većina, što je hrvatski paradoks prvoga reda, svoje glasove dijeli i dalje između HDZ-a i SDP-a. Kao nesvjesni da su upravo te dvije stranke dosad jedine vodile državnu te područne i mjesne politike, kojih je pokazatelj najveće neuspješnosti upravo njihova izborna jedinica.

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo