Nataša Božinović/Svijet hrvatskoga filma u magazinu Jutarnjeg za „samo“ pet eura. Navali narode!

Vrijeme:4 min, 24 sec

 

HAVC je hrvatska institucija koja daje potporu filmovima, pa je red da se potpora uzvrati bar simbolički, bar magazinom Jutarnjega koji se zove Svijet kulture, ako ništa drugo. Dobro, cijena 5 eura, daleko je od simbolike.  Simbolički ili ne, okupiše tako eminentne kritičare i redatelje i ispuniše golemi format  da  ono što može stati na dvije stranice rastegnu na dvadeset. Izabrali su deset top hrvatskih  filmova u 15 godina postojanja HAVCa, jer šta bi prije, po mnogima od njih, ne valja ni spominjati. Prvo su bile „mračne devedesete“ kada su vladali  „režimski“ filmovi u doba „Tuđmanizma“, pa kratkotrajna Račanova „demokracija“, pa opet „tiranija“ HDZa (ali i njihova miljenika Sanadera), dok se konačno 2008., nije utaborila, institucija Hrvatski audiovizualni centar (HAVC).

Top deset filmova od  13 kritičara redom su: Sigurno mjesto, Ne gledaj mi u pjat, Crnci, Stric, Zbornica, Dnevnik Diane Budisavljević, Kosac, Zvizdan, Goli, Obrana i zaštita.

Rezultat izbora 12 redatelja je ponešto drukčiji. Prva dva su ista kao i kod kritičara: Sigurno mjesto i Ne gledaj mi u pjat. Ostali su redom: Zbornica, Ljudožder vegetarijanac, Srbenka, Kratki izlet, Pismo ćaći, S one strane, Murina i Zvizdan.

Moram iskreno reći da mi je sumnjiva odanost ponekih kritičara i redatelja partiji. Možda je umjesto partije bolje rabiti izraz postjugoslavenstvo koji je znanstvenica Mirjana Kasapović obradila u svome znanstvenom eseju: „ Zbogom postjugoslavenstvu“. Naime, poneki od kritičara i redatelja mogli bi biti prozvani iz samoga vrha postjugoslavenskoga vladajućeg režima, jer u svome su izboru izostavili Dnevnik D.B, Srbenku, Posljednjeg Srbina, Zvizdan i još neke slične, rekli bismo njihovom retorikom: totalno progresivno oslobodilačke filmove koji raskrinkavaju svu trulež nove NDH. Da su većina imali bar po koji od takvih, pokazuje sveukupni rezultat njihovih odabira, ali čast hrabrima jer nije lako izbjeći režimsku batinu.

Uvijek mi je zanimljiv taj paralelni svijet laži u kojem živi postjugoslavenska klika. Srbenka i Dnevnik, dva su dokumentarca. O drugome sam već pisala, a i o formuli s kojom ide ideologija postjugoslavenstva. Zrno istine uokvireno lažima. U slučaju dokumentarnoga filma potkrijepljeno je igranim dijelom kao rekonstrukcijom laži koja se plasira kao istina. Zaista je čudovišno i da nije postalo kanon u svim  segmentima društva, a kamoli što jest. Drago mi je što  se film Josef našao u izboru nekih koji su još hrabro izostavili ove srbolične, pa im je to dodana hrabrost u vladavini postjugoslavenstva.  Josef je, da podsjetim, igrani film koji se poigrava mogućnostima porijekla  diktatora J.B. Tita.

Uvodnu pjesmu za film  napisao je glavom i bradom persona non grata Marko Perković Thompson. Pjesma se odlično uklapa u film. Film je teško shvatljiv jednodimenzionalnim umovima, ideološki ograničenim štreberima koji vazda moraju u svome, nazovi umjetničkom djelu imati jasno izraženoga negativca onako kako je vrtićkoj dječici jasan lik zločestog čarobnjaka Gargamela neprijatelja dobrim Štrumpfovima. Gargamel je njima Hrvatska i sva simbolika koja uz nju ide.  Doslovce je prikazuju tako naivno negativno da ozbiljan čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao. Takvoj infantilnoj i opasnoj razini percepcije svijeta oko sebe nevini hrvatski puk izložen je godinama, sada već i desetljećima. Među prvih deset u izboru raznih redatelja i kritičara, javlja se često redatelj Goran Dević s filmom Crnci. I taj igrani film pokazuje monstruoznost hrvatskih vojnika kao i njegov dokumentarac Tri(2008.).

Ali ajde, uvijek velim da je jedan takav, pa ako je igrani i fikcija i uz to i dobar, može se prožvakati, ali sam dotični se samo takvom temom i bavi. Veli da je vičniji dokumentarcu. Jasno je i zašto. Dokumentarni film je danas najmoderniji alat utjerivanja laži. U filmu „Tri“, Dević ima tri aktera. Hrvat, Bošnjak i Srbin pričaju odvojeno svoju viziju rata. Svi se nađu negdje pri kraju filma. Ne moram ni pričati da je glavno pitanje filma: „Tko nas bre zavadi?“, a točan odgovor : Gargamel. Pažljivo je biran Bošnjak. Premlad sudionik ratnih događanja i žrtva jer je izgubio dosta članova obitelji. Pažljivo je biran Srbin. Pošten čovjek, također žrtva, invalid, koji se pita što je meni ovo trebalo, tko me poslao i tako nekako. I naposljetku poanta: jasno definiran jedini negativac Gargamel u liku Hrvata kao monstruoznog Tuđmanovog stroja za ubijanje. Njegov karakter se u filmu  osvijestio, te on više nije nesvjestan Gargamelovih čini koje su bačene na njega tijekom rata. On se iskreno kaje, ali problem je što hrvatska država i dalje živi. Što je više redatelja poput Devića, Dane, Nebojše, Matanića i takvih da nam jasno osvjetljavaju toga podlog vještca, hrvatsku državu, njena će moć slabjeti. Rasti će broj nezrelih, da ne velim glupavih, Hrvata koji će takve poruke cuclati. U nedostatku „originalnih“ umetnika, poslužit će i umjetna inteligencija. Naslovnicu magazina Jutarnjeg Svijet kulture posvećen filmu, ilustrirao je umjetni um. S mula u vodu skače zgodan dečko. Sve se crveni poput sovjetske zastave.

Djelo programirana uma u sebi nosi komunističke draži socrealističkih plakata, ali i nacističku superiornost Hitlerovih olimpijaca iz filma Olympia(1938. L. Riefenstahl). Um je umjetni, pa nema spolnu orijentaciju, ali učinak jest pomalo gejevski.  Naslovnica magazina sazdana je tako od svih ideoloških vrijednosti modernoga svijeta pokazavši da hrvatska „umjetnička“ omladina žustro s komunističko-revolucionarnim elanom fašističke isključivosti, voljno, bez odstupanja, participira. K tomu valja dodati; izlazi iz ormara demografskim bumom surogat majki. Da će se sa svojom Štrumpf razinom nametnuti dalje od „regiona“ , čisto sumnjam kad do sada nisu.

 

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo