OBAVEZNO PROČITATI/Hrvatska se nalazi pred ozbiljnim sigurnosnim izazovom!

Vrijeme:11 min, 58 sec

 

Sigurnosni problemi u RH i stanje u OSRH

O sigurnosnom pitanju u RH možemo puno pisati, ali teško dobiti nekakav zaključak. Postavimo li pitanje vlastima, dobit ćemo isto to. Puno pojašnjenja koja zapravo ne znače ništa.

Kada govorimo o sigurnosti tu mislim na policiju, vojsku, obavještajno sigurnosne službe te hitne službe poput civilne zaštite ili GSS (Gorska služba spašavanja).

Nabrojane institucije ili službe, imaju svoja zaduženja i zakonske ovlasti, a zakonske ovlasti često sprječavaju te službe u obavljanju svojih zadaća. Ponajviše zakon u djelovanju ograničava policiju, ali i obavještajne službe. Je li to slučajno? Sumnjam.

Danas se ne samo sigurnosni sustav, već i kompletan sustav i hrvatski narod nalaze pred sigurnosnim izazovom. Situacija je prijeteća i kako vrijeme odmiče realna mogućnost globalnog sukoba je sve veća, ali i sigurnosne prijetnje poput ilegalnih migracija, trgovine narkotika, trgovine oružjem i ljudima. S druge strane, unutar samog sustava nalaze se ljudi koji su 90-ih godina sudjelovali u agresiji na RH pa se od istih ne može očekivati da će danas raditi za interes i boljitak RH i njenih građana.

Tu su i korupcija i nepotizam, a što posebno izjeda tkivo ove zemlje. Ukratko bih prošao problematiku koja se tiče policije, vojske i obavještajnog sustava, ali i civilne zaštite. GSS ne bih uzimao u ovaj tekst jer se služba za razliku od ostalih pokazuje učinkovitom unatoč tome što država ne ulaže dovoljno, odnosno ulaganja bi mogla biti veća.

Obavještajno sigurnosni sustav u RH

Ovaj sustav se sastoji od dvije službe, odnosno agencije, a to su vojna (VSOA) i civilna (SOA). Ono što nedostaje u ovoj priči je protuobavještajna agencija koja je ukinuta i stavljena kao odjel pri SOA-i (sigurnosno obavještajnoj agenciji). Takav pristup je apsolutni promašaj jer obavještajno djelovanje nema veze s protuobavještajnim djelovanjem i na taj način služba više nije preventivni aparat nego nečiji servis, a vrlo vjerojatno servis stranih centara moći i po potrebi aparat za pripomoć kod obračunavanja političkih tabora unutar RH.

Svaka ozbiljna država nema manje od 4 obavještajne službe i bar dva zasebna odjela. Primjerice, bivša SFRJ imala je 5 službi, odnosno 4 s jednim zasebnim odjelom pri JNA uz KOS. Da se ne bi referirao na bivšu državu, spomenuo bih Državu Izrael kao primjer i državu s najjačim službama. Izrael dakle ima AMAN, a što je vojna služba, Shabak ili Shin bet koja je opća služba ili unutarnja služba te poznati MOSSAD (institut za obavještajne i specijalne zadaće) koji je služba za djelovanje u inozemstvu.

Uz ove službe ima i zasebne obavještajne jedinice i vojnu postrojbu direktno pod zapovjedništvom vojne službe AMAN, ali provodi i operacije za potrebe službe MOSSAD. U posebnom blogu osvrnut ću se na ustroj izraelskog sigurnosnog aparata.

Istina je da RH nema financijska sredstva poput Izraela ili Velike Britanije, ali sustav nije dobro posložen, a razlog tomu je nepoznat. Iskreno, sumnjam da se radi o nesposobonosti političara već o nečemu puno dubljem.

Zadaća svih službi je preventivno djelovanje. Dakle, spriječiti, a ne liječiti. Kod nas to nije slučaj, odnosno u većini slučajeva služba se koristi kada su stvari već pošle po zlu i kada takvu problematiku trebaju rješavati druge institucije poput recimo policije. Prije ovog ustroja hrvatskih službi, postojao je ustroj koji je bio daleko funkcionalniji, ali i zakon koji je tom sustavu dao veće ovlasti.

Današnja služba ima vrlo male ovlasti pa su propusti ogromni, a problemi se gomilaju. Takvo stanje koje imamo danas došlo je s promjenama 2000-e godine i opet s onom famoznom „Detuđmanizacijom“ kojom je uništeno sve što je stvarano u vremenu neposredne sigurnosne ugroze. Uništenjem sustava je zapravo otvoren put za kaos i uništenje države.

Svakodnevno gledamo navalu ilegalnih migranata u našu zemlju. Povećan je broj osoba koje švercaju ilegalne migrante, a i načini šverca poprimili su zabrinjavajuću dimenziju. Sve ovo također je posao obavještajno sigurnosnog sustava uz posao policije. Još jedan veliki problem našeg sustava je taj što se ljudi u sustav zapošljavaju po političkom i rodbinskom ključu pa je služba postala ista kao i neka javna ili državna ustanova.

Možemo dakle zaključiti kako je situacija na ovom polju jako loša i to dovodi državu u lošu poziciju. Je li ovo učinjeno s namjerom ili tek tako? Rekao bih oboje. O ovom problemu može se pisati puno jer su s ovim problemima otvorena mnoga pitanja i vezane mnoge kriminalne i protudržavne aktivnosti.

Policija

Policija se susreće s brojnim problemima, no specijalnu policiju izuzet ću iz ove priče jer se radi o dijelu policije koji ipak funkcionira.

Kao prvi problem policije naveo bih lošu opremu. Uniforme su i izgledom jeftine, a ljetne polo majice koje je kao ministar uveo Ranko Ostojić su nefunkcionalne, neudobne i nisu prozračne. Policije zapadnih zemalja brinu o opremi dok se kod nas na to uopće ne gleda niti to itko spominje. S obzirom na radne uvjete, zakon i opremu, policija RH svoj posao ipak koliko toliko dobro obavlja.

Dobro onoliko koliko im se to omogući jer često politika odlučuje kako će se neki posao izvršiti. Osnovni problem s kojim se policija susreće jesu ilegalni prelasci granice i trgovina narkoticima. Ovdje ću se osvrnuti na ilegalni prelazak granice odnosno na ilegalne migrante.

Za čuvanje granice RH određena je policija, odnosno pogranična policija. Kako djelatnika pogranične policije nema dovoljno, na taj posao upućuju se pripadnici opće ili interventne policije koji nisu adekvatno obučeni za obavljanje ovakvih zadaća. U javnosti se skroz poteže pitanje postavljanja bodljikave žice na dijelovima granice koji su slabije čuvani i vidimo kako o tome odlučuju političari iako je zakonom propisano da o tome policija odlučuje samostalno.

Isto tako, policija ne koristi sredstva za zaustavljanje motornih vozila kada je u pitanju prijevoz ilegalnih migranata iako zakonski na to ima pravo i potrebna sredstva (pravilnik o načinu postupanja policijskih službenika od 16. 2. 2022. od članka 146 do 149).

U redovima policije RH ima pripadnika srpske nacionalne manjine, ali to ne bi predstavljalo problem da isti nemaju dvojno državljanstvo i da se ne odazivaju na mobilizacijske pozive u Republiku Srbiju. Da, hrvatski policajac odlazi na mobilizacijsko mjesto u Srbiju, a radi „situacije“ na Kosovu. Isti ti pripadnici su za pravoslavni Božić 2024 godine na istoku hrvatske koristili vatreno oružje kako bi proslavili Božić.

Sustav je doduše djelovao i djelatnici MUP-a su sankcionirani. Na pravoslavni Božić 2023 godine djelatnik policije RH iz Tenja kraj Osijeka fotografirao se s četničkim obilježjima, a fotografija je završila na društvenim mrežama. Navodno je sankcioniran. U jednom selu na istoku Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom ,skupina mladića crtala je grafit kojime se slavio pokolj nad Hrvatima i veličala paradržava „RSK“.

Na mjesto događaja dolazi policajac i ne djeluje protiv tih osoba nego ih pušta. Utvrđeno je kako se radi o policajcu, pripadniku srpske nacionalne manjine. Nije sankcioniran.

Od prijema osoba u policijsku službu do obuke i ulaska u službu nešto nije dobro. Puno je slučajeva policajaca koji imaju psihički problem i ne samo da nisu za policiju nego ni za ulicu. Ubojstvo djevojke u Osijeku od strane njenog dečka policajca dovoljno govori. Bez obzira radilo se o slučajnom opaljenju ili ne, pištolj nema što raditi u rukama policajca dok nije na dužnosti i dok se pokraj njega nalaze druge osobe. Mnogi od njih prođu psiho testove koji nisu nešto zahtjevni pa se u redove onih koji bi trebali čuvati mir uvuku i psihopati.

Često bilježimo i slučajeve pokušaja zataškavanja kaznenog ili prekršajnog djela i to ne od strane niže rangiranih policijskih službenika nego onih viših. Poseban problem su ratni zločini nad Hrvatima za vrijeme Domovinskog rata. Ove istrage redovito su opstruirane, a jedan od vodećih policajaca koji su vodili istragu i istražni tim je otpušten iz službe, a nakon toga postao i žrtvom srbijanske obavještajne službe BIA.

Sve ovdje navedeno samo je mali dio problema, ali sam izdvojio ovo kao osnovu da ne bih pisao cijelu knjigu.

Uz policiju odmah ću se nadovezati na civilnu zaštitu koja je sama po sebi jedan veliki problem. Naime, ta služba nekada je bila pri MUP-u RH, a danas je to drugačije ustrojeno. Problem je što su zapovjednici civilne zaštite po gradovima i županijama političari koji se često nalaze na mjestu dožupana, župana, dogradonačelnika ili gradonačelnika.

Mišljenja sam, a i struka tako kaže, da ljudi koji vode civilnu zaštitu moraju biti obučeni za upravljanje kriznim situacijama. Ovakav ustroj civilne zaštite nam govori da zapovjednik ili vršitelj bilo koje dužnosti pri CZ može biti baš svatko.

Uzmimo grad Zagreb i pogledajmo tko je šef civilne zaštite. To je arhitekt Luka Korlaet. Čovjek koji nema veze s poslovima koji uključuju elementarne nepogode i havarije. U vrijeme kada je gradonačelnik bio Milan Bandić, šef za krizne situacije bio je Pavle Kalinić koji je bio sudionik Domovinskog rata i doktorirao na terorizmu.

U ovu priču uključit ću i „atomska“ skloništa koja su za vrijeme SFRJ bila pod ključem i plombom te je jednom u godini vršena kontrola skloništa, a što je uključivalo kontrolu generatora, filtera za zrak itd. Što je danas s tim skloništima? Skloništa su u najmu i uglavnom su u njima fitness centri, sportski klubovi ili su to mjesta za sviranje i okupljanje mladih.

Dakle, u slučaju ratne ugroze, civilno stanovništvo boravilo bi na spravama za vježbanje. Unatoč globalnoj ratnoj prijetnji, ništa se ne poduzima po tom pitanju. Tu su i zalihe hrane za slučaj krize koje su „nestale“ iz skladišta. Ništa se ne poduzima po pitanju sigurnosti unatoč potresima na Banovini i Zagrebu i unatoč tome što prijeti globalni sukob.

MORH – Hrvatska vojska

Hrvatska vojska je od avangarde u upotrebi bespilotnih letjelica danas postala nazadna i devastirana. Pobjednička vojska i regionalna sila danas nije niti sjena onoga što je bila. Mnogi to pravdaju ulaskom u NATO i zadovoljavanjem NATO standarda, ali radi se o pogrešnom razmišljanju jer NATO zahtjeva puno više od ovoga što je HV danas. Posve je razumljivo to što je smanjen broj vojnika nakon Domovinskog rata i normalno je da maloj zemlji poput Hrvatske ne treba aktivna vojska od 100.000 ljudi, ali sadašnji broj teško se može i nazvati vojskom.

Osim toga, problem broj jedan je nepostojanje strategije nacionalne sigurnosti. Unatoč tome, ide se na uspostavljanje obveznog vojnog roka što je dobro, ali bez postojanja strategije mi ne znamo kako, kada i na koji način ta vojska funkcionira. Često gledamo prepucavanja na političkom vrhu  kada su u pitanju imenovanja i razrješenja vojnih dužnosnika pa si sada predočite ratnu situaciju i kako bi to sve funkcioniralo.

Političari s desnog spektra često zagovaraju vojsku na granici RH, ali što bi ta vojska učinila osim što bi mogla logistički pripomoći policiji? Ništa. Ukoliko bi se napravila strategija nacionalne sigurnosti i ukoliko bi se tom strategijom uredila uloga HV na granici, tada bi to bilo nešto.

Vojska ima problem i s naoružanjem pa tako možemo reći da PZO praktički ne postoji (PZO- protuzračna obrana). Osim onih ručnih sredstava iz doba SSSR i Domovinskog rata, a koja su neučinkovita i kratkog dometa, HV ne raspolaže ničime. Stanje se doduše blago popravlja uvođenjem francuskog PZO sustava Mistral, ali to je i dalje sustav kratkog dometa dok je nama prijeko potreban sustav srednjeg dometa i sustavi za obranu od bespilotnih letjelica ili dronova.

Artiljerijskog naoružanja je malo, a najmodernije haubice Pzh2000 koriste klasične projektile malog dometa, a namjena tih haubica je brza paljba preciznim projektilima dužeg dometa, a to se primjerice postiže projektilima Excalibur. HV ima jednu od najmoćnijih samovoznih haubica na svijetu, a projektile za nju nema. Na ovo ću samo reći kako mislim da to nije slučajno i da je ovakvo stanje nečija namjera.

Tu su i VLR-ovi (višecijevni lanseri raketa) kojih također nema dovoljno, a osim toga što ih nema još su iz doba SSSR. Hrvatska se oslanja na donacije SAD, a to je pogrešno razmišljanje. Želiš  li vojsku i naoružanje, plati jer od donacija nismo dobili ništa konkretno. Ako se vratimo malo unazad, HV je trebala dobiti sustave MLRS M270 koji se učinkovito koriste u Ukrajini.

Ta nabavka trebala se riješiti prije rata u Ukrajini, ali je propala. Srpskim lobiranjem stopirano je slanje MLRS M270 u Hrvatsku. Što je MLRS M270? Radi se o višecijevnom lanseru raketa na gusjenicama. Platforma mu je zapravo vozilo Bradley. Ovaj sustav koristi više inačica projektila, a jedan od projektila koji je u Srbiji stvorio zbrku je ATACMS. Naime, ATACMS je vođeni projektil dometa 300 km.

Taj projektil je poprilično skup i sumnjam da bi HV uzela te projektile, ali sustav se s projektila dometa 150 km koje bi HV kupila lako prebaci na mogućnost lansiranja balističkih projektila. Zamisao HV je zapravo bila da uz sustav uzme projektile dometa 50 km, ali to nije prošlo dok je u isto vrijeme Srbija razvila vlastiti sustav dometa 200 km.

Što se tiče stanja u zrakoplovstvu, to je manje više poznata stvar. MiG-ovi odlaze, a dolaze zrakoplovi Rafale F3R. Jesu li ti zrakoplovi dobri? Da, odlični su kao i naoružanje koje će stići uz njih, ali ti bi zrakoplovi trebali imati funkciju pokrivanja zračnog prostora BiH i Crne Gore pa bi se moglo reći da su donekle isplativi. Trebaju li nam zrakoplovi? Da svakako jer je cijena air policinga kojega smo obvezni provoditi jako visoka.

Kada je riječ o helikopterima, 2016-e godine odbijeni su helikopteri Chinook. Radi se o stroju koji može prevesti teške strojeve i opremu ili 55 vojnika. Nosivost mu je 12.700 kg. Razlog odbijanja je nadrealan i u njemu piše kako mi imamo ceste i takav nam helikopter ne treba.

Stanje u mornarici je katastrofalno. Raketne topovnjače koje su okosnica HRM je pregazilo vrijeme. Nemamo niti jedan brod za borbeno djelovanje na otvorenom moru. Nema broda koji bi bio ozbiljna konkurencija bilo kojem borbenom plovilu, bilo koje vojske. Baziramo se na obalnim ophodnim brodovima koji nemaju nikakav potencijal ako se u Jadranu pojavi čak i prastari razarač iz doba SSSR. Jako loša situacija koja će postati još lošija jer su novi avioni očito kupljeni „preko leđa“ mornarice.

Hrvatska na sav ovaj problem nema ni vlastitu tvornicu streljiva pa streljivo nabavljamo iz BiH umjesto da sami pokrenemo proizvodnju, a što nije investicija koja bi puno koštala. Nemamo bespilotne letjelice osim onih izvidničkih, a vidimo da se moderno ratovanje svodi upravo na tu vrstu oružja i na dronove.

Postoji još niz problema, ali mislim da je i ovim previše rečeno. Ne bih dalje, a iskreno se nadam da će politika u Hrvatskoj uvidjeti potrebe za ulaganjem u sigurnosni i obrambeni sustav jer se nalazimo u turbulentnim vremenima okruženi sigurnosim prijetnjama.

 

dijalog.hr / Hrvatsko nebo