K. Bošnjak: Snaga jugonostalgičara i velikosrba jednaka je zbroju zločinstava hrvatskih neprijatelja u prošlosti i sadašnjosti
Vrijeme:12 min, 27 sec
‘Srpski svet’ je zajednički zločinački pothvat jugonacionalista i velikosrba i njihovih podupiratelja na čitavom području sadašnjeg tzv. zapadnog Balkana
Ovakav odnos snaga bio je izražen kroz čitavu povijest u hrvatskom narodu: jedni su za hrvatsku samostalnost, a oni njoj protivni uvijek su nastojali u svoj savez okupiti sve one iz susjedstva, europskog okružja, ratnih i poslijeratnih političkih prekrajanja teritorija i sučeljenih ideoloških blokova, ponajprije poslije Prvoga i Drugoga svjetskog rata u svrhu onemogućavanja uspostave samostalne hrvatske države. 
Te destruktivne silnice nalazile su uvijek određene grupacije u hrvatskom narodu koje su im bile na usluzi osiguravajući na taj način i svoje osobne i skupne interese, a na nesreću i veliku štetu vlastitog naroda.
Ta je činjenica očita još od 2000., a današnjim izjednačivanjem hrvatske žrtve i bivših agresora pokazuje svoju najnižu razinu zloćudnosti, nezapamćenu u hrvatskoj povijesti. Taj isti odnos izražen je i nametnut ostalim narodima s područja propale Jugoslavije i pomagan iz raznih centara svjetske političke i gospodarske moći unatoč činjenici da su ti narodi svoju samostalnost u svojoj vlastitoj državi izborili vlastitim životima i prolivenom krvlju poslije čega su njihove samostalne države priznate od većine postojećih država u svijetu i ključnih međunarodnih foruma, a danas ih mnoge članice bivšeg i sadašnjeg zapadnog bloka, sudionice u stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (poslije nazvane Jugoslavijom) nastoje ponovno vratiti u okvire bivše tamnice naroda, današnjeg tzv. zapadnog Balkana preko već prokušanih ‘putokaza’: ‘za kralja i otadžbinu’ (prva Jugoslavija) preko ‘bratstva i jedinstva’ (u prošloj komunističkoj Jugoslaviji), i današnjega ‘srpskog sveta’.
Srbija na zapadu od Garašanina do današnjeg tzv. zapadnog Balkana i ‘srpskoga sveta’
U tom razdoblju dužem od dvjesto godina srpski programi i posezanja za teritorijem susjednih naroda mijenjali su se u taktici i prilagođavali promjenama povijesnih okolnosti, ali su sadržajno ostali nepromijenjeni sve do danas.
Ovom prigodom želim se osvrnuti samo na velikosrpske programe iz posljednjih sto i deset godina koji su zapravo istovjetni s današnjima i koji se nisu samo odnosili na današnju Republiku Hrvatsku nego i na područja svih novonastalih država na području bivše Jugoslavije.
Projekt ‘Homogena Srbija’ od 30. lipnja 1941. banjolučkoga odvjetnika Stevana Moljevića, poslije bliskog suradnika Draže Mihailovića, ‘ministra odbrane u Otadžbini’ i člana jugoslavenske izbjegličke vlade
Projekt se temelji na zahtjevima za stvaranjem i organizacijom homogene Srbije „koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive“. S. Moljević ističe da je osnovna pogrješka Srbije 1918. godine bila što u novoj državi (Kraljevini SHS) nije odredila svoje granice, te da se to mora sada učiniti. 
Dakle, te granice moraju obuhvatiti cijelo etničko područje na kojem žive Srbi „sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora“. U teritorijalnom pogledu pod tim se podrazumijevalo ova područja: Srbija: „Južna Srbija“ (Makedonija), Crna Gora, Hercegovina, Dubrovnik s posebnim statusom i sjeverni dio Albanije, Vrbaska banovina, Sjeverna Dalmacija, srpski dio Like, Korduna i Banije, dio Slavonije, područje do Hrvatske Kostajnice, kotar Bugojno (osim Gornjeg Vakufa); dio kotara Livno; Šibenik i Skradin; Knin i Drniš, Vrlika, Benkovac, Biograd na moru i Preko, Zadar sa svim otocima pred njim, pa općine Gospić, Lički Osik i Medak, istočni dio kotara Perušić, općine Dabar, Škare, Vrhovine, Drežnica, Gomirje, Gornje Dubrave i Plaški, kotar Vojnić, kotar Glina, Sunja (kotar Petrinja), kotar Hrvatska Kostajnica, kotarevi Novska i Okučani, kotar Pakrac dio kotara Požege, kotarevi Daruvar, Grubišno Polje i Slatina te bosanski kotarevi Derventa i Gradačac, dijelovi Dunavske banovine i kotarevi Vukovar, Šid, Ilok, grad Osijek, kotar Vinkovci, dijelovi Drinske banovine, kotarevi Brčko, Travnik i Fojnica, Dalmacija od Ploča do ispod Šibenika, hercegovački kotarevi (Prozor, Ljubuški i Duvno) te zapadni dijelovi mostarskog i livanjskog kotara…
Srbima i Velikoj Srbiji Moljević pridaje prvorazrednu ulogu u budućoj obnovljenoj Jugoslaviji i na Balkanu, a to sve zbog srpskih „istorijskih zasluga“. Obnovljena Jugoslavija trebala se urediti na federativnoj osnovi i s tri federalne jedinice (Srbija, Hrvatska, Slovenija). Stvaranje etnički čiste i homogene Velike Srbije zamišljalo se provesti metodom etničkog čišćenja, preseljenjem i izmjenom stanovništva, a posebice Hrvata sa srpskoga područja i Srba s hrvatskoga područja.
Prema Moljevićevu projektu o velikoj Srbiji u obnovljenoj Jugoslaviji hrvatska federalna jedinica bila bi teritorijalno svedena na „ostatke ostataka“ te je u ovome velikosrpska posesivnost za hrvatskim povijesnim i nacionalnim teritorijima dovedena do vrhunca u svojim gotovo dvostoljetnim težnjama i planovima. Ova težnja velikosrpske politike za hrvatskim teritorijem dosegnula je najtragičniji vrhunac u vrijeme Domovinskoga obrambenog rata kad se velikosrpskom agresijom 1991. i krvavim petogodišnjim ratom još jednom pokušalo hrvatsku državu teritorijalno umanjiti. Taj konačni poraz svih četničkih i velikosrpskih projekata prekinut je vojno-redarstvenim akcijama Bljesak (1. svibnja 1995.) i Oluja (5. kolovoza 1995.).
Naglašavanje teze da svi Srbi trebaju živjeti u jednoj i istoj državi, da se Velika Srbija prostire na svim onim područjima na kojima živi i jedan Srbin, otvaralo je procese genocida ili „etničkog čišćenja“ nesrpskih naroda i nacionalnih manjina s prethodno navedenih područja.
Uz Moljevićev program ‘Homogena Srbija’ u vrijeme Drugoga svjetskoga rata nastajali su i neki drugi programi posebno vezani uz pojedine regije i okupacijske talijanske i njemačke zone. Iz jednog takvog programa Dinarske četničke divizije važno je spomenuti odnos prema Hrvatima. Ne ulazeći u druge pojedinosti elaborata o Dinarskoj četničkoj diviziji, izričito se navodi planirani odnos prema Hrvatima, iz taktičkih razloga, u svrhu ojačavanja četničkog pokreta te poziv za suradnju s hrvatskim nacionalistima (jugonacionalistima – orjunašima i ostalim) da bi se smanjio odlazak Hrvata u partizane, da ne bi pod tim novim imenom kao partizani nastavili uništavati srpsko stanovništvo na području NDH.
Svi ovi projekti i prijedlozi postali su sastavni dio ravnogorskog četničkog pokreta D. Mihailovića. To se najbolje vidi iz nove programske instrukcije od 20. prosinca 1941. upućene komandantima četničkih odreda u Crnoj Gori i komandantu Limskih četničkih odreda, a proslijeđene i četničkim komandantima u BiH i Hrvatskoj. U njoj D. Mihailović povezuje aktivnosti četničkih jedinica u zemlji s diplomatskom aktivnošću kralja Petra II. u emigraciji i sa zapadnim saveznicima. Četnički odredi postaju vojna snaga koje će izbaciti “neprijatelja iz naše drage Otadžbine” i boriti se za ove ciljeve:
- za slobodu cjelokupnog naroda pod žezlom kralja Petra II.;
- za stvaranje velike Jugoslavije i u njoj velike Srbije, i to etnički čiste velike Srbije u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srijema, Banata i Bačke;
- za uključivanje u „naš državni život“ svih još neoslobođenih slavenskih teritorija pod Italijom i Njemačkom (Trst, Gorica, Istra i Koruška), kao i Bugarske i sjeverne Albanije (sa Skadrom);
- za čišćenje državnog teritorija od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata;
- za stvaranje neposrednih granica između Srbije i Crne Gore, Srbije i Slovenije čišćenjem Sandžaka od muslimanskog stanovništva i Bosne od muslimanskog i hrvatskog stanovništva;
- za kažnjavanje svih onih koji su krivi za travanjsku katastrofu;
- za kažnjavanje svih ustaša i Muslimana koji su uništavali „naš narod“, i
- za naseljavanje Crnogoraca u krajeve očišćene od nacionalnih manjina i nenacionalnih elemenata.
Znakovita je sudbina Crnogoraca iz Crne Gore u točki 8.; naime, već je tada predviđeno etničko čišćenje i raseljavanje Crnogoraca iz Crne Gore.
Cjelokupni taj proces trebao je biti usmjeren u stvaranje Velike Srbije koja će obuhvatiti Srbiju, Vojvodinu, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju do Šibenika i Liku. Prema ovom elaboratu osnovna je zadaća učvrstiti Veliku Srbiju, a tek onda bi se razmatrala mogućnost stvaranja saveza s drugim državama, odnosno stvaranje Balkanske konfederacije. Velika Srbija trebala je biti etnički čisto područje i u njoj je trebalo živjeti samo srpsko pravoslavno stanovništvo.
U četničkom izvještaju s kraja 1943. godine iznesene su političke prilike u sjevernoj Dalmaciji, s pretpostavkom da će biti obnovljena Jugoslavija ako u Drugom svjetskom ratu pobijede Britanci. Ujedno se konstatira dobro poznato raspoloženje da nitko od Srba ne želi Jugoslaviju, nego samo Srbiju u njezinim „etničkim granicama, bez zajednice sa Hrvatima“.
„To je najbolji dokaz i najveće jamstvo, da ćemo uspjeti i u ovoj današnjoj svetoj borbi i da ćemo istrebiti sve Turke iz ovih naših srbskih zemalja. Ni jedan musliman neće moći među nama ostati. One, koji su se ogrešili o naš narod, kao i one čaršijske politikaše, koji su mjenjali sve političke boje i godinama sisali krv našeg srpskog svijeta iz Bosne i Hercegovine, dodvoravajući se našim zasljepljenim i pokvarenim političarima uništit ćemo bez milosti. Seljake i ostali svijet sitni preselit ćemo u Tursku.
NAŠA VLADA U LONDONU POSREDOVANJEM ENGLESKE SAVEZNIČKE I PRIJATELJSKE VLADE NASTOJI DA POSTIGNE U TOM SMISLU PRISTANAK TURSKE VLADE (PA JE O TOME ČERČIL GOVORIO S ADANIS INENIJEM). Sve katolike koji su se ogrešili o naš narod u njegovim tragičnim danima, kao i sve intelektualce i sve ekonomski jače, nemilosrdno ćemo uništiti. Seljački svet, i isto tako sitni radni svet poštediti i od njih ćemo napraviti prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje.
Eto to su ciljevi naše velike borbe i kad dođe pravi čas mi ćemo ih ostvariti. Mi smo ih već u nekim dijelovima naše otadžbine i ostvarili.“
Iz pisma komandanta Ozrenskog korpusa kapetana I. klase, Miloša N. Jovanovića v. r. Pečat: mrtvačka lubanja i dvije kosti
(Prema knjizi dr. Zdravka Dizdara, Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., Hrvatski institut za povijest, 2002.)
Nastavak života uz plodove ‘bratstva i jedinstva’ od 1943. do Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. i agresije na Hrvatsku od 17. kolovoza 1990. do vojno-redarstvenih operacija Bljesak (1. svibnja 1995.) i Oluje (5. kolovoza 1995.)
Poslije ovih operacija uslijedilo je vrijeme stabiliziranja i učvršćivanja državnih institucija Republike Hrvatske, integracija istočne Slavonije u državno-pravni okvir Republike Hrvatske.
Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman preminuo je 1. prosinca 1999., a promjena vlasti u Republici Hrvatskoj je uslijedila 3. siječnja 2000. godine.
Predsjednik nove Vlade RH Ivica Račan i predsjednik države Stjepan Mesić (19. veljače 2000.) slabili su i aktivno urušavali institucije Republike Hrvatske te utirali put povratku u nove ‘balkanske asocijacije’. To je Balkanski summit u Zagrebu održan 24. studenoga 2000. godine, koji je označio početak ‘detuđmanizacije’ i urušavanja državne suverenosti.
Poslije izbora 2003. godine Ivo Sanader postao je novi predsjednik Vlade (23. prosinca 2003.), a kao predsjednik Hrvatske demokratske zajednice počinje provedbu ‘detuđmanizacije’ i unutar vlastite stranke HDZ, koju provodi u nekoliko faza, poslije kojih je stranka svedena na današnju razinu i postala puka suprotnost izvornom HDZ-u iz vremena njezina utemeljenja i utemeljitelja dr. Franje Tuđmana i uspostave i međunarodnog priznanja samostalne hrvatske države.
Nasljednici na čelu stranke HDZ, uz male iznimke, slijedili su put Ive Sanadera i doveli hrvatski narod do današnjeg boravišta u ‘srpskome svetu’ čije projekte državljani i porezni obveznici u Republici Hrvatskoj, a i oni iz velikog hrvatskog iseljeništva, izdašno plaćaju novcem iz svojih u tuđini zarađenih primanja ili mizernih domovinskih plaća i mirovina.
Projekti ‘srpskog sveta’ koje financira Republika Hrvatska, a o kojima se malo zna i šuti u Republici Hrvatskoj
Ponovno zajedno na projektu velike Jugoslavije – zapadnog Balkana i u njemu velike Srbije.
Uz već dobro poznate projekte financiranja iz proračuna Republike Hrvatske ponajprije za srpsku manjinu u Hrvatskoj putem ministarstava kulture, znanosti, obrazovanja i športa, financirani su i projekti vezani uz srpsku Prosvjetu i Srpsku pravoslavnu Crkvu, a posebni su projekti vezani uz aktivnosti stranke SDSS i Srpskoga narodnog vijeća i njihovih novina ‘Novosti’ koje su pokrenute 1999., kao dotadašnje glasilo srpske manjine u Hrvatskoj, a naglo su 2009. prerasle u njihov današnji oblik srpskih ‘Novosti’, sadržajno prepunih antihrvatskih stajališta, a financiranih izravno od hrvatskih poreznih obveznika iz državnog proračuna RH.
Bivši pretplatnički kanal Una TV (s aluzijom na zapadne granice velike Srbije – rijeku Unu) osnovan je u Srbiji sa sjedištem u Beogradu, a program je emitiran iz studija u Beogradu, Zagrebu, Banjoj Luci i Sarajevu. Zagrebački studio počeo je s emitiranjem dnevnog programa u prosincu 2021., a u ekipi njihovih novinara bilo je više od dvadeset novinara, reportera, od kojih je znatan broj bio hrvatske nacionalnosti. Osnivači i financijaši bili su tvrtke Foundcenter Investment GmbH iz Berlina sa 80 posto sredstava te Infinity Media iz Banje Luke sa 20 posto. Zagrebačka podružnica ugašena je krajem prosinca 2022. pod pritiskom Sjedinjenih Američkih Država na Vladu Republike Hrvatske s razlogom što ta postaja nije provodila sankcije prema Rusiji i pružala je potporu Rusiji i njezinoj agresiju na Ukrajinu.
Nova srpska televizija u Hrvatskoj Vida TV oformljena je isključivo za programe Srpskog narodnog vijeća u svrhu promoviranja ‘srpskoga sveta’ na području svih država koje su obuhvaćene tim projektom, a njezino financiranje bit će pokrivano iz državnog proračuna Republike Hrvatske.
Glavni urednik srpske televizije ‘Vida’ Robert Zuber u prilogu pod naslovom ‘Na Pupovčevoj televiziji rade Robert Zuber, Yaya, Zoran Predin, Nina Violić: znali smo da ćemo brzo postati hit’ (‘Večernji list’, nedjelja, 15. studenoga 2022., str. 12.-13.) zaključio je kako: „Jedna manjinska organizacija daje većinskom narodu i svim građanima Hrvatske prostor u kojem se mogu slobodno izraziti.“
Direktor ‘Vide TV’ je Mihajlo Radosavljević koji objašnjava kako se našao u toj ulozi: „Za taj izazov dobio sam poziv od glavnog tajnika Srpskog narodnog vijeća Saše Miloševića i predsjednika Srpskoga narodnog vijeća Milorada Pupovca. Pozvan je bio i Robert Tomić Zuber. Tražili su od nas da pokrenemo nove medije koji će biti potpuno slobodni i gdje će svatko moći reći što želi, zato što u ovom trenutku ne samo u Hrvatskoj već u čitavoj regiji treba jedan takav medij. Mislim da mogu doprinijeti tome s obzirom na to da imam već dvadeset godina iskustva na raznim pozicijama u Srbiji.“ Na pitanje kako će se postići objektivnost ako je televizija u vlasništvu Srpskog narodnog vijeća Radosavljević odgovara da će „biti neovisni i slobodni jer već imamo takav primjer tjednika Novosti koji izdaje Srpsko narodno vijeće. Te novine ne samo da su slobodne i objektivne u Hrvatskoj već i diljem regije. Novosti se čitaju od Zagreba i Rijeke do Beograda i Skopja, rade ih jako dobri autori koji imaju potpunu slobodu izražavajući svoje mišljenje i stavove ali potpuno objektivno bez ikakve tendencije i zato sam prihvatio takav projekt.“
O sadržaju emisija govorili su pojedini urednici i izjavili da je interes javnosti za njihov program u regiji iznad očekivanja. „Mi jednostavno ne želimo biti lokalni medij već medij za sve gledatelje u čitavom regionu“, naglašavaju.
Zaključno
Četnički program Stevana Moljevića i Draže Mihailovića iz Drugoga svjetskog rata o stvaranju velike Jugoslavije i u njoj velike Srbije identičan je programu današnjeg ‘srpskog sveta’ i velike Srbije na cijelom području bivše Jugoslavije i današnjih samostalnih i međunarodno priznatih država. Teško je razjasniti pojam ‘ruskog svijeta’ i agresije na Ukrajinu koju osuđuje gotovo cijeli svijet i paralelu sa ‘srpskim svetom’ na području tzv. zapadnog Balkana?! Bilo bi poželjno da konačno hrvatskoj javnosti netko objasni logiku tih pojmova i njihovih sadašnjih u ruskoj agresiji i mogućih budućih na području tzv. zapadnog Balkana.
Zar zaista netko u svijetu želi ponavljanje tragedija na ovim prostorima koje su nam se događale u nekoliko navrata samo u posljednjih sto i deset godina?!
Hrvatska javnost očekuje objašnjenje.
Kristijan Bošnjak, HT/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo
POVEZANO
